Piše: Mate Kapović
Za vrijeme unutrašnjih stranačkih izbora u SDP-u, mainstream politički analitičari su se koncentrirali, među ostalim, na dvije stvari – jedno je nepostojanje pravih programskih razlika između Komadine i Milanovića, a drugo je pitanje Milanovićevog “huliganizma”. U obje stvari su, dakako, promašili.
Prvo, točno je izbori u SDP-u bili klikaškog tipa bez neke realne podloge u ideološkim frakcijama. Međutim, nije mi jasno zašto se mainstream politički analitičari tome čude, kad ni ne među njima nema nikakvih ideoloških razlika – dapače, oni dijele sve osnovne ideološke parametre i s Komadinom i s Milanovićem. Treba li uopće nabrajati? Prokapitalistička pozicija (“poduzetnička klima”, “nužne ali bolne reforme”, strana ulaganja, “konkurentnost” i ostali liberalni ideologemi), EU/NATO, Denkverbot izvan područja “kraja povijesti” itd. Dakle, čemu se čuditi što se ova dvojica slažu u svemu kad se i ti sami “analitičari” zapravo slažu u svemu (osim eventualno u “svjetonazorskim” pitanjima?).
Drugo, pitanje Milanovićevog “huliganizma” upravo najbolje pokazuje svu bijedu mainstream “analitike”. S obzirom da su njeni ideološki okviru unaprijed zadani (i jednaki su, kako je već rečeno, ideološki okvirima unutar kojih se kreću i Komadina i Milanović), dotična se “analitika” ni ne može baviti meritumom i suštinom politike, nego se onda, jasno, zadržava na banalnim pitanjima retorike i osobnog stila u nastupu, tj. malograđanskom prevlakom liberalnodemokratskih “finih” uzusa, onako kako je zamišlja mali Ivica iz tipične autorasističke perspektive. Tipičan je primjer toga sve jača amerikanizacija u medijima u vidu različitih “stručnjaka” koji nam tumače govor tijela političarâ i sl. Milanovićevo “uličarstvo” je, iz ideološke perspektive, potpuno nebitno – zašto bi ikoga bilo briga kako on nastupa u medijima i kakav rječnik koristi kada bi provodio politiku koja bi bila, ekonomski i “svjetonazorski” (jasno je da je SDP ekonomski gledano liberalna stranka, ali ona je čak i “svjetonazorski”, u pogledu antifašizma, nacionalizma itd., samo vrlo umjereno i vrlo nedosljedno i kolebljivo lijeva), drugačije od ovog uglavnom oportunističkog jada koji sada vidimo?
Kod ovog drugog se može povući i paralela sa zamjerkama mainstream-a Karamarku i HDZ-u, što se tiče njegovog rušenja vlasti “preko ulice”. I opet, riječ je o potpunom nerazumijevanju političkih procesa. Po čemu su npr. šatoraši, zanemarimo li par ekscesnih situacija, zapravo, gledano sa strane političkih metoda, tako različiti od, recimo, Occupy Wall Streeta ili sadašnjeg Nuit Debout u Francuskoj? Problem, posve je jasno, nije u tome što šatoraši nisu prijavili svoj prosvjed i što kampiraju već više od godinu dana u šatoru, kao ni to što različitim protestnim akcijama pokušavaju destabilizirati vlast – to su efemerne gluposti. Problem je ponajprije u njihovoj ideologiji – koja je štetna i nazadna. Da se oni ponašaju isto tako (uz iznimku incidenta s plinskim bocama), ali da npr. beskompromisno zahtijevaju reviziju privatizacije, poštivanje radničkih i ljudskih prava, reviziju vatikanskih ugovora i sl. – zar bi stvarno bio problem u tome gdje su i kako postavili šator?