Hrvatska je u pola godine prešla put od zemlje čija Vlada zbog migrantske krize narušava odnose sa susjedima, ali uživa stanoviti ugled na Zapadu, do zemlje čija Vlada narušava odnose sa susjedima, ali je zbog svoje vanjske i još više zbog unutarnje politike postala predmetom kritike čitavog niza zapadnih država
Umjesto da osudi vladu Tihomira Oreškovića, Tomislava Karamarka i Bože Petrova zbog narušavanja međunarodnog ugleda Hrvatske i diplomatskih odnosa sa susjedima, onako kako je u jeku izbjegličke krize, ali i predizborne kampanje, osuđivala vladu Zorana Milanovića zbog natezanja s Mađarskom, Slovenijom i Srbijom, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ovih dana dijeli packe ambasadorima zapadnih zemalja. Ambasadori, uključujući i one SAD-a, Njemačke, Nizozemske, Velike Britanije i Norveške, okupili su se prošlog tjedna kod austrijskog kolege Andreasa Wiedenhoffa, pa na Twitteru objavili kako su razgovarali o situaciji u hrvatskim medijima. Najprije je Amerikanka Julieta Valls Noyes napisala da su imali vrlo korisnu diskusiju o slobodi medija, zatim je Norvežanka Astrid Versto dodala da je sloboda medija ključna za demokraciju, da bi Austrijanac naglasio kako će tema slobode medija biti prioritet njihove vanjske politike.
Zapadni su ambasadori, kako se neslužbeno moglo čuti, popričali o stanju na HRT-u, gdje je nedavno provedena nemilosrdna sječa urednika, i u Vijeću za elektroničke medije, odakle je uličnom harangom, uz ustaške pokliče i sudioništvo potpredsjednika Sabora Ivana Tepeša, otjerana Mirjana Rakić. Razgovaralo se kod Austrijanca i o ukidanju financiranja neprofitnih medija i o samom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću. Prema njemu su pojedine zapadne države naročito nepovjerljive, do te mjere da im je, kako je jedan diplomat izjavo talijanskom ‘Il Piccolu’, teško zamisliti iskrenu suradnju s njime, za razliku od suradnje s civilnim društvom i nezavisnom kulturnom scenom koju će rado nastaviti.
Razgovaralo kod ambasadora Austrije i o ukidanju financiranja neprofitnih medija i o samom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, prema kojemu su pojedine zapadne države naročito nepovjerljive
Primivši vijest o sastanku, hrvatska je predsjednica izrazila čuđenje, poručivši im da se kao ambasadori ‘ne mogu i ne smiju miješati u unutarnje stvari zemlje primateljice’, na što joj je Wiedenhoff hladno uzvratio da je uvjeren kako i ona dijeli njihovu predanost promoviranju medijskih sloboda diljem svijeta, jer je to jedna od suštinskih vrijednosti demokracije. Sutradan su Wiedenhoff, izraelska ambasadorica Zina Kalay Kleitman, prethodno zgrožena premijerom odurnog falsifikata Jakova Sedlara čiju je ‘autorsku slobodu’ podržao ministar kulture, te predstavnici SAD-a, Kanade, Njemačke, Francuske i Nizozemske poslali novu poruku svojim sudjelovanjem na komemoraciji u Jasenovcu koju je organizirala Koordinacija židovskih općina, nakon što se zbog revitalizacije ustaštva odlučila na bojkot službene komemoracije. Nešto prije tih suptilnih poruka zapadnih diplomata, iz SAD-a je u Hrvatsku bio poslan i posebni izaslanik State Departmenta za pitanja holokausta Nicolas Dean, kako bi iz predsjednice i potpredsjednika vlade Karamarka nimalo delikatnim američkim stiskom iscijedio pokoju rečenicu osude ustaškog režima.
Činjenica da poruke ambasadora izlaze iz uobičajenog okvira diplomatske komunikacije govori da se tu radi o vrlo ozbiljnim kritikama zapadnih zemalja na račun hrvatske vlade, pri čemu se prozvanom s razlogom osjetila i predsjednica, autorica onog bahatog odgovora Miloradu Pupovcu, koji ju je upozoravao na porast nesnošljivosti i tražio od nje da stane u zaštitu novinara, umjetnika i aktivista koji su zbog svojeg djelovanja izloženi prijetnjama i govoru mržnje. Ona mu je, u suštini, odgovorila da su ti ljudi dobili ono što zaslužili svojim provociranjem i da bi im ubuduće bilo pametnije da zašute. Baš tu se spajaju dvije teme koje najviše brinu zapadne diplomate, jer je sloboda govora u Hrvatskoj ugrožena samo onima koji upozoravaju na fašizaciju zemlje, dok s druge strane vlasti otvoreno potiču ili toleriraju najprimitivniji govor mržnje.
Sada bi predsjednica htjela da zašute i zapadni ambasadori. Da hrvatska javnost ne zna kako su Hrvatskoj tako važne zemlje, poput SAD-a, Njemačke, Austrije ili Velike Britanije, dakle bez obzira na to imaju li u ovom trenutku liberalne ili konzervativne vlade, zgrožene urušavanjem demokratskih standarda Hrvatske. I da ne zna kako podupiru one koji se protiv tog urušavanja bore. Međutim, te su zemlje htjele dati hrvatskoj javnosti do znanja u kojoj je mjeri imidž Hrvatske postao upitan, kako je to u intervjuu ‘Večernjem listu’ kazao zastupnik u Bundestagu Josip Juratović, ‘ne samo u EU nego i u svijetu’. On je pojasnio kako je ‘prije svega iritirajuće otvoreno desničarenje i nespremnost vlade da populizam iz predizborne kampanje zaustavi i konačno krene s konstruktivnom politikom’, a onda je apostrofirao promašen pokušaj Hrvatske da blokira pretpristupne pregovore Srbije, podržavši u tome kritiku koju je uputio Gunther Krichbaum, predsjednik Bundestagova odbora za evropske poslove.
Hrvatska je tako u pola godine prešla put od zemlje čija Vlada zbog migrantske krize narušava odnose sa susjedima, ali zbog svoje vanjske politike uživa stanoviti ugled na Zapadu, do zemlje čija Vlada narušava odnose sa susjedima, ali je zbog svoje vanjske i još više zbog svoje unutarnje politike postala predmetom zabrinutosti i kritike čitavog niza zapadnih država. Pritom je sukob u koji je ona ušla blokadom otvaranja pregovora sa Srbijom puno dalekosežniji od tadašnje petodnevne blokade prekograničnog prometa, čime je neoprezno takla u strateške interese SAD-a i najmoćnijih zemalja Unije na Balkanu, a u nešto takvo je HDZ-ov ministar vanjskih poslova Miro Kovač uletio krajnje šlampavo, ne osiguravši prethodnu podršku niti jedne jedine članice EU-a. One su, dapače, dale zeleno svjetlo otvaranju poglavlja 23 smatrajući da se hrvatski zahtjevi oko ukidanja univerzalne jurisdikcije za ratne zločine, oko suradnje s Haagom i političke predstavljenosti manjina trebaju razmatrati tokom pregovora, a ne prije njih.
Konačno, hrvatska vlada i predsjednica, vođeni svojom unutarnjopolitičkim zatucanošću, nisu izostankom jasne podrške Vesni Pusić ugrozili samo njenu kandidaturu za glavnu tajnicu UN-a, nego i odaslali poruku da Hrvatska na međunarodnom planu ne nastupa kao pretjerano ozbiljna država. Jednako tako, hrvatska je vlada, ovaj put na inicijativu Petrova, izvršila potpuno besmislen udar na troškove ureda bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, čovjeka s izgrađenim ugledom i raširenim vezama po svijetu, koje Hrvatskoj i dalje mogu biti potrebne za bilo kakav veći iskorak iz vlastitog dvorišta. Stvar je u tome da sadašnja vladajuća garnitura ne vidi dalje od Pantovčaka i Banskih dvora, da su njeni kapaciteti striktno ograničeni na lokalni grabež oko poluga vlasti, pa i po cijenu terora nad onima koji se još opiru, i stvar je u tome da to čitav svijet vidi.