U Hrvatskoj je oduvijek postojalo solidarno zdravstvo, ali ministar Nakić uvodi još jednu dimenziju solidarnosti, a to je da građani plaćaju ono što bi morala platiti država! Ministrovi su potezi katastrofalni, jer je omogućio dopunski rad liječnicima koji ionako padaju s nogu, trijažu pacijenata u hitnim bolničkim službama prepušta medicinskim sestrama koje za to nisu školovane, a reformom hitne otvara prostor da pacijenti vikendom u bolnici obave sistematski pregled za 150 kuna.
Ovim je riječima Spomenka Avberšek, počasna predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva, opisala tzv. zdravstvenu reformu aktualnog ministra zdravstva na tribini Koalicije udruga u zdravstvu o najavljenim promjenama, koje je Nakić sročio u predloženim izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.
Javna rasprava o izmjenama dva temeljna zdravstvena zakona traje do 13. svibnja, a, potom, ako se prihvati ministrov zahtjev, ulaze u hitnu saborsku proceduru. Jer, kako glas naroda – koji objektivno ima puno razloga vjerovati i strahovati da je posrijedi zdravstvene reforme gruba privatizacija zdravstva još neviđena u nas – ne dopire do brda na Ksaveru, do Nakićeva kabineta, zakoni se moraju hitno prihvatiti u Saboru da bismo što prije vidjeli, već od početka lipnja, koliko će nova zdravstvena praksa naštetiti pacijentima.
“Zaboravljene kategorije”
Reformom hitne medicinske pomoći ministar želi smanjiti bespotrebni pritisak pacijenata na objedinjenje hitne bolničke prijame (OHBP), a time, naravno, i uštedjeti na, rekao je, nepotrebnim laboratorijskim i radiološkim pretragama.
A kakva bi, po novome, trebala biti praksa u OHBP-ima? Trijažna medicinska sestra procjenjivat će je li i koliko pacijent hitan te kojoj kategoriji hitnosti pripada. Pacijente koji nisu u hitnom stanju, odnosno one koji, prema zaključku trijažne sestre, pripadaju u 4. i 5. kategoriji, uputit će da se jave svom liječniku u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ili u izvanbolničku hitnu.
No, pojasnio je ministar, ako će nehitni pacijent inzistirati na pregledu u OHBP-u, to će ga koštati 150 kuna, odnosno upola manje, ukoliko dobije ikakvu intervenciju, infuziju, injekciju ili neku drugu terapiju. Trijažu pacijenata obavljat će prvostupnice sestrinstva s najmanje godinom rada u hitnoj službi, a kako ih nema dovoljno, trijažu će raditi i sestre sa srednjom medicinskom školom s najmanje tri godine iskustva u hitnim službama.
Nakićeva reforma hitne je opasna!
Nije problem otpraviti pacijenta koji je u hitnu službu došao kako bi mu liječnik iščitao neki medicinski nalaz ili pacijenta koji je došao po recept, jer oni doista i ne spadaju u hitnu službu. Ali novi sustav rada u OHBP-ima mogao bi doslovno puknuti na samo jednom slučaju, na jednom jedinom pacijentu, onome čiju bol medicinska sestra neće prepoznati kao ozbiljan simptom bolesti, pa će ga uputiti obiteljskom liječniku do kojega neće uspjeti doći, jer je između jedne i druge ustanove umro od infarkta ili od krvarenja iz puknute aneurizme.
A kako ministar Nakić nije odgovorio na pitanje tko će biti odgovoran kada se tako nešto dogodi, medicinska sestra koja je učinila fatalnu pogrešku ili on kao ministar koji je naredio kako treba raditi, u stručnim se krugovima, među zaposlenima u hitnoj medicinskoj službi, očekuje da će trijažne sestre jednostavno „zaboraviti“ da postoje 4. i 5. kategorija hitnosti već će pacijente svrstavati najdalje u 3. kategoriju kada ih mora pregledati liječnik.
Zatim, koliko ljudi se neće usuditi potražiti pomoć u hitnoj, u strahu da će, ako možda i nisu toliko hitni, morati platiti, za mnoge, velikih 150 kuna koje čuvaju da bi se nekako prehranili? Drugima, kojima 150 kuna i nije neki izdatak, legalno se otvara put da u bolničkoj hitnoj službi obavite, recimo, krvni nalaz, ultrazvučni ili neki drugi pregled, za što se u bolnicama čeka mjesecima, a u privatnim su ustanovama višestruko skuplji od 150 kuna. Jer, i duge liste čekanja u bolnicama jedan su od razloga dolaska pacijenata u bolničku hitnu. I umjesto da radi na boljoj organizaciji sustava u kojemu će se bolesnik u tretmanu osjećati kao čovjek, a ne kao istrošena, suvišna krpa, da unaprjeđuje sustav u kojemu će empatija i komunikacija biti nešto normalno i razumljivo, Nakić uvodi legalnu diskriminaciju između bogatih i siromašnih u dostupnosti zdravstvene zaštite, u ovom slučaju hitne pomoći.
Ministrova greška
„Reforma hitne ne može se provesti preko koncesionara i domova zdravlja“, kaže Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu. Naime, zbog reformskih zahvata hitne bolničke službe, a kako bi se pacijenti vraćeni iz hitne imali kome obratiti za pomoć, obiteljski liječnici s ordinacijom u koncesiji, po Nakićevim izmjenama zakona, trebali bi početi dežurati vikendima i praznicima, pa u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu izmjena Zakona moraju sklopiti dodatak ugovoru o koncesiji u koji će im biti upisana i obveza dežuranja i pripravnosti. Ovu obvezu sada imaju samo obiteljski liječnici zaposleni pri domovima zdravlja i potpuno je suvislo tražiti da dežuraju obje skupine liječnika. Problem je u nečemu drugome.
„Nismo obaviješteni, a kamoli pripremljeni za reformu hitne“, kaže dr. Svjetlana Antonini, radiologinja u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Primarna zdravstvena zaštita nije opremljena za preuzimanje dijela pacijenata, upozorava i obiteljska liječnica Diana Mršić-Novački. Jer, da bi koncesionari u primarnoj zdravstvenoj zaštiti mogli obraditi dio pacijenata koji im dođu vikendom, lokalna samouprava treba pomoći u osiguravanju laboratorija, RTG-a i druge dijagnostike. U protivnom se, rekla je dr. Diana Mršić-Novački, ugrožava zdravlje pacijenata.
Napokon, koliko se god nadali, ne radi o „probnim balonima“. U predložene izmjene Zakona upisano je da se iz obveznog zdravstvenog osiguranja ne plaćaju troškovi zdravstvene zaštite pacijentu u hitnoj službi bolničke zdravstvene ustanove, ako se nije radilo o hitnom stanju. A koliko se ministru žuri u promjenama koje trebaju, prije svega, dodatno zagrabiti u džep bolesnika ukazuje i eklatantna pogreška. U izmjenama Zakona o zdravstvenom osiguranju piše da „visinu troška (za hitnu pomoć u nehitnom stanju) utvrđuje općim aktom Upravno vijeće Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, uz suglasnost ministra nadležnog za zdravlje“.
Ali, s obzirom na to da se radi o zdravstvenoj usluzi koja nije u osnovnom osiguranju i ne plaća se iz osnovnog osiguranja, HZZO nije nadležan da određuje cijenu ove usluge već je to zdravstvena ustanova. No, ministar je već odredio da je to 150 kuna, kao što je odredio da iznos za bolničko liječenje za pacijente koji nemaju dopunsko osiguranje s dvije tisuće poskupljuje na tri tisuće kuna, kao što je odredio da polica dopunskog osiguranja HZZO-a sa 70 mora poskupiti na 89 kuna!
Diskriminacija sirotinje
Predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu kaže da je „poskupljenje police dopunskog zdravstvenog osiguranja HZZO-a nedopustivo prebacivanje državne obveze na leđa građana“. No, što ćemo s time kada legitimna diskriminacija između bogatih i siromašnih ide i dalje. Naime, prijedlog Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju uređuje i pitanje donošenja novoga plana i programa mjera zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja i to već u drugom dijelu ove godine. Novi plan i program mjera zdravstvene zaštite podrazumijeva kresanje prava iz osnovnog osiguranja, radi se o prvom koraku prema definiranju zdravstvenog standarda iz obveznog osiguranja i tzv. nadstandardnih usluga koje će se morati dodatno platiti.
U čijem interesu radi ministar zdravstva Dario Nakić? Sasvim sigurno, ne u interesu pacijenata i osiromašenih građana. Složio nam je cijeli „paket“ mjera koja povećavaju osobna davanja za zdravstvenu zaštitu, na jesen ćemo se suočiti s još jednim, ali on birokratski zaključuje da su „predložene zakonske izmjene dio cjelovitog sustava mjera koji će doprinijeti financijskoj stabilizaciji sustava zdravstva uz smanjenje rashoda, uzimajući u obzir i činjenicu o trenutačnom manjku od 2,5 milijarde kuna u zdravstvenom proračunu“. Ni riječi o poželjnoj kvaliteti i dostupnosti zdravstvene zaštite u javnom zdravstvu. Napokon istina, jer pravilnikom kojim je dopustio da svi doktori iz javnog zdravstvenog sektora, bez mjerila, bez kriterija, tek uz odobrenje ravnatelja, rade dopunski i u privatnom sektoru može ići samo u jednom smjeru – ka devastaciji javnoga zdravstva.