‘Mada sam, zahvaljujući ovdašnjim nazovi medijima, u razgledanje pothodnika došao s predrasudom kako se radi o kolosalnoj projektantskoj svinjariji, uvjerio sam se kako su glavne osobine pothodnika standardne i zadovoljavajuće’.
Iako na Hrvatskom jezičnom portalu piše kako je podvožnjak ‘prolaz za vozila i pješake ispod javne prometnice (željezničke pruge, ulice…)’ to ne mora uvijek biti točno. Naime, kroz novu brodsku prometnu ljepoticu – podvožnjak u Osječkoj ulici – pješacima prolaz nije dopušten jer, za njih i bicikliste, izgrađen je pothodnik. Ma koliko o tome pojma nemao novinarsko čedo s portala ovdašnjeg medijskog koncerna.
Budući da je – zahvaljujući našem novinaru Borislavu Stipiću – SBplus objavio najviše objektivnih i dobronamjernih priloga o gradnji najskupljeg prometnog objekta kojeg je Hrvatska država, zadnjih pola stoljeća, napravila u Slavonskom Brodu, odlučili smo provjeriti koliko drže vodu kritike koje korisnici pješačkog i biciklističkog pothodnika, ovih dana, upućuju investitoru, projektantu i graditeljima tog najzahtjevnijeg gradskog prometnog objekta. Koliko su u pitanju nesretni gubitnici, obični jalnici i ostala ‘stoka sitnog zuba’, a koliko suvisle i dobronamjerne primjedbe građana, odnosno stručne kritike profesionalaca.
Poučen pozitivnim iskustvom stečenim na Bazenima Slavonski Brod, poznanika Fadila pozvao sam neka pogleda pothodnik i iznese svoja (ne)kvalificirana zapažanja.
U ugovoreno vrijeme – srijeda, 27. travnja 2016. godine gospodnje – na sjeverni ulaz u pothodnik, vjerojatno do vrha napunjen sadržajem kritičkih komentara koje su dosad udarnički objavljivali ovdašnji imitatori novinara i medija te (ne)svjesni sudionici socijalnog inženjeringa, stigao je najveće zanovijetalo portala SBplus, Fadil, opremljen kao Alberto Contador 2007. pred osvajanje Tour de Francea.
Krečući se prema meni u pothodniku, na način kako je to zamislio projektant cijelog objekta, Brođanin Želimir Kučibradić, dipl.ing.građ., istovremeno, bio sam impresioniran i razočaran njegovom pojavom. Naime, pored toga što je pravilno spuštao bicikl koristeći pritom za te svrhe izgrađenu betonsku rampu, Fadil je izgledao kao profesionalni biciklist i, zbog toga, nije moglo biti govora o reprezentativnom primjeru korisnika pothodnika.
– Unatoč ovom seljaku koji je svoja gastarbeiterska kola parkitrao na sam ulaz, prilaz pothodniku, njegove stepenice i biciklistička rampa, napravljeni su korektno – neočekivano pohvalno kazao je Fadil prije nego smo pozdravili se.
– I nije previše strmo? provjeravam kako bih sasvim siguran bio misli li Fadil ozbiljno, ili je tek sarkastičan.
– Ne. Stepenice sigurno nisu previše strme, mada, rampa za bicikle mogla bi imati nešto blaži pad, reče Fadil i poče odmjeravati širinu, dužinu i visinu pothodnika.
– Ali, produženje rampe za bicikle nije moguće jer bismo na taj način prodrli u koridor samog pothodnika – pravim se važan pred Fadilom, zaključujući nešto očigledno.
– Da, ovdje na sjevernoj strani to nije moguće, ali na južnoj strani, u donjem dijelu, moguće je ublažiti pad produženjem rampe za jedan do dva metra, na primjer, ustrajan je pronicljivi Fadil, dajući na znanje tko je od nas dvojice, ustvari, ‘nadzor’ nad ovim objektom.
I zaista, tako izgleda (ne zatvarajući rozete za slijevanje vode u kanalizaciju) ovdje je moguće produžiti biciklističku rampu, bez remećenja prolaza drugim prolaznicima kroz pothodnik.
Mada smo ‘riješili’ ovaj dio biciklističke rampe i dalje ostaje ružan osjećaj kako su ulazi u pothodnik previše strmi. Nakon što sam s Fadilom postigao konsenzus oko toga, nazvao sam glavnog projektanta (i) pothodnika, Želimira Kučibradića, i pitao: “Tijekom projektiranja pothodnika za pješake i bicikliste, jeste li poštovali propisane standarde kad su u pitanju dimenzije pothodnika, padovi za ulaz/izlaz i dizalo za invalide te završna obrada podova, stepenica i vertikalnih ploha?
– Dakako. Poštovali smo sve standardima predviđene norme, unatoč skučenom prostoru u koji smo pothodnik morali ugraditi. Visina gazišta je 15, a dubina 33 centimetra, što je norma (i) za osobe s ograničenom pokretljivošću. Automatske rampe za invalide i dječja kolica također su projektirane i ugrađene sukladno važećim propisima (koštaju 180 tisuća kuna op.a), mada, na njima treba vidjeti kako otkloniti praktična ograničenja u održavanju i upravljanju dizalima. Rampa za bicikle nema standarda niti je uobičajena u pothodnicima. Izgradili smo je na mogući način, držeći kako je to olakšanje za prohodnost biciklistima. Pothodnik još nije završen jer, na primjer, treba postaviti plastificirano-gumeni protuklizni sloj, što će biti učinjeno čim malo otopli. Sve će biti gotovo za par tjedana, za SBplus kazao je glavni projektant, Brođanin, Želimir Kučibradić.
Nakon što sam prenio ono što mi je kazao projektant, hodajući prema južnom ulazu/izlazu, Fadil je nastavio razgledati pothodnik.
– Mada sam, zahvaljujući ovdašnjim nazovi medijima, u razgledanje pothodnika došao s predrasudom kako se radi o kolosalnoj projektantskoj svinjariji, uvjerio sam se kako su glavne osobine pothodnika standardne i zadovoljavajuće. Tek, nekoliko stvari bi trebalo doraditi. Pored mogućeg produženja rampe za bicikle s južne strane pothodnika, trebalo bi obilježiti biciklističku stazu do ulaza u pothodnik; postaviti vertikalnu i horizontalnu signalizaciju koja će pješake i bicikliste upozoravati u kojem pravcu se moraju kretati, kako ne bi prolazili kroz podvožnjak; riješiti problem s, praktično, neupotrebljivim dizalom za invalide jer invalidna osoba, sama, nije u mogućnosti koristiti ga; ugraditi potreban broj nadzornih kamera; jednom, a ne ‘dva puta’, korektno oličiti zidove na način da pothodnik učini još svjetlijim nego trenutno jeste. Uglavnom, ovaj brodski podvožnjaka projektiran je i izveden u europskim standardima i Brođani se njime mogu ponositi, kao i s bazenima, zadovoljan, zaključio je svoj ‘nadzor’ moj poznanik Fadil.
Iz priložene galerije fotografija vidljivo je kako neki biciklisti svoja ‘dvokotačna međunožna prometala’ ne guraju niz/uz rampu nego to čine niz/uz stepenice, ili ih nose. Na naš upit zbog čega to čine? odgovorili su nam kako im ‘nije naruku’ jer su ‘ljevaci’ dešnjaci’ te ne znaju sigurno gurati bicikl u oba pravca.
Pored onih korisnika pothodnika koji svoje bicikle ne mogu gurati s obje strane jednako sigurno, postoje i oni koji to čine ‘lijevom rukom’. Njih smo upozoravali kako bi mogli ‘slomiti vrat’ ako tako nastave.
Isto tako, nužno je upozoriti krhkije starice i starce neka, umjesto pothodnika, koriste alternativne pravce i alternativna prijevozna sredstva. Za sve ostale, relativno dobro pokretljive ljude, pothodnik je normalan i vrlo koristan prometni koridor, kojem ozbiljnije prigovarati mogu tek … Posjetitelji SBplusa sami će znati završiti misao.