Revizija Ugovora nije vjerojatna

Ivan Padjen, pravnik i politolog s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, u svojoj bogatoj i dugoj znanstvenoj karijeri često se bavio odnosom države i Crkve. Sve glasnija kritika Vatikanskih ugovora, koje je Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom 1997. godine, nakon bračnog referenduma povod su intervjua s Ivanom Padjenom.

Je li je ovaj referendum bio udar na sekularnu Hrvatsku?

Nije. Bio bi da je referendumsko pitanje glasilo “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak crkvena zajednica muškaraca i žene?”, pa je na takvo pitanje većina birača odgovorila “za”. Referendum je osnažio i, vjerojatno, produžio značenje koje je izraz brak, spomenut u članku 61. Ustava, imao kad je naš Ustav donesen 1990. godine. Određeno je člankom 16. Opće deklaracije o pravima čovjeka iz 1948. godine, koji objavljuje: “1. Punoljetni muškarci i žene imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj bez ikakvih ograničenja glede rase, državljanstva ili vjeroispovijedi….” i “3. Obitelj je prirodna i temeljna društvena jedinica te je ovlaštena na zaštitu društva i države.” Gotovo istovjetne odredbe sadrži članak 23. Pakta o građanskim i političkim pravima iz 1976. godine, a slične članak 12. Europske konvencije o čovjekovim pravima. Te internacionalne odredbe, od kojih su prvu i drugu prihvatile i države s komunističkim vladavinama u kojima su vjerske zajednice bile odvojene od države, očito štite brak – raznospolni, dakako – i na braku utemeljenu obitelj kao općeljudsku, a ne religijsku vrijednost. Isto tako, ne može se biračima koji su glasali “za” pripisati da su za to da Hrvatska postane katoličkom državom. Građanska incijativa U ime obitelji, koja je potaknula raspisivanje referenduma, kao i njoj bliske udruge koje se nazivaju strankama, a to su HRAST i Obiteljska stranka, te udruga GROZD, iz koje su dobrim dijelom izrasli, pripadaju matici Katoličke crkve, no zagovaraju jednu temeljnu vrijednost, a to je brak i obitelj. Građanska udruga može voditi politiku koja ima jednu glavnu vrijednost te zbogtoga ne može vladati Politička stranka može jer mora usklađivati najraznovrsnije vrijednosti na ispod državnoj, državnoj i iznad državnoj razini. To birači raspoznaju, kao što to pokazuje i činjenica da HRAST 2011. nije dobio niti približno dovoljan broj glasova da uđe u Sabor.

Ali sam referendum jest udar, zar ne?

Dakako, tragično je za ovu državu ako je značajan broj birača glasao “za” iz zazora spram LGTB sugrađana. No, ako se to dogodilo, zbilo se u značajnoj mjeri zbog Vlade RH. Ako već nije u stanju voditi uspješnu državnu politiku ekonomskog, socijalnog, zdravstvenog i obrazovanog razvoja, treba barem obavljati minimalnu zadaću države, a to je da sprečava svjetonazorske sukobe. Umjesto toga, čim je stupila na dužnost počela je protuustavno nametati građanima nazoviznanstveni zdravstveni – kako ga je Žarko Puhovski primjereno nazvao – vjeronauk. Tako je Vlada počela djelovati kao da je građanska udruga, i to fundamentalističkih poriva, koja svoj svjetonazor pokušava nametnuti čitavoj naciji. Time je i sama Vlada potaknula održavanje referenduma. Vaše pitanje, je li referendum udar na svjetovnost države, a ne je li udar na prava naših LGTB sugrađana, pokazuje da je ne samo Crkva – koja je otvoreno stajala iza inicijative U ime obitelji – nego da su i Vlada i ne mali dio medija koji su nagovarali na glas “protiv” to činili iz svjetonazorskih, a ne pravnih razloga. Da Vlada i njezini saveznici djeluju iz svjetonazorskih razloga pokazuju i odluke Ustavnog suda iz ove godine koje su ukinule kurikulum Zdravstvenog odgoja i Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja. Pritom je, kako bi to Englezi kazali, ljepota sistema u tom da su ukinuti akti imali zajedničku pretpostavku s programom zdravstvenog odgoja koji je prije nekih šest godina zagovarao GROZD. To je pretpostavka da je znanošću, k tome još prirodnom, moguće urediti međuljudske odnose. Čitaocu koji ne shvaća kako je ljudskom umu moguće da dođe do takve pretpostavke, pomoći će da pogleda pokoji nastavak “Teorije velikog praska”. Čitaocu koji ne pogodi od kuda GROZD u tom društvu pomoći će Hunterov “Culture Wars” (1991. godine), str. 306.

Dobro, a je li referendum indirektno ili direktno povezan s Vatikanskim ugovorima odnosno blagodatima koje na osnovi njih uživa Kaptol: novac iz državnog proračuna, samouprave i ministarstava, održavanje vjeronauka u školama, ustroj Vojnog ordinarijata?

Ne direktno. No, politička moć Crkve nesumnjivo proizlazi i iz toga što je Crkva najstarija politička zajednica Zapada, s internacionalnopravnim subjektivitetom koji imaju države i najstarijom zapadnom diplomacijom te razgranatom mrežom internacionalnih ugovora putem kojih također provodi svoje pravo, koje je najstariji moderni pravni sistem. Među ostalim i zbog toga naivan je bio Staljin kad je pitao: “Koliko taj papa ima divizija?”, baš kao što je bio naivan kad je naredio “Zaustavite Reuters!”. Nekoliko desetljeća nakon tih izjava poljski papa Ivan Pavao II dobrano je pridonio – iako i dalje bez ma i jedne divizije – urušavanju komunističkih vladavina i raspadu sovjetskog imperija. Tome je pridonijela i Katolička crkva u Jugoslaviji, koja je 1966. izdavala godišnje 8,5 milijuna primjeraka tiskovina; kud i kamo više od naklade svih dnevnih listova koje su izdavale komunističke vlasti, a 1984. na Euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici okupila je, po nekima, pola milijuna vjernika. Ako su u referendumu ugovori sa Svetom Stolicom nekom koristili, bila je to SDP-HNS-ova vlada. Teško je da bi toliko mnogo birača – i to većina na zapadu Hrvatske – glasovala “protiv”, da im nije dosta vladavine HDZ-a, koja se – zahvaljujući i im ugovorima – održavala i podrškom klerikalaca. Prema onome istom obrascu po kojemu su u jednome selu – na jugu – svi glasali “protiv” jer su, pogrešno shvativši referendumsko pitanje, držali da tako glasuju protiv SDP-HNS-ove vlade.U ime obitelji i Crkva zagovarali su neposrednu demokraciju prije referenduma, ali se zaboravlja da se narod nije pitalo prije nego što će biti ratificirani Vatikanski ugovori. Doduše, potvrđeni su u Saboru, ali ondašnjeg predsjedničkog (diktatorskog?) sustava. Jesu li ugovori sa Svetom Stolicom sklopljeni u krnjoj demokratskoj proceduri odnosno je li nam ih nametnuo Franjo Tuđman?

U Hrvatskoj se ionako puk malo što pita, pa ga se i zato čak u samom Ustavu naziva žvaka-izrazom narod. Po Branku Smerdelu, ugovor o pristupanju Hrvatske Sjevernoatlantskom savezu (NATO) trebao je biti odobren referendumom. No nije, nego ga je odobrio Sabor. Po članku 141. Ustava iz 1990., o ugovoru o udruživanju Hrvatske u savez država trebao je odlučiti referendum većinom glasova svih birača. Prije nego što je održan referendum o pristupanju Europskoj uniji sve vodeće političke stranke suglasno su promijenile Ustav, tako da je za donošenje odluke o pridruživanju postala dovoljnom većina glasova birača koji su izašli na referendum. Da nije bilo tako, po hrvatskom puku Hrvatska ne bi bila niti u NATO-u niti u EU, kamo su ih odvele političke elite, baš kao što su otišle 1. prosinca 1918. na pripojenje u Beograd “kao guske u maglu”, kako im je to tada bio kazao Stjepan Radić upravo zbog toga što nisu za odobrenje pitale puk. Ugovore između Svete Stolice i Hrvatske odobrio je Sabor. Jedini zastupnik koji je tvrdio da ih se ne smije potvrditi, jer su protivni Ustavu, bio je Vlado Primorac, iz HSLS-a, jedan od velikih hrvatskih pravnika. Ivica Račan iznio je najvažnije primjedbe SDP-a, no odnosile su se samo na neusklađenost kanonskih i hrvatskih učinaka ništavosti braka. Dakle, nema razloga za ocjenu da su ti ugovori zaključeni po protuustavnom postupku, a pogotovo za ocjenu da su nametnuti od diktatora. Tuđman je znao da i što duguje onome tko mu daje važnu podršku. Ako pak netko drži da je te ugovore nametnuo diktator, neka prvo traži poništenje pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva.

S današnjeg gledišta, s obzirom na neke vaše članke, među ustavnopravnim stručnjacima nameće se dvojba ustavnosti Vatikanskih ugovora?

Ne znam je li i vaše pitanje protupravno, jer je Glas Koncila ocijenio već takvim moj odgovor na njega. Naime, kad sam 2001. po Zakonu o javnom priopćavanju od tih novina zatražio da ispravi neki podatak, Glas Koncila je uz moj ispravak objavio, protivno članku 35. tog istog zakona, svoj komentar, a uz to me još u komentaru ocijenio kao onoga koji kleveće Crkvu tvrdnjom da su ugovori između Svete Stolice i Hrvatske protivni Ustavu. Glas Koncila je, dakako, znao da nema pravnog sredstva da se zaštitim od takve ocjene, jer ne postoji organ, bilo nacionalni bilo internacionalni, nadležan za to da procijeni jesu li ti ugovori sukladni Ustavu. Važnije, Glas Koncila, koji primjereno svojemu nazivu slijedi nauk o odnosu Crkve i države Vatikanskog koncila doduše ne iz II. iz 1962. – 1965., nego više onoga I. iz 1869. – 1870. i Silaba iz 1862.), sa stajališta tog nauka bio je vjerojatno u pravu. S tog stajališta ugovor ili bilo koji drugi akt Crkve ne može biti u suprotnosti sa svjetovnim pravom; samo je obratno moguće, jer akti Crkve, a pogotovo Svete Stolice, provode božanska prava Crkve te se nikada ne miješaju u nadležnost svjetovnih vlasti, pa su stoga uvijek pravno viši od akata svjetovnih vlasti. U međuvremenu ugovori između Svete Stolice i Hrvatske više niti sa stajališta hrvatskog prava ne mogu biti suprotni Ustavu. Prijedlozi za promjenu Ustava koje su 2009. podnijeli HDZ-ova vlada i pedeset oporbenih zastupnika pod vodstvom Zorana Milanovića navode da nabrajanje izvora hrvatskog prava u članku 117. Ustava ne uključuje hijerarhiju. Stoga po današnjem Ustavu ne samo internacionalni ugovori nego i “drugi važeći izvori prava” mogu biti iznad Ustava. Ako, dakle, danas po Ustavu svaka smjernica EU o pršutu i prošeku pravno smije biti iznad hrvatskog Ustava i zakona te ako danas iz istog razloga više nema potrebe da se pitamo po kojemu je pravnom temelju zapovjedništvo NATO obavijestilo Vladu da joj je zatvorilo zračnu luku Zagreb, kao što smo se to još mogli smisleno pitati 1999. godine, zašto ne bi i Crkva dobivala to što ionako drži svojim?Ako konkordati, prema vašem mišljenju, nisu neustavni, jesu li, s pravno-materijalnog gledišta, štetni za Hrvatsku, to jest za naše društvo?

Jeste li sigurni da je po mojemu mišljenju kanta u kojoj je izbušena rupa prestala propuštati vodu kada joj je uklonjeno dno? Nego, ugovori između Svete Stolice i Hrvatske materijalnopravno su uglavnom u skladu s hrvatskim pravnim poretkom. Članak 41. Ustava izrijekom ovlašćuje vjerske zajednice na pomoć države. Hrvatska tu pomoć, financijsku i drugu, daje, i to ne samo Katoličkoj crkvi nego i svakoj drugoj iole većoj vjerskoj zajednici koja takvu pomoć traži. Hrvatska daje značajnu pomoć građanskim udrugama koje promiču nereligijske pa i protureligijske vrijednosti tako da, koliko je meni poznato, nema temelja za ocjenu da država sistematski diskriminira bilo vjerske bilo nevjerske zajednice. Međutim, teškoće u provedbi Ugovora nisu zanemarive, a velik ih dio proizlazi iz nereda koji je Hrvatska sama stvorila svojim provedbenim propisima i praksama. Na to upućuje i Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda, u svojemu izdvojenom mišljenju odluci Suda u predmetu Travaš.

Javljaju se sve glasnije kritike Vatikanskih ugovora i predlaže se njihova revizija. Koliko bi ta pravna procedura trajala?

Ne bi trajala, jer pod danim okolnostima nije nimalo vjerojatna. Crkva je i dosad pristajala na to da joj Hrvatska, zbog promijenjenih okolnosti kakve su to gospodarske teškoće, ne isplaćuje na vrijeme novčanu potporu koju joj po Ugovorima duguje. Međutim, nema razloga za možebitnu hrvatsku ispriku da su se promijenile okolnosti u kojima su zaključeni ugovori o dušobrižništvu policajaca i vojnika, o odgoju i kulturi te o većini pravnih pitanja. Naprotiv, SDP-HNS-ova vlada tako neprijazno djeluje prema Crkvi kao da je od nje potplaćena da pokaže da je Crkva u pravu kad se ne zadovoljava pravnim položajem koji joj u Hrvatskoj jamči opće internacionalno pravo i hrvatsko ustavno pravo, pa je stoga svoj položaj u Hrvatskoj zajamčila Ugovorima. Dakako da Vlada nije potplaćena od Crkve. No, sukob Vlade s Crkvom, neovisno o njihovim namjerama, koristi i Vladi i Crkvi, po onoj “da bi se bavio politikom moraš imati neprijatelja, a ako ga nemaš, izmisli ga”.

O raskidanju ovakvih međunarodnih ugovora nema pak govora?

Ima govora, ali nema izgleda. Ugovori između Svete Stolice i Hrvatske predviđaju da mogu biti promijenjeni suglasnošću obje strane. Po općem internacionalnom pravu, koje je običajno ali su mu nosivi dio odredbe Bečke konvencije o pravu ugovora, ugovor može prestati važiti i zbog drugih razloga. Već sam bio kazao da Crkva spremno prihvaća to da su se promijenile gospodarske okolnosti, a prihvatila bi i nemogućnost izvršenja, no ta je teško zamisliva. S obzirom na to da po Ugovorima uglavnom Hrvatska ima obveze, ili barem takve obveze koje su teretne ili čije neizvršenje je moguće lakše dokazati, mnogo je izglednije da Ugovori prestanu s razloga neizvršenja obveza od strane Hrvatske, nego od strane Crkve. No, na prestanak ugovora uslijed njegovog neizvršenja nije se ovlaštena pozivati stranka koja ga ne izvršava, jer bi time ugovaranje postalo besmisleno. Nije pak nimalo vjerojatno da bi Crkva proglasila da jer neki njezin ugovor s Hrvatskom prestao jer gadržava ne izvršava. Naprotiv, Crkva bi poduzimala mjere da Hrvatska i takav ugovor izvršava.Sekularna Hrvatska, ali i Ivan Grubišić, zagovaraju vraćanje vjeronauka u okrilje Crkve i njezino skidanje s državnog proračuna. Međutim, je li to moguće bez da se izmijene ovakvi Vatikanski ugovori?

Već sam pokazao na koji način bi Hrvatska mogla svoje novčane obveze prema Crkvi prevaliti na svoje porezne obveznike koji su pripadali Crkve. No i da ih prevali, Hrvatska bi po Ugovorima i dalje bila ta koja je dužna Crkvi novčane obveze ispunjavati. Konfesionalni vjeronauk vraćen je u hrvatske javne škole još 1991., prije Ugovora i neovisno o njima, te nije suprotan Ustavu ako je javna škola javna, ali ne i državna, što po zakonima jest, a vjeronauk je izboran predmet čija izvedba ne šteti onima koji ga ne izaberu, a jest izboran i uglavnom ne šteti. I dalje ostajem pri ocjeni iz 2000. da građani po Ustavu imaju i pravo na takav vjeronauk. Poteškoća spora o konfesionalnom vjeronauku u javnim školama je u tome da i oni koji su protiv njega, a vi ih nazivate sekularistima, i oni koji su za njega, a ja ću ih radi jednostavnosti nazvati sakralistima, dijele onu istu pretpostavku koju dijele Vlada i GROZD. U slučaju vjeronauka pokazuje se kao uvjerenje da onaj tko zna može činiti samo dobro, a ne i loše, pa je stoga stjecanje tog znanja – pogotovo znanstveno u školi – uvjet dobrog života i pojedinca i zajednice. Po tom uvjerenju sekularisti su protiv školskog vjeronauka, a sakralisti za njega, baš kao što je Vlada za svoj navodno znanstveni zdravstveni odgoj, a GROZD također za navodno znanstveni zdravstveni odgoj, ali svoj. Oni koji ne dijele to uvjerenje, lakše primjećuju da djeca uče djelovati na temelju svojega cjelokupnoga naslijeđa i iskustva, ponajviše načina života najbližih, ponajmanje prodika starijih, te da su barem donekle slobodna da nešto od doživljenog prihvate i slijede kao uzor, a nešto ne, te da čine i nešto sasvim po svom. Posve neovisno o uvjerenjima, činjenica je da su mnogi stanovnici Hrvatske prihvatili i žive kršćanstvo, iako za komunističke vladavine nisu imali konfesionalni vjeronauk u javnim školama, nego su takav vjeronauk dobivali u crkvama ili kod kuće. Činjenica je i da malo koji stanovnik Njemačke živi kršćanstvo iako je na temelju konkordata u školi imao takav vjeronauk, nerijetko kao obvezatni predmet. Stoga bi se hrvatski sekularisti trebali zalagati za to da se u sve hrvatske škole uvede konfesionalni vjeronauk, i to kao obvezatni predmet, dočim bi se hrvatski sakralisti trebali zalagati za povratak vjeronauka u crkve i obitelji. No za tako što, i jedni i drugi trebali bi prvo prestati biti Hrvatima, jer Hrvatima – kako je to primjećivao pokojni biskup Kokša – nedostaje smisao za humor, a taj počinje tako da čovjek samog sebe primijeti u ogledalu. Hrvatski sekularisti i sakralisti možda mogu gledati “Teoriju velikog praska”, ali se u njemu ne mogu prepoznati.

Sporno je da vjeroučitelji imaju ista prava kao učitelji i nastavnici

Hrvatska ima četiri ugovora sa Svetom Stolicom; prema vašem mišljenju je li neki od njih posebno sporan?

Ne samo Ivica Račan, nego i Dubravka Hrabar, nastavnica obiteljskog prava Pravnog fakulteta u Zagrebu koja je bliska Crkvi, nalazi da su pravno neprihvatljive odredbe Ugovora o pravnim pitanjima o posljedicama ništavosti crkveno zaključenog braka u hrvatskom pravu. Ugovorom o gospodarskim pitanjima Hrvatske, a posredno svi hrvatski porezni obveznici, uključujući one koji nisu pripadnici Crkve, imaju obvezu da novčano podupiru Crkvu. Hrvatska može taj ugovor provoditi i na taj način da svojim zakonima propiše, kao što je to učinila Italija, da će država nekim dijelom poreza na prihod i dohodak podupirati vjerske zajednice i svjetonazorske udruge s tim da svaki porezni obveznik ima pravo odrediti zajednicu ili udrugu kojoj će država davati porez koji je on uplatio. U sadašnjima gospodarskim uvjetima provedba takvog prava bila bi preskupa. No, već je sada moguće učiniti zakonsku iznimku za one koji se sami hoće Poreznoj upravi izjasniti kao pripadnici određene svjetonazorske udruge. Sporno je međutim da vjeroučitelji imaju ista prava u odlučivanju u javnim školama koja imaju redoviti učitelji i nastavnici, pogotovo zbog toga što Ugovor o suradnji u pitanjima odgoja i kulture to ne zahtijeva. Prema hrvatskim propisima – ponovno ne po Ugovorima – filozofija je služavka teologije, kao da smo u srednjem vijeku, po tom što filozofe i teologe u znanstvena zvanja bira isto matično povjerenstvo, i to takvo u kojemu ponekad većinu čine katolički svećenici. Ne sjećam se da je na to reagirao bilo ministar znanosti Račanove vlade, koji je bio i profesor filozofije, bilo sadašnji ministar. Ministar uprave i pravosuđa Račanove vlade, inače profesor prava, potpisao je prijedlog Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica u kojemu je pisalo da se po predloženom zakonu ne mogu registrirati satanističke sljedbe, kao da njegovo ministarstvo ima upravu za egorcizam.

Izvor: h-alter