Od kada se poznam, živim u strepnji i strahu. Preda mnom je problem koji ne mogu riješiti. Prvi put osjetio sam to onoga ljeta pred polazak u školu. Prošao sam na testiranju, premda sam tek navršio šestu godinu, sve sam znao, i koji je glavni grad Jugoslavije, i što je meni materin brat (“ujak, ali ga zovem barba”), i koja je olovčica duža od koje, ali još uvijek nisam znao vezivati cipele. A kad krenem u školu, ispred učionice ću morati da skidam cipele i nazuvam papuče. Tko će mi vezivati cipele nakon što nastava završi? Cijeloga tog ljeta, Nona, Nono, pa mama učili su me kako da špigetu vežem u lijepi dvouhi čvor, koji se zatim odvezuje laganim potezanjem jednoga kraja špigete. Po stotinu puta sam, po njihovim uputstvima ponavljao naizgled jednostavnu radnju, ali uzalud. Sam je nisam znao ponoviti.
Bio sam izvan sebe od očaja. A onda me je, krajem kolovoza, Nona povela u Makarsku, i kupila mi jedne jesenske i jedne zimske cipele. Jesenske su se zvale: mokasinke. Zimske su bile gležnjače sa zipom (rajsfešlusom kako vele Srbi, ciferšlusom kako kažu Hrvati), i zvali smo ih – čizme. Laknulo mi je kada sam shvatio da će mi, ipak, biti dopušteno da provedem ostatak života, a da ne znam vezati cipele. Nosit ću samo obuću bez špigeta, i čuvat ću tajnu svoga neznanja. Ograničene praktične inteligencije – grubo bi se reklo: prirodno glup – ali vrlo bujne, razgranate i razvedene mašte, zamislio sam, već kao šestogodišnjak, cijeli svoj život bez cipela na vezivanje. I smisao tog života bio je: od svijeta sakriti svoje neznanje.
Fra Aleksandar Ribičić bio je tih godina župnik i Zaostrogu i Drveniku. I bio je naš prijatelj. Nona i Nono nisu išli u crkvu, on je to poštovao. Dobro je znao zašto ne idu, i kakav bol iza toga stoji. Ali svakog Božića, u rano popodne, dopješačio bi iz Zaostroga k nama. Njih dvojica bi poslije dugo razgovarali, Nona bi kuhala, redila po konobi, ponekad bi nešto dometnula, a ja sam čučao ispod stola i prisluškivao. Fra Aleksandar bi dolazio i drugim danima, viđali smo ga, pogotovo zimi, kad je Drvenik pust, burovit i siv, barem jednom tjedno. Nono je išao k njemu u samostan, nekada je i mene vodio, ali Božići su, ipak, zbog nečega ostali upamćeni.
Drvenička vala imala je dva kraja. Ima ih, bit će, i danas, ali nas tamo više nema. Zapadni vrh vale, onaj iza Čmilja, prema velikom Drveniku, zvao se Puntin. Istočni vrh, prema Zaostrogu, bio je Punta. Izašao bih na dvor, na buru, jer je pred Božić uvijek puhala bura, i čekao kada će se iza Punte pojaviti fratar sa crnim kaputom preko habita. Pa bih utrčao u konobu, vičući: ide Fraleksandar! Tako je to zvučalo, tako se govorilo. Znak monaštva stapao se s imenom, u nekom novo, posebno ime, u kojem je bivalo neke zavjereničke prisnosti koja se, obično, naziva prijateljstvom. Samo sam još jedno ime tako izgovarao, dvadesetak godina kasnije, u ratu, ime fra Petra Anđelovića. Time sam ga posvojio pred divljacima, mog Frapetra.
Dan-dva pred Božić 1972. dogodilo se čudo. Bila je nedjelja, jedini dan bez škole, bio sam na dvoru, u cipelama na vezivanje. Jedna se sama od sebe odvezala, a mene kao da je stiglo neko prosvjetljenje, prihvatio sam dva kraja špigete, i jedan za drugim izveo one tri vrlo složene, ritmizirane kretnje, koje ponavljam do danas kada vezujem cipele. Pun tihog ushita, odvezao sam čvor. I drugi. Pa još jednom, dvaput, deset puta, zauzlao vezice. I danima sam poslije bio u strahu da će novostečenog znanja nestati kako je i nastalo. Možda i danas vjerujem da bi se to jednom moglo dogoditi.
Bio je to naš posljednji Božić u Drveniku. Nono je u listopadu umro, i na kraju školske godine trajno se vraćamo u Sarajevo, gdje ću krenuti u drugi razred, u školu čije sam ime već znao. Poslat će me tako u tuđinu, iz koje se više neću vratiti. Ali i tog Božića, u rano popodne, Noni i meni došao je fra Aleksandar. Pitao je što ima novo, a Nona mu je rekla da je Miljenko naučio vezati cipele. Nije se on tome mogao diviti, ali nije pokazivao ni sažaljenje. Iako nije normalno da šestogodišnjak tako teško nauči uzlati špigete, fra Aleksandar se nadao da bi, ipak, moglo nešto biti od tog djeteta. Nikad ga više nisam vidio.
Što je bilo u osnovi Nonetova i fra Aleksandrovog prijateljstva, što je tako vezivalo jednog umirovljenog željezničara, pčelara, poliglota i asmatičara, gorkog bezbožnika zainteresiranog za politiku i književnost, za dalmatinskoga fratra, koji je stolovao u drevnome samostanu, što je nekada pripadao Bosni Srebrenoj i za naraštaje redovnika u osmanska je vremena bio važna postaja na putu u svijet; tu bi, u Zaostrogu, prvi put na kršćanskoj zemlji zanoćili? Ovo bi pitanje zahtijevalo vrlo dug odgovor, barem nekoliko stotina stranica romana, u kojemu bi, kao što su u životu, njih dvojica razmijenili sudbine, tako što su jedan drugome ispričali svoju priču. Bliski su, ponekad, razlozi vjerovanja i nevjerovanja. Istinski vjernik vjeruje upravo na onaj način na koji nevjernik ne vjeruje. Samo bukači, drekavci, lažni fundamentalisti i fundamentalni bezbožnici vjeruju tako da bi kamenom po sljepoočnici zatukli onoga koji ne vjeruje. Oni su nesigurni pokraj nevjernika. Njima Ustav služi da učvrste vlastitu vjeru. Fra Aleksandar je, međutim, vjerovao, i njemu je trebao baš takav prijatelj kakav je bio moj Nono. I trebala mu je Nona, koja je Boga u sebi demonstrativno ubila, nakon što je Bog dopustio da joj ubiju sina.
Vidim ga i sad kada se pojavi iza Punte, kako dolazi da nam na Božić navijesti rođenje Isusovo. Bez riječi, bez ikakvog ceremonijala, uz srdačne pučke čestitke koje znače sve, i ne znače ništa. Ili je ceremonijal bio u toj slici: fratar se pojavio na vrhu uvale, i petnaestak će mu minuta trebati da dopješači do naše kuće. A ja utrčavam u konobu i vičem: ide Fraleksandar!
Svakog Božića, u rano popodne, fra Aleksandar Ribičić pješačio je tri kilometra od Zaostroga do Drvenika, i time širio Radosnu vijest. Možemo to zvati prijateljstvom, ali nećemo pogriješiti ni ako kažemo da je evangelizirao dvoje ljudi (i mene trećeg, koji ne znam vezati cipele). Je li uspijevalo njegovo Navještenje? Crkvenjaci i bedaci rekli bi da nije: moji stari umrli su bez Boga, a ja sam ostao nevjernik. Istina je, međutim, drukčija. Smisao nije u pokrštavanju i utjerivanju u crkvu kao u obor, smisao je, naprosto, u radosti rođenja. I u vjeri kojoj ne treba batina, nego joj treba sumnja.
Moja današnja strepnja i strah vezani su za republiku. Oni je ne znaju čuvati ili to ne žele – kao što ja nisam znao vezati cipele – nego puštaju ove druge da grade Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nalik onoj prethodnoj, jer drukčija NDH i ne može biti. Gdje su čuvari republike? Kraj sjene fra Aleksandrove nije to neumjesno pitati. On je za republiku bio spreman dati svoj život. Odbijao je da ga premjeste u pozadinu: “Neću, idem na frontu, pa ako imam poginuti za svoj narod, poginut ću.” Fra Aleksandar Ribičić bio je partizan.
Izvor: jergovic