Pokušavam mijenjati teme, sadržaj i stil ovih kolumni. Pišem pretežno o politici. Ozbiljno i zabrinuto. Postoji takvo zasićenje politikom da bi čitatelji, oni uporni i predani, trebali dobiti nagradu za vjernost: malo šale. Političari postaju – svojim ponavljanjima, laganjem koje se temelji na slabom pamćenju vlastitih riječi i obećanja – dosadni i nezanimljivi. Zaslužuju ironiju, boje se podrugljivosti. Politika je, pa i država, otišla k vragu i treba se okrenuti drugim temama.
Vlast treba dati mladim ljudima. To se jako čuje pred stranačke kongrese. Svaki stranački šef koji drži do sebe umjesto izraza čistka i eliminacija konkurenata govori i kadrovskoj obnovi i pomlađivanju. Smjene generacija su znak da je novi gazda preuzeo vlast i da miče sve one koji ga poznaju kad je bio mlad i dodvoravao se starijima i moćnijima. Sebe svrstava u mlade i sposobne, a sebi poslušne u novu generaciju koja obećava. To govore, dakle, mnogi, no ja imam praktično rješenje.
Ako nešto ne napravimo, mladi će se okrenuti ljubavi. Parola će biti ”Vodimo ljubav a ne politiku“. Uostalom, moralna panika oko demografske slike to im nameće kao patriotsku obavezu. No kako provesti smjenu generacija u politici ako mladi ne žele u politiku, a stari ne žele iz politike? Tu moramo napraviti nešto radikalno!
Najprije par riječi o starcima. Što s njima? Šaljemo ih u mirovinu, a oni to smatraju nepravdom. Usprkos godina bore se grčevito za svaku funkciju, svaki kadar na televiziji, svaki ručak nakon proslava. Takvih dosta ima u politici.
Što s njima? Oni tvrde da starost donosi mudrost. Možda. Ali sigurno odnosi snagu, ambiciju i spremnost na promjene. Nekad su državama vladala vijeća staraca i vijeća mudraca; zapravo nisu baš vladali, ali su vladarima znali reći poneku mudru i biti memento prolaznosti mladosti i slave. Nezanimljivima ih čini njihova nostalgija i okrenutost prošlosti, fiksacija na njihove zvjezdane trenutke, nostalgija i neprirodna idealizacija i patos.
Ako nešto ne napravimo, mladi će se okrenuti ljubavi. Parola će biti ”Vodimo ljubav a ne politiku“. Uostalom, moralna panika oko demografske slike to im nameće kao patriotsku obavezu. No kako provesti smjenu generacija u politici ako mladi ne žele u politiku, a stari ne žele iz politike? Tu moramo napraviti nešto radikalno!
Nevjerojatno, a to nije samo zbog dugovječnosti, još se neki identificiraju s partizanima i ustašama. To ih prividno čini mladima, a ako time zaraze mlade, i nezamjenjivim živim svjedocima. Svjedoci često zaborave istine i važne činjenice. Loši đaci i zaboravljivi mladi starci.
Moramo poduzeti odlučne reforme. Samo bi nam trebalo da u ishitrenim ustavnim promjenama opet uvedeno Dom staraca, Gerusiju ili, korektnije, Gornji dom. Predložio bih da se na ciglenim pločama zapisuju njihova imena. Biralo bi se onog koga treba ukloniti iz političkog života. Ostracizam je spašavao atensku demokraciju. Možda pomogne našoj.
Kod nas bi to bilo humanije nego u staroj Ateni. Naš Gornji dom bio bi mjesto spasa i dostojanstvenog povlačenja. Izabran bi bio onaj koji ima najviše glasova protiv sebe, dakle najmanje povjerenja. Imali bi častan naziv senatori.
Nitko od senatora ne bi smio imati manje od 65 godina, no ne isključujem da i mi mlađi ne bi u nekom posebnom postupku mogli postati senatori. Senatori ne bi imali plaću već penziju. Smjeli bi ljetovati na Brijunima i Hvaru. U saborskoj menzi imali bi poseban meni, bez mesa i šećera.
Narod bi od riječi senatori radio izvedenice, na primjer, dodavao slovo. Predsjednik svake parlamentarne stranke mogao bi dodati pet kandidata, što bi bilo jeftinije no slati konkurente u EU parlament ili diplomaciju. Uvjet bi mogao biti i narušeno zdravstveno stanje, mentalna nestabilnost ili zaboravljivost.
Senatora bi uvijek bilo najmanje sto, a birali bi se doživotno. Slobodna mjesta popunjavala bi se svake dvije godine kada bi se broj povećavao za 20, što bi značilo da nije pristojno živjeti dugo. Moglo bi se predvidjeti da gube status s 90. I da se potom smještaju u starački dom. Silom zakona.
Nitko od senatora ne bi smio imati manje od 65 godina, no ne isključujem da i mi mlađi ne bi u nekom posebnom postupku mogli postati senatori. Senatori ne bi imali plaću već penziju. Smjeli bi ljetovati na Brijunima i Hvaru. U saborskoj menzi imali bi poseban meni, bez mesa i šećera
Ne smije biti previše žena. One žive dugo. Istina, u početku sam mislio da senatora treba biti ravno sto, uvijek sto, a da se slobodno mjesto, kad netko umre, popunjava s liste čekanja. Sada shvaćam da broj treba povećavati za svake nove izbore.
Poslovnikom bi trebalo predvidjeti da mogu govoriti 99 minuta ako ne zaspu za govornicom, a da se rasprave obavezno prenose na nekom programu.
Osim prijenosa iz Gornjeg doma taj program prenosio bi slike Velebita, zbivanja u marini Sukošan i promenadu u Opatiji. Zlobno zamišljam da sjednice počinju nakon dnevnika, da senatori plaćaju kazne za hrkanje i dobivaju stimulaciju za vrijeđanje. Sve treba učiniti da to bude cirkus i gledatelje odvuče od Big Brothera.
Predsjednik bi bio onaj tko može spavati otvorenih očiju. Ideje o lustraciji svih onih koji su dali zakletvu drugu Titu treba odbaciti ili bar abolirati takve ako se donese potvrda iz župnog ureda o ministranstvu. Za mlade je uostalom lustracija besmislena.
Možda bi po položaju u taj dom mogli ući bivši ravnatelji tajnih službi izravno, snagom zakona. Pa tu bismo mogli staviti i manjine i dijasporu. Ako se još malo opustim, ideja će postati neoboriva.
Članovi Gornjeg doma ne bi glasovali elektronički. E, tu je velika inovacija, svjetski kuriozitet. Jednostavno onaj tko bi bio protiv ostao bi u dvorani, a svi odsutni su za. To bi uvijek osiguralo većinu. Tko šuti, taj se slaže.
Uostalom danas se glasa samo petkom. Zašto se ne glasa nakon rasprave? Zašto? Jer druge dane zastupnici ne dolaze. Ovo je korak naprijed, važna reformska mjera. Na ovaj način prošao bi i Zakon o Mesićevom uredu, reforma teritorijalnog ustroja i smanjenje plaća dužnosnicima. Sve odluke koje zastupnike inače čine nervoznim.
Očajnički nam trebaju političke reforme. Politička klasa uništila je i duh i slovo demokratske i odgovorne vladavine. Zato ovaj prijedlog smatrajte šalom, ali nemojte se nasmijati. Šale su ponekad postajale stvarnost. Vidi nas. Zemlja na račun koje se zbijaju šale. Što ako se pojavi još radikalniji prijedlog da Hrvatska lutrija odredi izvlačenjem zastupnike u Saboru? Što ako ove prijedloge netko shvati ozbiljno, a ne kao šalu?
Neki će reći da već imamo rješenje, da bivši predsjednik ima ured. No meni se čini da su Mesić i Josipović agilniji i mudriji od stranačkih čelnika zajedno, naoko mlađih i bez sjedina ili obrijane glave.
Za mene je možda prekasno okrenuti se ljubavi. Spomenuo sam ranije rastresenost kao uvjet ulaska u Senat. Zaboga, je li danas srijeda ili četvrtak? Gdje mi je mobitel? Gdje su mi naočale? Gdje mi je kišobran? Konačno, kako se to ja zovem?
Očajnički nam trebaju političke reforme. Politička klasa uništila je i duh i slovo demokratske i odgovorne vladavine. Zato ovaj prijedlog smatrajte šalom, ali nemojte se nasmijati. Šale su ponekad postajale stvarnost. Vidi nas. Zemlja na račun koje se zbijaju šale. Što ako se pojavi još radikalniji prijedlog da Hrvatska lutrija odredi izvlačenjem zastupnike u Saboru? Što ako ove prijedloge netko shvati ozbiljno, a ne kao šalu?