Tomislav Karamarko je gotov. Njegova politička karijera, nakon otkrića o vrlo isplativoj poslovnoj suradnji njegove supruge i njegovog prijatelja – lobista mađarskog MOL-am, može ići samo jednim, ponirućim pravcem. Postoje, jednostavno, stvari koje se ne daju popraviti, ni zaspinati, a od odgovornosti za njih se nemoguće izuzeti.
Jasno, ukoliko govorimo o elementarno demokratskom političkom poretku.
Jedino je pitanje, dakle, koliko će sve skupa dugo trajati i koliko će produženi politički pad Tomislava Karamarka napraviti štete stranci koju vodi. A Vlada? Ona čak može i preživjeti odlazak predsjednika HDZ-a, no može li preživjeti sve ostalo što joj se događa, malo je složenije pitanje.
Uglavnom, priča o Karamarku, supruzi i ugovoru one s tek malo dužim političkim pamćenjem tako nesnosno podsjeća. Na jednu drugu, vrlo sličnu priču, s visokopozicioniranim HDZ-ovcem, uglednim članom Vlade, supruzi i ugovoru. Tamo negdje na jesen danas već daleke 2004. godine, dok se Europa još nije oporavila od šoka koji joj je priredila Grčka na nogometnom prvenstvu, još svježu Vladu Ive Sanadera pogodio je prvi veliki skandal – čuvena afera Imostroj. Vlada je, naime, oprostila dugove te firme prema državi (nešto više šest milijuna kuna), a kasnije se otkrilo da je njen vlasnik prije te odluke od supruge tadašnjeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula otkupio polovicu udjela njene firme po cijeni 50 puta većoj od nominalne, za pola milijuna kuna. Iako se Žužul od odlučivanja o Imostroju nije izuzeo objavom na facebooku (koji je tad tek bio zanimacija studenata na Harvardu), već na samoj sjednici Vlade, ništa mu nije pomoglo. Nakon nekoliko desetaka dana koprcanja, Žužul je početkom 2005. godine, jasno, iz privatnih razloga, podnio ostavku (a naslijedila ga je dotad slabo poznata Kolinda Grabar-Kitarović, ali to je druga priča).
Ovdje je bitno ukazati na razmjere – iako je količina novca koju su supruge zaradile (koliko se dosad zna) slična – uspoređivati politički problem koji je imao Žužul s onim koji ima Karamarko je jednako kao uspoređivati važnost i dimenzije dvaju firmi o kojima se radi – Imostroja i Ine.
E, u tolikoj je gabuli današnji predsjednik HDZ-a.
No, ona bi, sva je prilika, mogla postati i još gorom. Naime, sama Ana Karamarko je u pokušaju da smanji štetu u medijima izjavila sljedeće: “Što se otuđenja tiče, znamo tko je uključen u ovaj napad, tko je bio u doticaju s dokumentima moje tvrtke i medijima. Ako se nastavi s ponavljanjima ovakvih optužbi, bit ću prisiljena poduzeti nužne mjere”.
Prijetnja nije bitna. Ponovimo ono što joj prethodi: “Ako se nastavi s ponavljanjima ovakvih optužbi”. Toga dakle, čini se, ima još. Materijala koji bi mogao dovesti u nezgodnu situaciju predsjednika HDZ-a. Jer, nekako nije logično da gospođa Karamarko prijeti poznatom počinitelju samo uvjetno – zašto ne bi “nužne mjere” poduzela odmah? Koliko je obitelj Karamarko ukupno zaradila od poslovnih odnosa s ljudima povezanim s firmom koja se s hrvatskom državom spori oko milijardi eura i najvažnijeg poduzeća u zemlji? Što se još sve može kriti u sintagmi “ponavljanja ovakvih optužbi”? Što i koliko?
I onda Karamarko veli da će se izuzeti od donošenja odluka o Ini? A od donošenja odluka u stranci (koju vodi) koja će donositi odluke o Ini?
Drugi beskoristan i tužni spin (kojeg, jasno, reproducira dio zasad još uvijek lojalnih medija) je onaj o tome kako je odsudno što će reći Povjerenstvo za sukob interesa. Kad bi to bila istina, već bi predsjednica države, kojoj je isto to Povjerenstvo prije mjesec dana utvrdilo kršenje Zakona o sukobu interesa, dala ostavku. U slučaju Karamarko je, kad govorimo o političkoj odgovornosti, potpuno nebitno je li prekršen Zakon o sukobu interesa, ili čak neki drugi, mnogo ozbiljniji zakoni. Kako, ikad više, HDZ kojeg bi vodio suprug Ane Karamarko može ikoga uvjeriti da brani nacionalne interese u sporu Ine i MOL-a? Ili, hajdemo se prisjetiti i toga, čovjek kojeg Ivo Sanader nikad, ali baš nikad nije spomenuo kod prozivki o vlastitom navodno političkom progonu (koji se u velikom djelu vrti baš, kakve li koincidencije, oko Ine, MOL-a i navodne korupcije), iako je Karamarko bio ministar unutarnjih poslova kad su institucije počele raditi svoj posao. Iako je Karamarko bio sudionik sastanka na kojem je, tvrdi se u Sanaderovim pričama, odlučeno da će se krenuti s njegovim progonom (dvoje ostalih sudionika, Jadranku Kosor i Mladena Bajića ne prestaje prozivati).
Jel’ to ima neka tajna veza?
Uglavnom, Tomislav Karamarko je gotov. Njegova politička karijera došla je do točke s koje nema povratka i samo je pitanje koliku će štetu njegova produžena i unaprijed izgubljena bitka napraviti njegovoj stranci.
Jasno, ukoliko govorimo o elementarno demokratskom političkom poretku.
A dotle, da taj poredak dovodimo u pitanje, valjda još nismo došli.
Valjda.