Postojeći saziv Hrvatskog sabora, kako stvari stoje, zasluženo bi mogao uskoro otići u povijest. Ako vjerojatni pad predsjednika HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka i ne rezultira očekivanim, promptnim padom Vlade Tihomira Oreškovića, malo tko vjeruje da će ona potrajati do jeseni. Hoćemo li tada dobiti bolje od ovoga što nas je strefilo?
U mandatu aktualne vlasti Hrvatska je posve potonula u političku i društvenu krizu, na teško socijalno stanje većine građana, na gospodarstvo koje jedva da i diše, svjesno je još natovaren i teret svakodnevnih pokušaja prekrajanja povijesti, anakronih ideja kojima se pokušava ubiti i ono malo republike, ono malo građanskog društva, ono malo nade da ova zemlja uopće ima budućnosti. Posve je jasno da vladajuća postava nije u stanju pokrenuti Hrvatsku i da je umjesto više reda donijela samo još više nereda, ali u osvit izvanrednih izbora valja nam se zapitati kakva je alternativa ovome što smo dobili nakon izbora održanih na izmaku 2015. godine.
Izuzmemo li Most kao opoziciju na vlasti, SDP je i dalje jedina relevantna oporbena stranka, međutim, takva kakva jest, ne predstavlja ozbiljnu snagu koja bi mogla donijeti toliko željene promjene. Stranka koja se vodi autokratski i u kojoj se kadrovira po kriteriju podobnosti, a ne sposobnosti, ne može ni imati političku praksu koja bi gradila državu u kojoj bi vrijedili drukčiji kriteriji. Nakon gubitka vlasti, nakon triju izgubljenih izbora, SDP i Zoran Milanović imali su se priliku mijenjati, ali o tome nisu ni razmišljali. Ostali su isti kao i kad su vladali – lijeni, licemjerni, nezainteresirani za interese većine građana.
Da, nisu bili grozni poput HDZ-a i Domoljubne koalicije, koja u 21. stoljeću pokušava svim silama nametnuti svoj svjetonazor, to im je jedan od rijetkih pluseva, ali to da se ne nameće svoj sustav vrijednosti cijelome društvu, smatrala sam normalnim u zemlji koja se naziva demokratskom. O tome kakva je bila vladavina Zorana Milanovića ne treba previše trošiti riječi jer su rezultati izbora sve rekli, problem je, međutim, što on i njegovi (čast iznimkama) iz toga nisu baš ništa naučili i računaju i samo na kratku nam pamet i kako je dovoljno samo to da HDZ i njegovi sateliti budu što gori, e da bi oni ponovno došli na vlast. Zato, unatoč kaotičnoj vladavini Mosta i Domoljubne koalicije, SDP ne dobiva veće anketno povjerenje građana. Ako se ne promijene ili ako se ne pojavi neka nova opozicijska snaga izvan SDP-a, i nakon vjerojatnih izvanrednih izbora mogli bismo se naći u sličnoj, nestabilnoj situaciji u kakvoj smo danas ili u zagrljaju velike koalicije HDZ-a i SDP-a.
Mrsić obespravio trudnice, ali je na braniku prava žena?!
Od pada s vlasti SDP-ovci ne prosvjeduju, nisu, na primjer, ni pomislili da su se trebali svojom nazočnošću suprotstaviti proustaškoj gomili koja je jurišala na Mirjanu Rakić i Agenciju za elektroničke medije; sad kad su se približili izbori, odjednom bi i oni protestirali, ali čak ni to nisu u stanju obaviti kako valja. Neki dan su na prosvjed kontra Željke Markić i ‘Hoda za život’ poslali Miranda Mrsića, zadnjega koji nakon svega ima pravo govoriti o zaštiti žena i obitelji.
Stoji Mrsić, daje samouvjerene izjave o tome kako treba educirati narod, omogućiti hrvatskim majkama dostojan život, obiteljima standard zbog kojega neće odustajati od povećanja broja članova, kad ga slušaš dođe ti da pomisliš, eto, kako taj pametno i mudro zbori. I pomislila bih da ne znam kako je taj isti Mrsić bio ministar zaslužan za Zakon o radu koji je obespravio trudnice, radnike na bolovanju, svima srušio prava pod izlikom da će to povećati zapošljavanje, nakon čega je nezaposlenost porasla, a školovana mladež pretvorena u moderno roblje koje za kikiriki radi po državnim institucijama.
A što se edukacije tiče, tu se također SDP ima čime pohvaliti: svog ministra Željka Jovanovića, koji je u škole pokušao uvesti zdravstveni i građanski odgoj, smijenili su pod pritiskom istih onih destruktivnih konzervativnih snaga koje danas ruše kurikularnu reformu i Borisa Jokića.
Jeste li vidjeli političara na slavonskim kolodvorima?
Dok nam besprizorni likovi ispiru mozak idejama koje nikome nikad nisu donijele ništa dobroga, iz dana u dan gledamo svoje sugrađane kako u punim autobusima bježe iz Hrvatske, od Vukovara do Prevlake iseljavaju se čitave obitelji, oni su od ove zemlje i ovog društva, ali ne i od sebe, naprosto odustali. Je li itko od hrvatskih političarki ili političara stao na bilo koji slavonski kolodvor i barem jednu osobu pokušao zaustaviti, pokušao nagovoriti da ostane, barem joj pokušao obećati da će učiniti što je u njegovoj moći da se u domovini stvore uvjeti za život dostojan čovjeka? Nije.
Jeste li čuli nekog SDP-ovca da je zabrinut zbog egzodusa iz Slavonije, Zagreba, Like, Dalmatinske Zagore? Niste i nećete. Jer znaju oni da su i sami, a ne samo ovi koji sad vladaju, odgovorni što je Slavonija uništena, a cijela zemlja zapuštena i da nemaju namjeru ni hrabrosti to mijenjati.
Za pametnu i dobronamjernu vlast, za pametnu i dobronamjernu opoziciju slavonski kolodvori bili bi mjesta straže, mjesta na kojima se promoviraju politike i reforme, mjesta na kojima se gradi nova Hrvatska. Naša je nacionalna tragedija što, u prosjeku, nemamo ni pametnu i dobronamjernu vlast ni pametnu i dobronamjernu opoziciju i zato su ti tužni kolodvori postali međaši naše nacionalne propasti.
Tomislavu Karamarku i njegovoj promašenoj politici je odzvonilo, on ne pada zato što je SDP pokrenuo izglasavanje nepovjerenja; ako padne, past će zato što će ga (posredno) maknuti njegovi. Demokracije nam je preostalo taman toliko da se barem silnike na vlasti može opozvati, ali kako opozvati opoziciju koja opozicija nije?