Koga bi danas ubio Gavrilo Princip?

Festivalske uspjehe bosanskohercegovačkog filma koji traju već 15-tak godina, mnogi će dobrim dijelom objasniti pranjem osjećaja grižnje savjesti ‘međunarodne zajednice’ na kulturnom polju zbog onog što se u BiH događalo u devedesetima, a što ta zajednica nije na vrijeme spriječila. Ono što je sigurno je da BiH filmovi već godinama kako bi nastavili niz koriste dobitnu formulu prikazivanja one slike koju bi Evropa i svijet rado iz Bosne vidjeli. Dakle, teme su isključivo rat i posljedice rata.

Rodonačelnik tih uspjeha i najozbiljniji bosanski redatelj u svakom pogledu (u nekom trenutku se krenuo baviti i politikom) je dobitnik Oscara Danis Tanović, koji se u svojoj karijeri čak u nekoliko slučajeva i odmaknuo od rata i poraća. Nažalost, „Smrt u Sarajevu“ nije jedan od tih…Iako, radi se o daleko najambiociznijem redateljevom filmu dosad.

Tanovićev sedmi dugometražni film je slobodna adaptacija monodrame francuskog filozofa Bernarda-Henrija Levyja “Hotel Evropa”, jednog od prvih evropskih intelektualaca koji je pozivao na vojnu intervenciju protiv srpske vojske u Bosni. Prvobitni plan bio je da Tanović radi dokumentarac o postavljanju te predstave, no na kraju se odlučio za altmanovski (ili je tu možda bolje spomenuti „Bobby“ Emilia Esteveza?) ‘ansambl’ film u kojem su predstava i njen glumac samo pokretači radnje. „Smrt u Sarajevu“ tako prati nekolicinu ravnopravnih likova, uglavnom djelatnika Hotela Evropa, koji se spremaju za dolazak neke važne evropske delegacije koja će uveličati premijeru predstave. U fokusu su bešćutni direktor Omer koji se neće libiti angažirati lokalne mafijaše da fizičkim nasiljem spriječi štrajk osoblja, recepcionerka Lamija koja mora balansirati između vlastite majke koja predvodi štrajk i svog poslodavca, djelatnik osiguranja Edo koji dosadu praćenja nadzornih kamera razbija povlačući lajne i francuski glumac koji prije premijere uvježbava svoju ulogu u hotelskoj sobi. Paralelnu radnju čini serija intervjua o današnjoj percepciji Gavrila Principa i njegovog životnog (ne)djela, koju na krovu hotela obavlja novinarka Vedrana, s ključnim pitanjima: ‘Da li je Princip bio heroj ili zločinac?’ i ‘Koga bi ubio danas, jednog od evropskih funkcionara ili nekog nacionalističkog vođu?’

Sve to na papiru izgleda vrlo zanimljivo, no problem je što da bi se izvela ovako kompleksna stvar trebaju malo bolji glumci, scenarij, i još ponešto…Za početak, kao i u slučaju ostalih Tanovićevih filmova koje je nižepotpisani gledao (a to su svi osim indijske produkcije „Tigrovi“), „Smrt u Sarajevu“ previše djeluje kao proračunata konstrukcija, a ne kao film o stvarnim ljudima. To je dosta nezgodno, pogotovo kad film igra na izazivanje emocija kod gledatelja. Također, što je isto Tanovićeva česta boljka, „Smrt“ se, barem promatran iz domaće perspektive, previše oslanja na balkanska opća mjesta i klišeje. Od podnošljivih obiteljskih, u slučaju majke koja kćeri zamjera što se nije već udala i ne razumije njeno vegetarijanstvo, do bolnih političkih. To najviše dolazi do izražaja u intervjuu novinarke Vedrane s imenjakom i potomkom Gavrila Principa (Muhame Hadžović je bosanski Chris Hemsworth), u kojem se još jednom nadugo i naširoko objašnjavaju geneza i posljedice rata u bivšoj Jugi. (Inače, ideja da intervjui sa stvarnim osobama, povjesničarima, umjetnicima itd. koji pričaju o Principu uokviruju film, i tako daju društveno-povijesni kontekst priči, u principu nije loša, dapače). Gluma također varira od scene do scene, od lika do lika. Najslabija karika su trenuci s mafijašima, koji izgledaju kao da su ispali iz nekog skeča Nadrealista. Također scene uvježbavanja predstave s pretjeranim (Levyevim) filozofiranjem ubijaju dramaturgiju filma.

Za razliku od također podcrtavanjem očitog dosta pokvarene „Ničije zemlje“, „Smrt u Sarajevu“ neće dobiti Oscara. No, kapnuo je Srebrni medvjed u Berlinu, već drugi za Tanovića. Dakle, dok formula radi na evropskom nivou, koga briga za kritičare iz regije. (5/10)

Foto/video: Margo Cinema

nemilosrdnigadovi