Nasilja među mladima, osim onoga najočitijega – nacionalističkoga, ima i zbog klasno-socijalnih razlika, doslovno tako; ismijavanje nekoga jer je siromašan posljedica je surovosti i bahatosti koju su razvila djeca naših bogataša
Školsku 2016/2017. godinu, u Srpskoj pravoslavnoj opštoj gimnaziji Kantakuzina Katarina Branković, upisat će 11. generacija učenika. O dobrim stranama gimnazijskog programa sa zagrebačkog Svetog Duha, o razvojnom putu njihovih učenika, kao i lošim iskustvima koja su dolazila sa ulice, razgovarali smo sa jednom od najomiljenijih nastavnica među učenicima profesoricom hrvatskog jezika Mirom Bićanić.
Deset godina je prošlo otkako je osnovana Srpska pravoslavna gimnazija. Kakva su Vaša iskustva iz tog vremena?
Deset godina vremenski nije mnogo, ali je bilo intenzivno, i to u svakom smislu. Mogu govoriti iz svoje, lične perspektive, ne mogu u ime kolektiva; tih deset godina zbog nekih se trenutaka zauvijek upisalo u mene, mogu reći da sam u mnogočemu sazrela, evoluirala, kao čovjek i nastavnica. Uskoro će biti 20 godina otkako sam u prosvjeti, pa iako me već zadesilo nekoliko tzv. pionirskih pozicija u nekim školama dotada, ovo mi je iskustvo najvažnije. I najdraže. Najvrednije od svega u tih prvih deset godina su ljudi koje sam upoznala i s kojima sam surađivala – učenici, roditelji, kolege, dio kojih je otišao iz Hrvatske. No uvijek smo u kontaktu, jednako bliski.
S obzirom na specifičnosti gimnazije i sredina iz kojih učenici dolaze, kako teče njihovo usavršavanje tokom četiri gimnazijske godine?
Bez obzira jesu li iz seoske ili urbane sredine, ove ili neke druge države, djeca brzo prihvaćaju novo. Ono što najprije zapaze, i što ih oduševi, jest da je Zagreb najbolji mogući izbor za obrazovanje i život tinejdžera, jer osigurava najvažnije: kulturu, umjetnost i mogućnosti društvenog aktivizma, onoga zbog čega stasavamo u aktivnog i odgovornog građanina. Naravno, nastava je na prvom mjestu; neka djeca otpočetka se odlično snalaze u novoj, prilično samostalnoj fazi života, pa tako ni u svladavanju zahtjevnog gimnazijskog programa nemaju problema. Odgovorni su i motivirani, dolaze kao odlični i odlaze na studij kao odlični. Dobro podnose povremene krize, svi znamo da njihove godine nije jednostavno preživjeti, a pritom su odvojeni od roditelja i bez potrebne privatnosti kad im ustreba , s obzirom na to da su smješteni u đačkim domovima. Svjesnost i stupanj zrelosti u tim su godinama vrlo individualni. Tako većina njih, iskoristi te četiri godine najbolje što mogu, zavole Zagreb, upišu tu studij, i vole istaknuti da im je gimnazija bila važna karika u životu, prekretnica ili najznačajnija dotadašnja odluka. Gimnazija inače radi po obrazovnom modelu A programa za nacionalne manjine: srpski jezik ima isti fond sati kao i hrvatski, i kroz 30 posto zastupljeni su nacionalni sadržaji iz predmeta geografija, povijest, muzička i likovna kultura, imaju pravoslavni vjeronauk . Svakih nekoliko godina nastupaju promjene, pa smo prvih godina imali crkvenoslavenski jezik, kasnije ruski, mnogo školskih i izvannastavnih aktivnosti; dok smo bili na adresi u Bogovićevoj, do 2012., bilo je vrlo dinamično i sadržajno: nijedan festival ili tribina nije prošla bez našeg prisustva. A bogami ni neki protesti.
Klinci koji zadivljuju
Koliko ste zadovoljni uspjehom učenika tokom njihovog daljnjeg školovanja?
Uspjehom nekih sam prezadovoljna, to su oni klinci kod kojih je sretan spoj visokih očekivanja, rada, natprosječnosti ili darovitosti i dovoljno jakog samopouzdanja. Među njima ima djece koja su iz posve disfunkcionalnih obitelji, ili vrlo teških obiteljskih i socijalnih pozicija, posve prepuštena sebi, i uspjela su ono što većina odrasle populacije nije u stanju: nadmašiti život, ako mogu tako reći. Mene su ti pojedini klinci zadivili, ja u njihovim godinama nisam bila tako snažna i lucidna, nikako stabilna, samo bijesna i buntovna. Oni su jedan od razloga zašto mi se i dalje bavi učiteljskim poslom. Studiraju ili su diplomirali na PMF-u, Filozofskom i Medicinskom fakultetu, no ima ih posvuda, na Strojarstvu, FER-u itd. Mnoge među njima stipendira Privrednik, i kako su financije značajna stavka studiranja, neki su prisiljeni raditi uz studij, a neki se, nažalost, predaju, odustanu, zaposle se ili se vraćaju kući. Pojedini napuštaju fakultete jer moraju prehranjivati članove obitelji, na njih je pao taj teret. Žalosno. Kao njihovi učitelji, s kojima provode više vremena nego s roditeljima, i koji učestvujemo u njihovim formativnim godinama, često uočavamo ili naslućujemo zašto je nečiji potencijal osuđen na neuspjeh. Ponekad uspijevamo i s takvom djecom, i tu bude teške borbe. Danas zaista nije lako imati energije da se borimo i za druge, no to je istovremeno i temeljno načelo djelovanja u ovoj profesiji. Socijalno i emotivno povezivanje i razumijevanje podloga je za sve pozitivne učinke, a pogotovo je važna u onoj privatnoj sferi profesionalnih odnosa.
Ne slažem se s onim kolegama koji zbog iscrpljenosti ili nekog drugog razloga u svojim učenicima vide mediokritete, neodgojenu djecu i smatraju da se autoritet postiže poslušništvom. I po tome smo u 19. stoljeću
Možete li navesti primjere uspješnih studenata?
Mnogo ih je. Od onih koji su već zaposleni, jedan naš bivši gimnazijalac radi u Microsoftu u Vancouveru, drugi je diplomirao na MGIMO-u u Moskvi i radi u Beogradu, jedan je biolog, opredijelio se za znanost, neki su u medijima i rade zalažući se za ljudska prava, jedan je bivši učenik u Ankari itd. Oni koji su još studenti primijećeni su, profesori zapažaju njihovo znanje ili širinu, to mi sami kažu i u to ne sumnjam. Nedavno mi se javila jedna učenica, studira u Puli, da se pohvali kako ima ponudu za mjesto asistenta. Posebno mi je drago zbog one djece koja su odlučila ostati unatoč svemu. Inače, žive posvuda, dio ih je u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, u Evropi i Kanadi.
Osim društveno-političke, mladima nije poticajna ni ekonomska situacija. Kamo odlaze poslije završene gimnazije?
Perspektivu za mlade, zasada, ne vidim. 1990-ih godina, čitajući tada još kvalitetne novine i tjednike, znala sam biti potresena, ali se istovremeno i smijati – otprilike kao reakcija na tragikomičan komad, no dugo se već ne smijem. Tada je bila nada, a sada je zavladalo beznađe. Naša stvarnost već je ubila mnoge ljude, mnoge razboljela, mlade otjerala, a razumne uglavnom slomila i utišala. Mogla bih sada evocirati infantilnu, ili perfidnu, predsjedničinu konstataciju da pazimo što govorimo i pišemo, i tako ćemo sigurno izbjeći susret sa zlom, no nemojmo se šaliti: ako u nekom društvu nema suosjećanja s onim koji je u poziciji žrtve, ili onim koji se i dalje neumorno bori za pravdu i istinu, to nije društvo koje podržava humane vrijednosti nego ih potkopava, negira i ono što je još uopće preostalo – ostatke ostataka humanizma – nasilno ušutkuje i pretvara u svoje vrijednosti. Svi entuzijasti, koje sam zapravo sklonija zvati ljudima natprosječne želje i energije, sjajnim radnicima, čestitim i odličnim stručnjacima, koji su pokušali potaknuti ikakvu promjenu na bolje, zaustavljeni su. Mase su deprimirane i entropične, i vlada strah od gubitka preostalog sloja egzistencije…
Nasilje među mladima
Učenici gimnazije imali su i loša iskustva sa svojim vršnjacima, učenicima iz susjednih škola?
Poruke mladima otpočetka postojanja ove države, začete u ratnim mukama, najgoreg su i najprimitivnijeg parolaškog stila i sadržaja – svejedno je jesu li svih ovih godina dolazile s grafita ili iz parlamenta,sa stadiona, iz medija ili iz usta mnoštva javnih, utjecajnih pojedinaca. Usput, ne znam, na primjer, zašto i koga bi uopće čudila 2016. ekspanzija fašizma u Hrvatskoj; ugledali smo ga ogoljenog, i sada se to mnogima ne sviđa. Njime je sve prožeto otpočetka. On uvijek dolazi i podržan je iz vrha vlasti… Spram tako ujedinjenih sila škola teško može biti mjesto na kojem će se humanističke i etičke vrijednosti ekskluzivno promovirati. Kućni odgoj, ta famozna sintagma, također odavno više ne stanuje u našem društvu. U Jugoslaviji, uzet ću si tu slobodu i spomenuti tu državu, kućni odgoj odlično je surađivao s onim u školi, jest sve bilo konzervativnije i mnogo strože, no imalo je uspjeha. Pedagoški sustav mjera bio je standard koji se primjenjivao. Recimo, ja sam svoga direktora kao učenica gimnazije vidjela triput, jer kod njega se išlo ako si postigao visok republički ili državni plasman ili ako si isključen iz škole. Stvari su bile jasne. Meni danas, iako sam protagonist i u procesu sam, ništa nije jasno: najčešće nasilnici i manipulatori trijumfiraju, dok oni s druge strane, osjećajući se kao žrtve, na kraju to zaista i postanu, jer je sustav ravnodušan. Nasilja među mladima, osim onoga najočitijega – nacionalističkoga, ima i zbog klasno-socijalnih razlika, doslovno tako; ismijavanje nekoga jer je siromašan posljedica je surovosti i bahatosti koju su razvila djeca naših bogataša jer ni nema potrebe da razvijaju empatiju ili barem pristojnost spram onih koji nemaju. No svakako je najočitija odanost vrijednostima simbola koji se diče križićem iznad ušatoga ‘U’ ili svastikom, rimom Srbe-vrbe. Da zaključim, kako svatko ipak dobiva nekakav odgoj doma, recimo da se po raznim crnim izvješćima, ili pak na društvenim mrežama, može zaključiti koliko nam je dobro odgojena omladina. Za to, naravno, uopće ne krivim djecu nasilnike, kao ni mlade snobove, nego uzroke koji su doveli do lakših i težih zločina motiviranih mržnjom.
Vrlo je aktuelna tema kurikularna reforma?
U Jugoslaviji, kućni odgoj odlično je surađivao s onim u školi, jest sve bilo konzervativnije i mnogo strože, no imalo je uspjeha. Pedagoški sustav mjera bio je standard koji se primjenjivao
Voditelja reforme, dr. Borisa Jokića, upoznala sam tek nedavno, prilikom njegova sudjelovanja na stručnom skupu u našoj školi, no poznajem njegov rad, i znam da je prava osoba za ovaj projekt. Zbog njega, i ostalih kolega uključenih u izradu kurikuluma, i povjerovala sam da je sve moguće. No Boris i kolege su odustali, a nesretni Ladislav Ilčić, osjeća se kao pobjednik. Ministarstvo se osramotilo, ali mislim da ih to previše ne zabrinjava. Ničija iskustva, od kolega koje poznajem, s MZOS-om kao partnerom nisu bila pozitivna. Mislim da establišment u Ministarstvu ne zanima ništa zbog čega mi, nastavnici, upiremo. Oni zapravo postoje da se stvari ne bi mijenjale – kako reče lik u seriji ‘Da, premijeru’. Dovoljna je parola: Zemlja znanja! Ili glupa fraza ‘centri izvrsnosti’. Prosvjeta u Hrvatskoj je u 19. stoljeću, uokvirena istim takvim političkim idejama karakterističnima za spomenuto stoljeće. Ili je preciznije reći politikantstvom. Prosvjeta je jedino javno i vitalno područje od javnog i općeg značaja i interesa u koji domaći bahati i glupi politikanti nikada nisu ni pomislili uložiti ozbiljan novac. Zato u današnjici nemamo ni znanosti ni obrazovanja. Imamo tek prosvjetu, i u njoj svega i svačega, najmanje dobroga i kvalitetnoga – a te su vrline prisutne samo još u ljudima, stoga imamo pojedinačne i sporadične uspjehe, svjetski relevantne, koji se u vijestima pojavljuju na posljednjem mjestu. Nadareni pojedinci, za čiji su uspjeh osim njihove pameti i marljivosti zaslužni njihovi nastavnici i mentori, nakon izvjesnog vrijeme napuštaju Hrvatsku da bi u nekoj drugoj zemlji razvijali struku i znanost. Depresivnih primjera koji dokazuju degradaciju i propast obrazovanja u Hrvatskoj beskrajno je mnogo; mogli bi se ukoričiti u sabrana nedjela, no ako ih reduciramo na strah koji je u jednom od posljednjih svojih javnih razmišljanja objasnio pokojni akademik Ivan Supek rekavši, po sjećanju ga citiram, ‘da je svako društvo osuđeno na propast ako nema humanističke osnove i brigu za budućnost mladih naraštaja’, bit će dovoljno.
Volim slušati
Kao profesorica hrvatskog jezika često razgovarate sa učenicima. Što im savjetujete?
To mi je najdraži dio posla. Volim ih slušati, i usmjeravati knjigama, volim kad se suprotstavljaju i otvoreno i slobodno govore. Slobodna ličnost jedina je zdrava ličnost. Ne slažem se s onim kolegama koji zbog iscrpljenosti ili nekog drugog razloga u svojim učenicima vide mediokritete, neodgojenu djecu i smatraju da se autoritet postiže poslušništvom. I po tome smo u 19. st., kada je autoritet bio sinonim za strah. Danas je razlika tek u tome što vas se djeca više ne moraju bojati, nego čak reagiraju na cinične učitelje, uglavnom primitivnih i debelo malograđanskih pogleda na svijet oko sebe. S tinejdžerima nije lako, oni su i odrasli i još uvijek djeca. Treba im pomoći, koliko je moguće, da što lakše odrastu, a ne ih još nedovršene kritizirati etiketama i slično.
Što poručujete novim generacijama koje svoje srednjoškolsko obrazovanje vide u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji?
Kao profesionalac, uvijek mislim da možemo i trebamo bolje, i da su radna postignuća najbolja reklama za našu školu… U obzir ću uzeti rečenicu koja mi je gotovo manifestna, a izrekao ju je jedan od nekadašnjih učenika: Bez ove škole, ne bih bio tu gdje sam sada, i uvijek ću se osjećati kao njezin ambasador. Oni učenici kojima je glavni motiv obrazovanje, svakako trebaju biti zainteresirani za upis u Srpsku pravoslavnu gimnaziju.
Hitlerovi brčići kao kompliment
Kako se učenici Srpske pravoslavne gimnazije, koji su uglavnom srpske nacionalnosti, nose sa govorom mržnje?
Kada nam se prvi put dogodio incident na novoj adresi, neki učenici bili su uplašeni, a drugi zgroženi ili zgađeni. No dobar dio njih već se u tom smislu prekalio, jer ponižavajuća ili opasna iskustva su već imali. Učenicima naše škole, kao i mojim susjedima u kvartu koji su Romi, koji svoju nacionalnost svakodnevno iščitavaju u obliku grafita kao metaforu za najgore uvrede, ovakve su pojave uobičajene, i naučili su se nositi s njima. S druge strane, naši učenici nisu skloni uopćavanju tih pojava, svjesni da mnogi građani ne misle tako. Ne žele svoj duh kontaminirati mržnjom i odgovarati reakcijom relativizacije povijesnih užasa i njezinih posljedica kao što to, na primjer, čine mnogi hrvatski političari. Mnogo razgovaramo s njima, zajedno se trudimo objasniti stvari koje u normalnim, civiliziranim društvima nikome ne treba objašnjavati, a to je da smo svi mi građani jednakih prava. Nedavno smo bili na izletu u Austriji i na ulicama Graza smijali smo se dodanim firerovskim brčićima kojima su građani uresili lik profašističkog političara koji je zamalo dobio predsjedničke izbore. Te male, radosne, katarze baš su nas osvježile. Jedan je učenik komentirao da li bi nekoga od nas priveli da takvo što napravimo mi doma. Ali kad mi doma nemamo fašiste, mi imamo domoljube: napadneš li ih, rušitelj si doma, komunist i izdajnik. Njima bi bilo drago da im docrtamo brčiće.