Termin invalidnost se odnosi na različite vrste i stupnjeve oštećenja, teškoća ili smetnji, odnosno nepravilnosti u području fizičkog, psihičkog, psihofizičkog i socijalnog razvoja. On pripada kategoriji tzv. opće, za razliku od posebne i pojedinačne, terminologije invalidnosti. Slično terminu defektnost, on ima negativni prizvuk, jer umjesto preostalih sposobnosti u prvi plan ističe ograničenost, smetnju, nesposobnost i sl. te tako pridonosi stigmatizaciji i etiketiranju osoba na koje se odnosi. Kako su termini s negativnom konotacijom pod udarom kritike kojom se zahtijeva uvođenje afirmativne terminologije, to se u djelatnostima socijalne skrbi i prosvjete, ne samo u nas nego i u inozemstvu, sve češće susreću alternativni termini kao: smetnje, teškoće, pa i posebne potrebe koji su na tragu ublažavanja negativnog prizvuka, ali i oni, iako u manjoj mjeri, pridonose obilježavanju. Za razliku od toga u našoj legislativi i dalje dominiraju termini s negativnom konotacijom. Uzrok je tome, vjerojatno, u razini ekonomskog razvoja naše zemlje koja, zbog visokih troškova rehabilitacije, ne dozvoljava ignoriranje postupka dijagnosticiranja i kategoriziranja takvih osoba.
Umjesto termina invalidnost, nerijetko se rabi i termin hendikepiranost ( handicap – handicapped ) koji je kovanica engleskih riječi hand = ruka i cap = kapa, a asocira na povijesno težak socijalni položaj i siromaštvo invalida. Hendikep znači gubitak, nedostatak ili ograničenje mogućnosti, prigode ili šanse za ravnopravno sudjelovanje u životu društvene zajednice. Njime se pojašnjava nesuglasje ili suprotnost, pa i sukob, između osobe i njene okoline zbog čega je nužno dijagnosticirati i kontrolirati ne samo činitelje na strani osobe nego i na strani njene okolice koji podupiru ili koče ostvarivanje jednakih mogućnosti svima.Kod nas se upotrebljava itermin OSI ( osoba/ e s invaliditetom) koji je prihvatljiviji od termina hendikepiran, ponajviše zbog toga što ružno zvuči.
Promatrano s tog aspekta, društvo koje propusti uvažiti mogućnosti i potrebe svojih građana, uključujući i invalide, kreira hendikepiranost stanovitog( oko 9% stanovnika u RH ima neki oblik invalidnosti) Problemi su veliki kao i zacivlne, tako i za vojne invalide. To se posebno odnosi na pristupačnost i aktivno sudjelovanje prema vlastitim potencijalima te uklanjanje socijalnih i fizičkih barijera koje mogu stajati na putu radne i socijalne afirmacije ne samo invalida, nego i ostalih članova konkretnog društva.
Doprinos novom smjeru gledanja na problem življenja osoba s invaliditetom i potrebi njihova uključivanja u zajednicu daje i Skupština Ujedinjenih naroda 1975. godine Deklaracijom o pravima osoba s invaliditetom. Početkom osamdesetih godina, temeljem razvoja društvene svijesti i novih postignuća u zajednici, Skupština Ujedinjenih naroda javno promovira ideju integracije.
Uključivanje osoba s invaliditetom u svijet rada ključna je odrednica ostvarenja njihove potpune integracije u zajednicu.
Zahvaljujući porastu svijesti da su osobe s teškoćama o s o b e, u razvijenijim društvima se počelo više činiti za njih i pružati im uvjete za ravnopravno sudjelovanje u društvenim zbivanjima. Ponekad taj posao naliči “Sizifovom”, ali se upravo u posljednja dva stoljeća, malim koracima i velikim naporima, otvorio put integracije i prihvaćanja ovih osoba u društvu.
Rad na poboljšanju života osoba s poteškoćama je dugotrajan i često s vrlo skromnim rezultatima, ali važan je krajnji cilj, a to je pomoći osobama s teškoćama da se maksimalno osamostale i uključe u aktivan život u okviru svojih sposobnosti.
U okviru socijalnog modela javlja se model inkluzije. Inkluzija sama po sebi ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, nego uvažavanje različitosti svakog pojedinca. U tome i jest njena vrijednost, jer nam kroz razvoj opće tolerancije prema individualnim razlikama i potrebama omogućava širenje spoznaja, obogaćivanje iskustava i razvoj čovječnosti. Inkluzija svakom pojedincu pruža mogućnost odlučivanja o vlastitom životu i preuzimanja odgovornosti, ali što je s pojedincima koji nisu u stanju sami odlučiti?
U Hrvatskoj, nažalost što se tiče pomoći i brige o OSI daleko smo od normalnog socijalno osjetljivog društva. Nažalost šutimo i ponekad zalajemo. Nažalost kad zalajemo, lajemo na gluhe, a to su naši političari.
Ponekad uz pomoć medija izvršimo pritisak, ali nažalost zajednica je gluha( nema kritične mase), a politika uvjerena da se s 1250 kn/ mj može integrirati, rehabilitirati i socijalizirati. Svake priče tri dana dosta, pa tako i nas. Osobno sam stava da se prava i primanja invalida moraju izjednačiti, upravo zbog toga jer nam je zajednička invalidnost. Revizije ionako stalno prolazimo mi koji primamo osobne invalidnine, iako imamo većinom trajna stanja. Zašto onda reviziju ne bi prošli svi civilni i vojni invalidi. Tim bi se i proračun uravnotežio. Ni jedna vlast ne usudi se dirati u određene skupine invalida, ali u nas od bolesti doslovno svi. HZZO mi je doslovno od 2010 nula puta odobrio toplice.
Nije za sustav bitno što nisam mogao progutati ni kap vode. Odustao sam i od pokušaja da šaljem zahtjev za stacionarnu rehabilitaciju.Za pravilnike i sustav nisam akutan. Pacijenti na fizikalnoj budu iznenađeni i ne mogu vjerovati da mi toplice nisu od 2010- e odobrene.
Sustav i pravilnike , kao i taj nepotizam se mora i treba iskorijeniti i uštede će biti ogromne.
Raditi i zaraditi, kao i uredno platiti doprinose .To je za OSI opasno, jer mogu izgubiti invalidninu .Integracija, pa i socijalizacija ponekad nije moguća, dok oni koje zovemo ” političkim elitama” da mi smo tu i da postojimo naš položaj će bit daleko od ravnopravnog.