Neprijateljska propaganda: Književnost i politika

Vampiri u lektiri

Željki Markić, toj hodajućoj reklami za kontracepciju – mislimo, naravno, na njen sponzorski aranžman s tvrtkom Teva, koja osim hrvatskih premijera proizvodi i kontracepcijske pilule – više nije dovoljan Ustav: ona bi mijenjala obrazovni sustav. Za sada se zadržala na popisu lektire, odakle udruga U ime obitelji predlaže izbacivanje ‘djela neprimjerenih nastavi tematski, sadržajno i jezično (perverzije, pornografija, pedofilija, vampirizam, kanibalizam… vulgarizmi)’. Poziv na ćudorednu cenzuru u formi službenog priloga raspravi o kurikularnoj reformi potpisalo je u ime udruge petero srednjoškolskih nastavnica i nastavnika: njihov popis problematičnih naslova pretvorio se zatim u glavnu kulturnu temu prošloga tjedna. Proskribirana domaća imena (Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Silvija Šesto, Zoran Ferić i Kristian Novak) medijima su već rekla što o tome misle, a opširniji razgovor s Dubravkom Ugrešić možete pročitati u ovom broju ‘Novosti’. Izdvajamo stoga tek upozorenje Silvije Šesto kako nam obiteljaška hajka može djelovati ridikulozno na razini formalne javne rasprave, ali jedan je važan cilj već postigla: u školskim zbornicama, osobito u manjim sredinama u kojima je UIO jak, sada funkcionira kao poluga neformalnog pritiska na predavače hrvatskog jezika.

Hemon o Trumpu

I u SAD-u su pisci prošloga tjedna završili u glavnim vijestima: njih petstotinjak, uključujući desetak dobitnika Pulitzerove nagrade, potpisalo je na portalu Literary Hub peticiju protiv Donalda Trumpa. Manju pozornost dobio je daleko zanimljiviji nastavak priče: na istom mjestu, nekoliko dana kasnije, sarajevsko-čikaški autor Aleksandar Hemon u otvorenom pismu objašnjava zašto im se nije pridružio. Prije svega, tumači, Trump je samo karikaturalna posljedica dugotrajnijeg pretvaranja Amerike u ‘sistem koji reproducira nejednakosti, dok neslaganje ušutkava ratom protiv terora i masovnom zabavom’. Važnije, takvom su stanju doprinijeli i sami pisci: ‘Ako bi neki budući povjesničar pokušao saznati što je okupiralo misli američkih književnika na početku milenija tako što bi pročitao sve dobitnike Pulitzera između 2002. i 2016. godine, našao bi vrlo malo tragova Georgea Busha, Iraka, Abu Graiba, Dicka Cheneyja, financijskog kolapsa ili, zapravo, bilo kakve politike.’ A ukoliko je bio potreban Trump da američke pisce napokon vrati političkim temama, zaključuje Hemon, onda to i ne mora biti loše: ‘Možda je među potpisnicima otvorenog pisma neki autor nestrpljiv da napiše priču u kojoj Trump neće biti lažni uzrok našeg nezadovoljstva, nego simbol Amerike koja se bori da zaustavi svoj strmoglavi intelektualni i politički pad. Tom padu je moralo pripomoći i razdvajanje književnosti od politike.’ Zaključak potpisujemo, pogotovo zato što nam se čini da lijepim dijelom odgovara i domaćim kulturno-umjetničkim prosvjednim inicijativama.

Neprijatelj našeg neprijatelja

I dok je Hemon tumačio američkoj javnosti zašto nije potpisao peticiju protiv Trumpa, Alain Finkielkraut navratio je u Zagreb da pojasni Hrvatskoj zašto jest potpisao onu protiv Zlatka Hasanbegovića. Vrludajući između vlastitih desničarskih stavova i ovdašnjih ljevijih očekivanja, stigao je među ostalim optužiti komunizam za to što je ‘instrumentalizirao antifašizam’; nismo doznali misli li pritom konkretno na razdoblje Drugog svjetskog rata, kada je baš ‘komunistička instrumentalizacija antifašizma’ omogućila narodu da potaraca fašističku bandu. Aktualnog ministra kulture potom je tragom svojih ranijih bizarnih izjava usporedio s ‘francuskim islamskim ljevičarima’, pa en passant upozorio na presudnu opasnost od ‘radikalizacije dijela muslimana u Francuskoj, ali i u Evropi i svijetu’. U liberalnijem dijelu naših medija ovi su islamofobni akcenti, doduše, ostali prigušeni: neprijatelj našeg neprijatelja, znamo, naš je prijatelj, pa se u skladu s tim novopečenog francuskog akademika predstavljalo isključivo kao ‘osvjedočenog prijatelja Hrvatske’.

Cenzura u ZKM-u

Vjerujemo da je osvjedočeni prijatelj kući ponio brojne lijepe uspomene, a pouzdano znamo i da troje članova francusko-austrijske plesne skupine CUBe nose jednu ružnu. Nastupili su u Zagrebačkom kazalištu mladih u sklopu ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa, pa nakon izvedbe pokušali publici pročitati apel protiv pripajanja Zagrebačkog plesnog centra ZKM-u: operaciju ukidanja institucionalne autonomije plesa provodi inače Milan Bandić, umjetnici se s razlogom bune, a svi strani gosti solidarizirali su se i čitali apel nakon svojih izvedbi. Svi, osim CUBe-ovaca, koji su na sceni uspješno ušutkani treštećom muzikom s razglasa. ‘U mojoj zemlji ljudi bar imaju pravo javno izraziti svoje mišljenje’, komentirao je plesač Christian Ubi. Pravila ozbiljnog, profesionalnog, neovisnog novinarstva nalažu nam da pružimo priliku i drugoj strani – konkretno, ravnateljici ZKM-a Snježani Abramović, osvjedočenoj podržavateljici Milana Bandića – da iznese svoje viđenje stvari: sva sreća što ovo nije ozbiljna, profesionalna, neovisna rubrika, pa nismo dužni davati prostor za govor nekome tko ga uskraćuje drugima.

Od šatora do Šustara

Dosta o Željki Markić, Finkielkrautu, Trumpu: naše heroine zovu se Espi Tomičić i Dorotea Šušek, studiraju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a prošloga su tjedna razapele kamperski šatorčić ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, tražeći efikasniju i socijalno pravedniju raspodjelu državnih stipendija. Prosvjedu se pridružilo stotinjak demonstranata, pa je ministar Šustar naposljetku javno obećao ispunjenje svih zahtjeva. Nismo sigurni koliko znači obećanje ministra koji trenutno ne može obećati ni koliko će dugo biti ministar, ali smo sigurni da će njegovi nasljednici razmišljati nešto dulje kada se budu bavili studentskim stipendijama.