One posljednje večeri u Balaturi, po povratku iz Rijeke i zajedničkog nastupa pred malobrojnom publikom u nekakvom astronomskom opservatoriju, okupili smo se na brzoj večeri – mislilo se da će biti brza, jer nam je ranim jutrom na put – Kahti je kuhala špagete na ljuto, bilo je sira i dinje, prve za ovu godinu, kad su se muzičari za nerazređenom trpezom, jedan za drugim, prihvatili instrumenata. Nije tu bilo drugog svijeta, nikakve publike, osim pokojeg pisca i noćnog konobara, a samim tim ni prilike da ovaj jam-session ikad postane javan. Usna harmonika, dječji sintesajzer, bass i nekakav robusni instrument, nalik gitari, koji se svira onako položen na stol, a Jelenine viole nije bilo, jer je ostala ranjena – srećom ne fatalno – u onom opservatoriju. I naravno, Damirov tambur – autoritativan poput flamenko gitara, sitara i Otomanskog imperija. I tako, iz ničega, ili iz potrebe da se na čas produži život u Triblju koji neumitno ide svome kraju, bez jasne ideje o vlastitoj umjetnosti i njezinom mjestu u Svemiru, iz neke daleke asocijacije u glavi, tambur je zasvirao “Smoke on the Water”. Sijevnula su i grmnula portabl pojačala, cijuknuo je sint, razvila se muzika miljama i desetljećama patnje i veselja daleko od predloška i njegova općeg mjesta. Nakon petnaestak minuta čuda, u autoironičkom i savršeno logičnom slijedu nastavilo se na “Whole Lotta Love”, a što je dalje bilo nije važno za ovu priču. Imena muzičara i pjevača – Alan, Marko, Jelena, Viktor – zaslužuju, svako od njih, svoju zasebnu priču, i poglavlje u romanu o pet dana u Balaturi, ali danas bi samo o tamburu Damira Imamovića. Što li se, brate mili, zbilo u srcu instrumenta, dok je pod prstima majstorovim svirao muziku drugih svjetova i vremena, i slagao se u tonu i smislu s glazbalima od sebe mlađim, udaljenim i tuđim? Te večeri, i tih dana, čudo glazbe sastojalo se i u tome da se tambur susretne s dječjim sintesajzerom i sa setom Markovih usnih harmonika, u čijim metalno-drvenim dušama boravi sva muzika svijeta: od Bachovih fuga do posljednje melodije odsvirane u Auschwitzu. Ali ne bi tambur bio tambur da nema onog koji u njega udara i kuca, koji svira tako da prelazi granice i prekoračuje muzike, one povijesne i kulturne, i one druge, koje dijele ljudske misli i tijela.
Na povratku, u autu prvi put slušam “Dvojku”, novi album Damira Imamovića i Sevdah takht. Zanima me kako zvuče dva hita: “Lijepi Meho” i “Opio se mladi Jusuf-beg”, koje sam prethodno danima slušao u drukčijim aranžmanima i izvedbama. Razlika je očita, i uzbudljiva. S Markovom usnom harmonikom u Balaturi, Jeleninom violom i Viktorovom gitarom “Lijepi Meho” zvučao mi je kao savršen spoj neke međuratne sarajevske kafane i vedrog poljskog klezmera. Odakle klezmer i kafana, to više ne znam – možda je to ona usna harmonika iz Auschwitza? – ali ih kod Sevdah takhta takvih nema. U produkciji Chrisa Eckmana i u izvedbi Ivana Mihajlovića (električni bass), Nevena Kovačića (udaraljke) i Ivane Đurić (violina) sve to malo drukčije zvuči, bliže današnjemu dobu. “Lijepog Mehu” napisao je Imamović, kao i “Opio se mladi Jusuf-beg” – pjesmu koja je u Balaturi zvučala poput ilahije s tragičnim ljubavnim tekstom – poigravajući se žanrovima i epohama, tako da nije niti treba biti do kraja jasno kakvu to i koju muziku Damir Imamović smišlja, pjeva i svira. U njegovom slučaju to može i ne mora biti sevdalinka. Svoju je tradiciju on slobodno izabrao, a s njom i način na koji će se na nju nastavljati, kao i okvire svijeta koji će na tradiciji graditi i nadograđivati.
“Dvojku” otvara pjesma “Sarajevo”, briljantni kara-orijentalni song, koji kao da je napisao Bertolt Brecht nakon dvadeset godina zatočeništva u nekoj armenskoj čajdžinici na Galati, gdje je sa skupinom čudaka i nastranih genija stvarao angažirani teatar za široke narodne mase i radnički proletarijat. U pjesmi u kojoj se ironično lamentira nad Sarajevom, a koja započinje onom Hrvatima dobro znanom i milom im figurom “Sarajeva, podno Trebevića”, ali umjesto Ante Pavelića i Jure Francetića, koji su se tu, ipak, kratko zadržali, u tom Sarajevu je “sinje more priča”, u njemu je “raznog svijeta bilo, svako svoga traga ostavio, svako traga, a poneko vraga, ko će znati ko je kakav straga, ko će znati ko j’ uz koga bio, ko je kakve ratove vodio”. U gradu pamćenom po velikom i strašnom ratu, koji se nikoga, zapravo, nije ticao, osim onih po čijim su glavama i kućama sipale mine i granate, u tom su se gradu u ona najmirnija i najrahatnija doba vodili žestoki ratovi među ljudima i u ljudima, od kojih je ratova bilo i dobra i zla, i po kojima je taj grad slavan onima koji su ga znali i voljeli. Otkinuti od Sarajeva, godinama i desetljećima svodimo račune svojih sarajevskih ratova. I koješta što radimo i pišemo, koješta što pjevamo i sviramo, odjek je naših ratova, odjek i veliko finale. Damirova pjesma “Sarajevo” song je koji obuhvaća i objašnjava svu djecu Sarajeva, onu današnju i samozvanu, i onu raseljenu i odmetnutu: od Andrića do Andrića, od Kusturice do Kusturice, od Damira do Damira, od mene do mene…
Drugu strofu vrijedi citirati bez komentara, pa neka misli što je komu volja: “Sarajevo, podno Trebevića/ U tebi je sinje more priča/ U tebi su mnoge stare pjesme/ O ljubavi što se pjevat ne sm’je/ Sve će tvoja djeca da odšute/ Tužne dane, sate i minute/ Učiće ih da mrze i truju/ O daljini dalekoj da snuju/ A kući se boje svoga praga/ Ko će znati ko je kakav straga.” U toj maloj školi mržnje i trovanja, na tom kućnom pragu, kojeg se čovjek plaši više nego vraga crnoga, u tom Sarajevu u vlastitoj glavi, mjesto je za ovu nevjerojatnu pjesmu.
Na “Dvojki” Damir Imamović intenzivno miješa vlastite pjesme sa starim, tradicionalnim pjesmama i sevdalinkama, ali ne tako da jedne omjeri drugima, niti da se ugrađuje u neku imaginarnu kolektivnu tradiciju, nego tako da i od jednih i od drugih pjesama gradi neki treći svijet. Taj je treći svijet dvostruko nov. Najprije, nov je zato što je djelomice nanovo napisan i komponiran, a ono što je u njemu staro otpjevano je na hiper-tradicionalan način, čime se, paradoksalno, ne naglašava arhaični sloj pripovijesti, nego se preporađa ono što je u njemu do danas nečuveno. A onda, taj je Damirov treći svijet nov i po tome što ga je stvarao i što ga intenzivno stvara uz ljude koji o sevdalinki ponekad ne znaju baš ništa, u krajevima svijeta koji su od te pjesme udaljeni, a često i pred publikom kojoj je njegova pjesma jednako čudna i egzotična kao i pjesme saharskih beduina i malijskih boraca za slobodu. Među tim ljudima i s takvim muzičarima on je slobodan od pritiska kolektivne tradicije, ne mora pred njima da brine što jest a što nije sevdalinka. Sevdalinka je tada ono što on i njegov tambur kažu da jest. To je jako poticajna situacija, u kojoj se rađaju čuda od muzike.
Song “Sarajevo” moguće je shvatiti i kao svojevrstan autopoetički manifest. Pjevajući između ostaloga i o tome kako je dolazeći u taj zatureni grad na kraju svijeta, na zapadnoj granici otomanskog, a zatim i na istočnoj granici habsburškoga imperija, u “plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji”, kako je napisao pjesnik Stevan Tontić, svakakav svijet ostavljao sebe, svoje kosti i utjecaje, i svoje tragove u riječima i melodijama, Damir Imamović javlja se kao sakupljač, arhivar i koreograf tih tragova i svjetova. Njegov tambur je poput Aleksandrijske biblioteke jednoga malog, ogorčenog i primitivnog, u naše kosti i kosu upisanog svijeta, kojeg jednako krivo možemo nazvati Sarajevom i Bosnom. Taj svijet je odavno osvojio naša tijela, zarobio ih i odredio gdje god da se izvan njega kreću. Damir Imamović njegov je pjevač i pjesnik.
Zašto je on u posljednjim trenucima pred veliki razlaz, kada su se ljudi vraćali svojim stvarnim životima i moranjima, uzeo svirati baš “Smoke on the Water”? Zato što je to bio način da još malo ostanemo skupa. I zato što bi tako, u neko doba noći, sarajevski muzičar, profesionalac, slavni svjetski glazbenik, ili potpuni amater, zlosretnik bez sluha i razloga, isto tako zasvirao “Smoke od the Water”. Razlika je, bit će, samo u Geniju, u tom rimskom bogu koji upravlja naravi ljudskom, koji je jednima dao da stvaraju svjetove, a drugima je dao da te svjetove u miru i sabranju podnose ili da im se dive ako imaju takvoga dara da se znaju diviti. Genij je te noći u Balaturi bio dobro raspoložen.