‘Oreškovićev izborni legitimitet je njegov CV’. To je rečenica koju je Karamarko izgovorio kada je prije manje od pola godine imenovao anonimnog Oreškovića premijerom. ‘Orešković mora otići jer nema izborni legitimitet’. To je rečenica koju je izgovorio pri zahtjevu za njegovu smjenu. Što se promijenilo? Je li u međuvremenu izbila neka afera koja pokazuje da je Orešković svoj CV falsificirao ili prepisao? Ne, takvim stvarima se bavi Karamarkov najbliži suradnik. Je li netko optužio Oreškovića da bogati sebe i svoju užu obitelj obavljanjem svoje funkcije? Ne, takvim stvarima se bavi sam Karamarko. Dakle, CV je ispravan, trebao bi i dalje imati ‘poliitčki legitimitet’, Orešković nema niti jednu aferu ili optužbu vezanu uz svoje ime, što se onda dogodilo?
Treba prestati pričati u rukavicama i jednostavno kao tvrdnju izreći ono što je svima jasno. Odnos Karamarka i Oreškovića, a time i HDZ-a i Oreškovića promijenio se onog trenutka kada Orešković nije ‘surađivao’ oko imenovanja i razriješavanja u SOA-i, kada nije dozvolio Karamarku da kadrovira tajnu službu onako kako njemu odgovara. Karamarkovu logiku je lako shvatiti, nije mu ni na kraj pameti bilo da će jedan kanadski biznismen uopće imati interesa baviti se obavještajcima, policijom, sudovima i slično. Karamarko je mislio da će Orešković tražiti načine da financijski oporavi državu, što mu je i savršeno odgovaralo jer niti on niti itko u HDZ-u ima blagog pojma kako to napraviti. Priključio mu je Marića i dao praktički slobodne ruke oko sastavljanja proračuna i gospodarstva. No, iako ga danas optužuju da je samo financijaš i da ne razumije političke procese i razliku korporacije i države, Orešković je pokazao da itekako razumije sistem, puno bolje nego se Karamarko nadao. Orešković zna da je Vlada skup svih svojih dijelova, a ne svaki dio zasebno. Zna da ako ne funkcionira pravosuđe, policija, zdravstvo ili čak i tajna služba, kad tad neće funkcionirati niti cijela Vlada i cijela država ukupno. I nije se dao, imao je svoju viziju kako bi SOA trebala izgledati, očito se konzultirao sa ljudima koji znaju o tome više od njega i od Karamarka, i donio odluke koje nisu bile u skladu sa Karamarkovim namjerama.
Razlozi zašto je Karamarku tako jako bilo do kontrole nad tajnim službama postali su jasni samo par tjedana nakon Oreškovićevih imenovanja u toj ustanovi. Afera konzultantica i sve što ide s njom nije izbila samo tako, radi se o dugotrajnoj svinjariji koju je Karamarko pod svaku cijenu htio držati što dalje od javnosti. Onog trenutka kad je Orešković SOA-u kadrovirao protivno Karamarkovim željama Karamarko je postao svijestan ne samo da Orešković neće biti njegova lutka na koncu nego da neće prezati niti pred direktnim ugrožavanjem njegovog političkog opstanka, ako misli da je tako najbolje za državu. Prevedeno, Karamarko je shvatio da Orešković ima jednu stvar koja njemu i svim HDZ-ovcima (dakle ne nekim, nego apsolutno svima od prvog do zadnjeg) nedostaje, a to je čast.
Orešković je možda pao u našu politiku iz vedra neba. Možda ima poglede na gospodarstvo i ukupni razvoj koji su puno previše globalistički i kapitalistički za ovo, socijalizmom i teorijama zavjere te kompleksom manje vrijednosti zatrovano društvo, da bi bio prihvaćen. Možda ne zna dobro hrvatski i možda zaista ne zna baviti se politikom na način kako se to uhodano u Hrvatskoj radi. Ali je častan čovjek, čovjek koji je izbor na poziciju premijera shvatio ne kao milostinju Karamarka pa da mora biti njegov potrčko, nego kao dužnost i odgovornost prema Hrvatskoj, ukupnoj Hrvatskoj, i onoj koja ga podržava i onoj koja ne. Osvježenje je bilo vidjeti premijera koji se ne izvlači na probleme koje su mu prethodnici ostavili, koji ne raspiruje podjele na ‘mi i oni’ i kojeg apsolutno ne zanima tko je bio gdje ’91., ’45. i slično. Bilo je osvježenje vidjeti čovjeka koji nije sputan i opterećen besmislenim predizbornim obećanjima, planovima 21, 45 ili 91 nego koji pokušava iz loše situacija u kojoj zemlja je napraviti najbolje što može.
Koliko je zaista napravio? Malo. Skoro ništa. No, ako vjerujemo u to da je Karamarkovo sabotiranje krenulo dosta prije nego je sve buknulo u javnosti, koliko je zaista mogućnosti i imao? Orešković je već u prvim danima Vlade krenuo kontra Karamarka razriješenjem Crnoje i niz samo nastavio dalje. Čovjek je, za razliku od načina rada HDZSDPa, bez ikakvog okolišanja nastavio projekte bivše Vlade pa je tako potpisan i sporazum sa kanadskim investitorima za istraživanje plina i nafte u Slavoniji, a Oreškovića uopće nije zanimalo uzimati zasluge, jedino što je naglašavao je da se radi o konkretnim investicijama kakve nam trebaju. Prigode kada je sudjelovao na sastancima sa europskim državnicima ili moćnicima nije koristio da jača svoj politički rejting naglašavanjem svojih zasluga nego za uspostavljanje kontakta i mreža kojima bi državu, baš kao i korporaciju, mogao bolje pozicionirati na tržištu. No, Hrvatska je očito naviknuta na drugačiju sortu političara, one koji takve prilike koriste za uzdizanje sebe, a zakopavanje protivnika. To nije Tihomir Orešković.
Imao je i propusta, grešaka, tko nije. U usproedbi sa bivšim premijerima, Orešković se čini kao cvijetić, ali neki potezi mu nisu trebali. Jedan od takvih je i inzistiranje na porezu na nekretnine koji pokazuje da njegov financijski duh iz korporacija nije lako uskladiv sa državom, rješenje nije nametanje poreza onima koji imaju nešto jer se time kažnjava ne one koji su nepošteno nešto stekli nego i one koji su za sve što imaju krvavo radili. Greška, možda bi s vremenom naučio bolje. Greška mu je bila i pasivnost oko kurikularne reforme, ali treba dozvoliti mogućnost da se čovjek jednostavno u problematiku uopće na razumije i da je nekakve intervencije prepustio ministru i predsjednici koji su upoznatiji s materijom. Možda bi s vremenom znao bolje, sam bog zna da bivši premijer nije najbolje znao sve o svemu pa se ipak u sve miješao. I na kraju, postupio je nerazumno u slučaju Karamarko kada je iz prve dao podršku Karamarku ako se ovaj povuče iz odlučivanja o INA-i, a kasnije nerazumno zatražio ostavke i Karamarka i Petrova izjednačavajući tako krivicu čovjeka u sukobu sa nacionalnim interesima i čovjeka koji je tu aferu razotkrio i inzistirao na kažnjavanju krivca. No, i tu je Orešković pokazao da je državnik koji pokušava pomiriti sve interese, a ne dijeliti, možda je bio čak i prepomirljiv, ali i to je bolje od ‘mi ili oni’. Usputno rečeno, autor izreke ‘mi ili oni’ jučer u Sabornici za govornicom nudi da ‘mi’ formiraju ‘općenarodnu koaliciju’ sa ‘onima’ i tako iz političkog odlučivanja elimiraju ove nove koji ne spadaju pod sintagmu ‘mi i oni’.
I onda taj Božo Petrov i njegov MOST jedini ostanu stajati uz Oreškovića iako bi Petrov prvi imao razloga okrenuti mu leđa. Nepravedno i nerazumno ga je pozvao na ostavku i praktički izjednačio odgovornost Petrova i Karamarka za krizu, ali Božo Petrov je ostao uz njega. Zašto? Zbog interesa? Teško, bilo je jasno da će Orešković teško preživjeti ovo, a samo luđak bi iz interesa stao sa ‘mrtvacom’. Ne, Božo Petrov, šaka MOST-ovih ministra i 12 MOST-ovaca u Saboru stali su uz Oreškovića jer jedini u toj cijeloj politici imaju ono što ima i Orešković. Čast. Znaju da su sami skuhali političku splačinu koju imamo serviranu sa HDZ-om na vlasti, ali nisu se sakrili u rupe, došli su u Sabor, istrpjeli svo očekivano pljuvanje i sa desne i sa lijeve strane, kao da je ta šaka ljudi prouzrokavala sve probleme ove zemlje u zadnja dva mandata Vlade i ostali stajati uz čovjeka kojeg do prije nekoliko mjeseci nisu poznavali, ali su u njemu prepoznali ono što i sami zastupaju, nove ljude i nova razmišljanja u hrvatskoj politici. Mogli su glasati za odstupanje Oreškovića i time dobiti poene za neke nove koalicije, ali nisu, glasali su po uvjerenju, što je više nego što 135 ljudi koji su glasali za opoziv može reći za sebe. MOST je ostao sam, kao što su u politiku i ušli i na novim izborima će ići sam. Narodu ove zemlje prepuštaju da presudi koliko je djelovanje novih ljudi u politici poziitvno ili negativno , koliko je dobro da HDZ ili SDP vladaju sami ili da imaju nekakvi limitirajući faktor koji im neće dozvoliti da rade kao što rade zadnjih 25 godina. Narod mora presuditi želi li nesposobne grebatore gladne vlasti koji nude suradnju onima koje su jučer pljuvali samo da se dokopaju vlasti, žele li korumpiranu bandu koja sa 100% podrške stoji iza čovjeka u presuđenom sukobu interesa sa nacionalnima ili žele ljude koji se vode svojim principima, koji će griješiti i raditi krive korake, ali koji će biti nešto suprotno onome što oduvijek imamo.
Tihomir Orešković se u toj močvari nije snašao, ili bolje rečeno, snašao se malo predobro za Karamarkov ukus. Njegova politička budućnost nije sigurna, ali ako posluša ankete koje su ga u kratkom vremenu svrstale u najpopularnije političare u zemlji, neće odustati samo tako, iskustvo koje je skupio suradnjom sa HDZ-om i MOST-om može biti vrijedno u nekakvom budućem političkom djelovanju. Onima koji žele i dalje gledati stare, ofucane njuške u politici vjerojatno neće nedostajati, ali onima koji žele istinske u duboke promjene hrvatske politike sigurno hoće, možda s vremenom više nego danas. Odlaskom Tihomira Oreškovića Hrvatska gubi jednog iznimno lošeg političara po standardima koji vrijede u našoj politici, ali i pravog, istinskog državnika, većeg nego što oni koji pretendiraju na premijersko mjesto ikad mogu biti.