Slijeva: Koudela, Maglić, Sundać, Martinović
Za oboljele od izloženosti radioaktivnom zračenju banalne svakodnevice, za sve podređene ustaljenom redu ponašanja i razmišljanja kojeg nameću obveze, navike i poslušnost spram nametnutih autoriteta, boravak na 5. SF konvenciji Marsonikon 2016, 18. lipnja u slavonskobrodskom Festungu, bilo je poput vremena provedenog u djelotvornom sanatoriju, u blagotvornom lječilištu, u dobro organiziranoj ustanovi za oporavak i odmor. Ako bi se baš do kraja htjelo forsirati reku ove prispodobe, moglo bi se reči da je svatko ponaosob zadužen za vlastitu i neizvjesnu brigu o svom liječenju i njezi, ali, ono što je posjetiteljima omogućio SF sanatorij, u uvjetima povoljnih tvrđavskih čimbenika okruženja, uz pomoć izuzetne ekipe – jamčilo je regeneraciju. A znanstvena fantastika, oblik spekulativne fikcije koji se prvenstveno bavi uticajem izmišljene nauke i/ili tehnologije na društvo ili pojedince svojim nepredvidivim, fascinatnim rješenjima i pričama, bila je na Marsonikonu nosilac energije u procesu uspješnog liječenja.
Istini za volju, moram priznati da sam na Marsonikon došao po zadatku, kao urednik SBPeriskopa, „medijskog pokrovitelja“ konvencije, kao dio „medijske sile“, kako su organizatori na svom Facebook profilu, nazvali ona suvremena lokalna sredstva javnog informiranja koja su izvještavala o konvenciji (u popis sila naknadno su uvrstili i SBPeriskop) i koja su do unedogled ponavljala/prepisivala opise i definicije programa kao svoje, a koje su im zapravo poslali organizatori.
Evo raporta kako sam obećao najavljući Marsonikon. Iz bogate cjelodnevne lječilišne ponude izdvojio sam tri prilike, tri sadržaja, jer su praktički bili povezani u terminski blok, tako da, što se mene tiče, nije bilo praznih hodova. Zanimao me razgovor Gordana Sundaća s mladim perima Marsonica, Razgovor dva pisca – Ivana Lutza i Danijela Bogdanovića o Bogdanovićevom romanu Noćni vlak za Dukku, i predavanje Zdeslava Benzona o pulpu i trashu.
Gordan Sundać, dobro pripremljen, snalažljiv i benevolentan moderator, mlade pisce poticao je na zanimljive odgovore odličnim pitanjima, ali i duhovitim načinom otklanjanjao njihovu tremu. Razgovarao je s Mirom Satarić, književnicom iz Beograda kojoj je prva priča u objavljena baš u Marsonicu, Zagrepčaninom Krešimirom Čorkom, spisateljem koji je dobio nagradu za najbolju priču “Glas”, prvu koja mu je objavljena, i Jelenom Crnjaković, Vinkovčankom, spisateljicom koja je objavila desetak priča, od koje tri u Marsonicu.
Slijeva: Lutz, Bogdanović
Nakon prve pauze koji sam proveo u Kazamatu gdje su se s dvije prohladne bire za mene žedoga pobrinuli Gordan Sundać i Marija Koudela, nakon što sam od Krešimira Grčevića dobio najnoviji broj fanzina Svemirski Brod, i nakon razgovora s ugodnim Danijelom Bogdanovićem o mukama pisanja (nešto malo i ja znam o tome) i o mnogočemu drugom – prisustvovao sam razgovoru koji su vodili on i Ivan Lutz, ponavljam, o romanu Noćni vlak za Dukku. Opušteni, spontani, simpatično upadajući jedan drugome u riječ kao junaci iz filmova Roberta Altmana, zabavni, polazeći od netočne pretpostavke da publika zna o čemu se radi inače i u romanu… odigrali su predstavu bez ikakvog scenarija, navlakušu zapravo. Naime, nakon njihove spike, publika definitvno mora saznati što se ustvari krije u njihovih tridesetak rečenica samo o ključnoj ulozi kave u romanu, a da ne spominjem šifrirane tvrdnje o karakterima junaka ove knjige. Tada sam primjetio nešto što svakako treba ispraviti. Naime, za vrijeme njihovog verbalnog dvoboja/rasprave nije bilo nikoga od kolega/suradnika. Zbog nediscipline? Zbog nezainteresiranosti? Bez obzira što su imali neke obvezne kao i svi domaćini, ostali su trebali kolegijalno svjedočiti izvedbi, pozitivno provocirati, navijati i međusobno se podržavati i to ne samo za vrijeme njihovog razgovora, nego i inače za vrijeme drugih dijelova programa.
Boban Knežević
Za vrijeme druge stanke Gordan me upoznao s Bobanom Kneževićem, legendom nad legendama, Beograđaninom, izdavačem i piscem, između ostalih, i uspješnog SF romana Posljednji Srbin. Kako je na stolu u Kazamatu izložio i prodavao svoje i druge knjige, među kojima je bila i spomenuta, upitao sam ga odmah da li je posljednji Srbin prvi put u Brodu. Pogledao me začuđeno, a onda rekao „ahhaa“. Istaknuo je svoje desetljetno prisustvo u vodama SF-a i izdavaštva ispričavši mi anegdotu o tome kako mu je jedna prelijepa djevojka prilikom upoznavanja rekla da joj je na njega pažnju skrenuo njezin djed. Dobio sam njegovu posjetnicu i uskoro ću mu, po dogovoru, na mail-adresu poslati pitanja za intervju koji ću objaviti na SBPeriskopu.
Zdeslav Benzon
U trećem segmentu na koji sam usredotočio svoju pažnju, izvanrednu PowePoint prezentaciju o pulpu&trashu, nosivoj temi konvencije, imao je Zdeslav Benzon. Izlaganje je bilo potkrijepljeno, znalački predočeno, prepuno ilustracija, dokaza, priča-pritoka, duhovito. Kad se pojavila projekcija naslovnice The Strand Magazina glasnije sam spomenuo, na odobravanje Krešimira Hercega, da je u upravo u tom časopisu Arthur Conan Doylea objavljivao svoje priče o slavnom detektivu Sherlocku Holmesu, što me je uvjerilo da još nisam za staro željezo kad su u pitanju kvizovi.
Kad je riječ o kvizovima, imam sugestiju za organizatore. Iako nisam prisustvovao Marsonikovom kvizu, dobio sam informaciju da je organiziran kao neformalna zabava gdje voditelji, po potrebi, improvizacijom, mijenjaju odgovore s ciljem da se što veći broj prisutnih priključi i pokuša osvojiti, za divno čudo, vrijedne nagrade. Dakle, sugeriram organizatorima da za iduću konvenciju SF-a, pozovu režisera i kvizomana Maria Kovača, da im on organizira pravi pubovski kviz, s ekipama znalaca, da ih pouči taktici kvizovanja i drukanju atmosfere. Nikakva ubuduće neformalna zabava, samo kvizčina o kojoj će se pričati.
Za organizaciju sanatorija, urbanog intervala u moru tadicijske kulture, uzbudljive fešte Marsonikon 2016, zaduženi su bili i uspješno je proveli: Marija Koudela, Ratko Martinović, Gordan Sundać, Leon Maglić, Ivan Lutz. Ovih pet svećenika odane sljedbe koja vjeruje i u dogme i hereze SF-a, obavili su posao sa znanjem i ljubavlju. Nije riječ samo o pukim organizatorima skupa, jer svi oni su praktičari, pisci. Oni stvari znalači znaju iznutra i izvana. Oni su učinili niz pravih poteza kako bi se konvencija odomaćila u Slavonskom Brodu, a time u cijeloj regiji. Njihov vitalizam, uspjelo očijukanje precizne organizacije s boemskom anarhijom, poželjno miješanje zabave i iskorištavanja emancipatorskih potencijala skupa – od Marsonikona su učinili poželjnu destinaciju za sve koji se za znanstvenu fantastiku zanimaju emocionalno i kulturološki. Stoga, čestitam organizatorima na uspjehu, na impresivnom dokazu da se može biti velik i u provinciji u kojoj su se mnogi prepustili konformističkom drijemežu, naročito oni koji za brigu o kulturi primaju mjesečne plaće.
Nadam se samo da u ovom raportu nisam zapao u pretjerivanja – romantiku i neargumetirane pohvale. Prvo se može shvatiti, a drugo treba pripisati ulozi medijskog pokrovitelja, ha, ha…
UPDATE
Uvrštavam opravdan, potreban komentar Ivana Lutza. Može ga se smatrati ravnopravnim dijelom teksta.
21.06.2016 u 09:29