Jesu li za budući HDZ rješenje europski impregnirani demokršćani tipa Plenkovića i Stiera?“Meni je Karamarka zapravo žao”, samaritanski se nekidan u emisiji Pressing N1 televizije izrazio predsjednik SDP-a Zoran Milanović. “Ali kad pustiš duha iz boce, moraš biti svjestan posljedica. Očekivala se njihova dominantna pobjeda na najvažnijim izborima i tu počinje njegova kalvarija. Izabran je za predsjednika HDZ-a bez protukandidata. On je protiv izbora onda kad je 70 posto građana za izbore. Znači, protiv koga si ti? Protiv narodne volje? Pa idi na izbore. Na kraju će se HDZ svesti na to da u vladi ne može biti nijedan član HDZ-a. Na kraju sve dođe na naplatu.” A nesuđenom premijeru i apsolutnom vladaru četverogodišnjih upravo huliganskih nereda u zemlji radi destrukcije legitimne vlasti – “oba su pala, oba će pasti” – već je potkraj prošle godine počelo dolaziti na naplatu. Grubo i u smrtonosnim količinama.
Tomislav je Karamarko u petak prijepodne u središnjici HDZ-a napokon bio pred ZNA SE zidom. Sam-samcat, bez gomile zombija iza sebe. “Podnosim ostavku na mjestu predsjednika HDZ-a”, bio je prisiljen kazati. “Obećao sam stranci da ću uspjeti kreirati političku većinu i u tome nisam uspio te zato preuzimam odgovornost. Jučer nisam dao ostavku zbog tehničkih problema i ovo ne radim zbog ničijeg pritiska. Politika je jedan prljavi posao, a ne bi trebao biti.” Njegovo je priznanje tek promil, a nikako cijela, potpuna istina: srušio je HDZ-ovu vladu, a nije uspio složiti novu, HDZ-ovu bez Mosta i premijera “domoljubnog stručnjaka” Tihomira Oreškovića kojega je sam doveo iz kanadske dijaspore. Odgovornost bolje da i nije spominjao, jer je dosad nije iskazao ni prema građanima, ni prema političkim oponentima niti prema dionicima HDZ&”domoljubi”&Mostove vlasti.
Tip “domoljublja” kojim je militantno secirao volju građanske većine, strpljenje birača i stranačku mainstream viziju demokracije priskrbio mu je četverogodišnji rejting najnegativnijeg političara u zemlji i napokon ga pretvorio u političkog mjesečara. Više se ni u čemu strategijski bitnom nije snalazio. Samom sebi više nije vjerovao. I to mu je bio kraj. Prije koji tjedan je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva (Nu2)” kazao Aleksandru Stankoviću da je “Karamarko hodajući mrtvac, ali on to ne zna”. Mjesečar koji je u slobodnom padu u bezdan ili politički mrtvac, svejedno. Važnija je činjenica da si je Karamarko, nerazborito, sam utro krivudav put u političku mrtvačnicu.
To što je činio drugima – i u stranci (Jadranka Kosor, Vladimir Šeks, Drago Prgomet, Milan Kujundžić, Davor Ivo Stier, Andrej Plenković…) i bivšoj SDP-ovoj koalicijskoj vlasti (Zoran Milanović, Ivo Josipović, Vesna Pusić…) – od siječnja su činili njemu. Ne samo mostovci Bože Petrova, premijer Orešković i Milanovićeva oporba nego i najbliži mu stranački pouzdanici. Recimo, bliži od najbližih Milijan Brkić nadimkom Vaso, pa buljuk hadezeovaca nenamirenih izbornim plijenom izravno su mu radili o političkoj glavi. Lijes je već dopremljen, a vrata mrtvačnice otvorena. Karamarko zaobilazi istinu, gradeći se nacionalnim junakom, kad tvrdi da se kao relativni izborni pobjednik, “u interesu RH i HDZ-a” odrekao dužnosti premijera i sada mjesta šefa stranke.
Neće biti. Premijerski fotelj mu je bio životna, liderska ambicija, čije je ostvarenje osobno najavljivao uoči izbora i sve činio da u njega zasjedne. Ali, avaj, mostovci nisu dopustili. Da je inzistirao, ne bi bilo ništa od koalicije, jer su birači uskratili HDZ-ovoj tzv. Domoljubnoj koaliciji samostano sastaviti saborsku većinu, vladu i Karamarku premijersko mjesto. U kritično vrijeme siječanjskih pregovora dviju najvećih stranaka s Mostom radi konstituiranja vlasti, SDP je ponudio šefu Mosta Boži Petrovu premijersko mjesto u zajedničkoj vlasti. Gdje bi se Karamarko u toj bezočnoj otimačini (“politika je prljav posao”) za tada još 19 Mostovih mandata usudio ponuditi Petrovu nižu cijenu od Milanovićeve. I sebe za premijera? Račun je bio: sastavit ćemo desnu, najkonzervativniju dosad vladu, a tada ćemo lako s visokopolitički neiskusnim mostovcima.
Kad ono – brus. Karamarko i “domoljubi” sramotno se poskliznuli na Mostu, pola godine zagorčavali život građanima, blokirali funkcioniranje države, gadno se izrugali obećanim reformama i lakrdija s trulom vlašću “nacionalno osviještenih, stručnih domoljubima” morala se srušiti u izvanredne parlamentarne izbore. Kako je sijao, Karamarko je sada bio prisiljen žnjeti. Požnjeo je sramotu i neuspjeh, a sva njegova larpurlartistika o reinkarnaciji izvornog tuđmanizma, domoljublju, slavnoj hrvatskoj prošlosti, Domovinskom ratu i braniteljima pokazala se gustom maglom. U modernom političkom diskursu i stranačkom nadmetanju idejama, a ne podvalama i obmanama, nema mjesta izazivačkom i militantnom razaranju same supstancije još kržljave demokracije i uljuđenog društva.
U okolnostima kad gotovo 300.000 ljudi nema posla, pa se deseci tisuća mahom mlađih iseljavaju trbuhom za kruhom, 320.000 je blokiranih i toliko otprilike pod ovrhama, kad se smanjuju socijalna i radnička prava i građani strahuju što će sutra dati djeci na tanjur, Kamarkova je vizija RH prijetila progonom svih koji “ne vole Hrvatsku”, nudila političke lustracije po “domoljubnom” kriteriju koji je sam izmislio, konzervativno jednoumlje po obrascu HNiP-ovih v.d. urednika/novinara HRT-a, međunacionalnu mržnju, daljnje podjele i sukobe u društvu.
HDZ-u Karamarku su se izborno osvetili necivilizirani performansi unajmljenih HDZ-ovih veteranskih i pridruženih militanata, čekićanje ćirilice i stožeraška sramota po Vukovaru, fizički napad na najviše državne dužnosnike i strane diplomate, 555 dana šatoraškog remećenja javnog reda i mira, miniranje zagrebačke Savske ceste plinskim bocama, puč na Markovom trgu, primitivno vrijeđanje SDP-ove vlasti, redikulozno zamotavanje “nacionalno osviještenih” iz pasivnih krajeva u državnu trobojnicu, neprimjerene biskupske homilije i izravno uplitanje tzv. Crkve u Hrvata u politički život navodno sekularne Hrvatske, traktorske blokade cesta i kojekakve slične maloumnosti.
Godinama, a osobito intenzivno uoči predsjedničkih izbora 2014. i tijekom 2015. godine, HDZ je sa svojim šefom bio motor nereda koje su birači drastično kaznili na parlamentarnim izborima i koji su neredi dali naslutiti da ta družina ne samo nije zaslužila vladati Hrvatskom nego nije ni zrela/sposobna opstati izvan stalnog stanja ideoloških sukoba i traganja za nacionalnim neprijateljima. A to građanima ide na živce i samo je bilo pitanje vremena kad će “domoljubi” otprhnuti s političke scene u vražju mater. Zajedno s Tomislavom Karamarkom.
Napokon HDZ ima priliku izabrati europski moderno demokršćansko vodstvo i predsjednika/cu – Karamarkova ekipa rigida i kameleona mora se u nacionalnom interesu sva maknuti, zajedno s njim – te se okušati na izvanrednim izborima u rujnu s novom političko-razvojnom agendom. Bez Ivana Tepeša, Pere Ćorića, Ladislava Ilčića, konspirativnih pozadinaca Željke Markić, Josipa Bozanića i medijskog agitpropa u liku Velimira Bujanca.
Jesu li za budući HDZ rješenje europski impregnirani demokršćani tipa Andreja Plenkovića i Davora Ive Stiera? Pitanje je to svijesti i zrelosti stranačkih tijela i članstva. Stier je lani obznanio vrlo indikativnu (programatsku) platformu kojom se izravno suprotstavio aktualnoj Karamarkovoj stranačkoj praksi. HDZ-ovi su europarlamentarci prije/bolje od glavnog operativca Karamarkovog nečasnog pada, Milijana Brkića nadimkom Vaso, naslutili i otporom reagirali na otklizavanje i stranke i njezine nakaradne koalicije sa sedam “domoljubnih” marginalaca. Ako sada prevagnu razum i svijest o realnom stanju stvari u državi i politici, možda se HDZ s novim ljudima i agendom djelovanja izvuče iz Platonove pećine. Ili će biti i poslije Karamarka – Karamarko? Pa sve ispočetka.