Pod Karamarkom HDZ je bio u neproglašenom ratu s društvom puno više od nogometnih huligana, i jasno društvo se moralo braniti. Uslijedit će i kazna na jesenjim izborima, a ako se ta stranka i nakon toga ne promijeni Hrvatska će pristati da joj HDZ bude teška kronična bolest
Jadna nam majka ako će nam ovi, makar i privremeno, do jeseni, voditi državu. Naravno da je Kolinda Grabar Kitarović bila u pravu kada je presjekla HDZ-ovo petljanje nakon pada Oreškovićeve vlade i zatražila raspisivanje izvanrednih izbora. Ali, odmah zatim predvela je grupu visokih političkih dužnosnika koji su se beskrajno izblamirali komentarima na nerede hrvatskih navijača na utakmici Češka – Hrvatska. Izjavila je da su te nerede skrivili ‘orjunaši’, jednako blesav bio je i komentar Željka Reinera da su to učinili ‘stoljetni neprijatelji Hrvatske’, a nije htio zaostati ni jedan od čelnika Domoljubne koalicije Pero Ćorić. Za njega je to maslo Zorana Milanovića i njegovih ‘udbaških metoda’. Sva sreća da Tomislava Karamarka više nitko ništa ne pita, ali i on se netom prije je svrgnut, ‘ostavkan’ s čela HDZ-a oglasio na Facebooku da neredi ne mogu biti alternativa razgovoru, što je samo malo manja mudroserina od spomenutih. Tako je čast prijelazne, tehničke vlasti spasio jedino Božo Petrov. On je incident u Francuskoj ocijenio kao rezultat antagonizma između ‘bahatih koji su sve institucije podredili svojim sebičnim interesima’ (što očito ide Zdravka Mamića i njegovih HDZ-ovih zaštitnika) i ‘razočaranih i očajnih koji su spremni na sve, pa i na sramoćenje vlastite države’ (što ide Hajdukovih navijačkih hordi). Ovo nije i ne može biti slučajno. Reagiranja na nerede u Saint Etienneu osvjetljavaju kao fotografskom bljeskalicom tragičnu nesposobnost i nedoraslost ove vlasti koja je niti poslije pola godine završila svoj put.
Ona naprosto nije prepoznavala probleme koji su pred njom, pa kako to nije znala izmišljala je probleme kojih nema i onda na tome inzistirala do izbezumljenosti. To je, doduše, imalo i jednu dobru stranu. Baš na taj način dokrajčena je i vlast HDZ-a i Domoljubne koalicije. Karamarkova stranka uvjerena je da je podbacila i na kraju propala zbog toga što je imala nelojalnog partnera u Mostu i, kasnije, u Tihomiru Oreškoviću, što nije sasvim netočno. Mostovci su zbilja bili težak, inatljiv suradnik. To se najviše vidjelo u njihovom tvrdoglavom odbijanju da prepuste većem partneru sigurnosni i obavještajni aparat države, s razlogom se bojeći da tu može biti najvećih zloupotreba. Ali, to nije bio glavni problem. Važnije je to da HDZ nije navikao ni sa kime dijeliti vlast, u prvih nekoliko mandata nije je uostalom ni dijelio, pa se tako nastavio ponašati i kada je kasnije morao ulaziti u koalicije s drugima. Zato je Karamarko sklopio s Petrovom nepisani dogovor. Ako HDZ ne može dobiti policiju i špijunski aparat, onda ultimativno traži da mu se izruči kulturna scena, mediji, školstvo, što je teren na kojem je on isplanirao svoju konzervativnu (kontra)revoluciju. Most je na to prešutno pristao, što ga je učinilo suodgovornim za sve ono kadrovsko mahnitanje po HRT-u, Vijeću za elektronske medije, riječkom HNK-u, Hrvatskom državnom arhivu, neprofitnim medijima…
Ali, bila je to za HDZ praćka koja mu se vratila u lice. Kultura, glavnina medija i prosvjeta nisu bili nikakvi zagovornici neokomunizma i neojugoslavenstva kako se govorilo, naprotiv, hrvatska nacionalna, pa i nacionalistička matrica, velikim je dijelom bila utrta i odnjegovana baš kroz njih. Ali, kada su ih Hasanbegović i ostali Karamarkovi ‘kulturtregeri’ stisnuli, oni su se suprotstavili masovnim peticijama, otkazima, hepeninzima, na kraju i najvećim uličnim protestom nakon devedesetih. Uostalom, tako je i s nogometnim navijačima. Na počecima hrvatske države, oni su bili zdušno uz novu vlast, štoviše, bili su jedni drugima najdraža mezimčad, ali kada se ta vlast počela ‘mamićizirati’ dio navijačkih skupina ju je bojkotirao, a dio ušao i u obračun s njom. Uto se pojavio Karamarko s maksimalističkim ciljevima koji su tražili maksimalnu mobilizaciju javnosti, ali s minimalnim talentom i inteligencijom da to ostvari. Tražio je resetiranje hrvatske države na granično ustaškim vrijednostima, što je mobiliziralo SDP-ove birače da izađu na izbore i zato ih je umalo izgubio. Što je najgore, bio je jednako uspješan i u rastjerivanju vlastitih pristaša, jer se pojavio s parolom čistih ruku, ali je umjesto ‘sanaderovštine’ donio jedva išta bolju, prije goru ‘mamićevštinu’. I s tim sramotnim žigom bit će bespovratno izbačen iz političkog života.
Bio je to finale jedne upravo zadivljujuće darovitosti za uništavanje svega oko sebe. Da bi izbjegao političku smrt, Karamarko je dao srušiti vlastitu vladu i premijera kojeg je osobno doveo, nakon čega se povukao u Sabor uvjeren da će se odande moći nastaviti braniti. Ali onda je srušen i Sabor i preostalo mu je još jedino da se utvrdi u HDZ-u i odande pruža otpor, no uslijedili su zahtjevi najviših stranačkih kolega da odstupi i to je značilo da je tu ipak kraj. Netom prije čulo ga se kako neutješno cvili da je njegova taktika ‘preslagivanja’ bila jako dobra, ali da su ga prevarili Bandić i drugi koji su mu obećali podršku. Dakle, nije bio u stanju ni časno nestati sa scene i nudi se kao odlična meta za cipelarenje, ali ne, nećemo to ovdje napraviti. Mrtvom magarcu treba dati mira, a sav nemir prenijeti na ostatak stranke. Ona će nakon što je šutnula napolje Karamarka morati sebi objasniti kako je mogla dopustiti da je on godinama vodi u rat s vjetrenjačama komunizma, jugoslavenstva, evo sada i orjunaštva. A da HDZ uđe u to tako idiotski ozbiljno i predano kao u rat s državnim deficitom ili s visokom nezaposlenošću. Odgovor, ako je na njega stranka uopće spremna, već se pojavio u javnom opticaju. HDZ je zapravo uvijek isti, s istom kombinacijom lopovluka i ustašluka, koji jedno drugome služe kao paravan, samo što se to sada jasnije ispoljilo nego u vrijeme pregovora s Evropskom unijom.
A to drugim riječima znači da je HDZ u neproglašenom ratu s ovim društvom. I to više, puno više nego što su to huligani iz Saint Etiennea i drugdje. Jasno, društvo se ima pravo braniti, ima pravo i kazniti političko huliganstvo ove stranke, kako se ono više ne bi pojavilo u ovako pogubnom opsegu i obliku. Kazna će sigurno i uslijediti. I to već najesen kada budu održani izvanredni parlamentarni izbori, koje će HDZ sigurno izgubiti pa makar na Karamarkovo mjesto stavio i nekog anđeoskog nasljednika, ako takvih ima. Ali, je li to zbilja i jamstvo da se neće ponoviti ova erupcija neoustaštva, katoličkog konzervativizma i primitivizma koja je provalila posljednjih godina? Ako se pokaže da nije, ova zemlja morat će pristati da joj HDZ bude teška kronična bolest, od koje izlječenja nema.