Prije svega, nemojmo se zavaravati oko toga što Brexit znači: dramatičan udarac za Europu kao i za demokraciju – za samu ideju da je narod u stanju samostalno odlučiti što je najbolje za njega, racionalno važući štetu i korist ponuđenih opcija. Demokracija i Europska Unija u sadašnjem izdanju postale su nespojive. Međutim, sve ovisi koju ćemo lekciju iz toga izvući.
Tri se izbora logično nameću: prvi, da je demokracija previše rizična te je stoga treba još drastičnije ograničiti i izolirati politiku od naroda radi daljnje eurointegracije. Drugi, da je EU birokratska diktatura koju treba srušiti da bi povratili nacionalni suverenitet. Ili treći, da je pravi put naprijed radikalna obnova demokratskog suvereniteta i na nacionalnom i na europskom nivou.
Komentatori Brexita glavnog su krivca za tragično nesmotrenu odluku većine Engleza i Velšana (ne i Škota i Sjevernih Iraca) našli u premijeru Davidu Cameronu, budući da je raspisao referendum na koji ga zakon nije obvezivao. Tim je činom, kako kaže naš europarlamentarac Tonino Picula, “pucao sebi u nogu” i povukao za sobom i EU i Ujedinjeno Kraljevstvo, čija budućnost je sad krajnje neizvjesna.
Da je odbio zahtjev desnog krila torijevaca za referendumom, Camerona bi vjerojatno ili srušili u stranačkoj pobuni ili isti ultimatum postavili pred njegovog nasljednika (FOTO: Hina)
No, je li zaista sav problem u referendumu kao institutu direktne demokracije? Da je odbio zahtjev desnog krila torijevaca za referendumom, Camerona bi vjerojatno ili srušili u stranačkoj pobuni ili isti ultimatum postavili pred njegovog nasljednika, možda i u savezu s euroskeptičnim UKIP-om. Jer euroskepticizam nije u Engleskoj prisutan od jučer niti bi nestao sam od sebe. Naprotiv, u zadnjih je nekoliko godina nepovratno ušao u mainstream – ali o razlozima za to kasnije. Problem s referendumom o ovako presudnom pitanju, s ovako dalekosežnim i nepredvidivim posljedicama, je što u isto vrijeme predstavlja i previše i premalo demokracije.
Za razliku od Švicarske koja ima ustaljenu direktno demokratsku praksu, glasači u Velikoj Britaniji i drugim demokratskim državama samo iznimno imaju priliku izravno odlučivati. Ne treba čuditi što su u ovom slučaju koristili svoj glas iracionalno, kao kolektivni acting out i izraz bunta prema vladi u Westminsteru. Međutim, prema teoriji deliberativne demokracije, kakvu primjerice zagovara njemački filozof Jürgen Habermas, legitimnoj zajedničkoj odluci mora prethoditi deliberacija (promišljanje, rasprava, vijećanje). No kao što su predstavnički izbori samo surogat autentične demokracije, tako su i politička kampanja i njeno medijsko praćenje samo surogat za autentičnu javnu raspravu. Internet i društvene mreže donekle su proširile prostor debate i omogućile sudjelovanje glasovima odozdo, ali zauzvrat su povisile nivo demagogije i opće kakofonije suprotstavljenih narativa.
Može li se uopće govoriti o legitimnom demokratskom izboru ako glasačko tijelo nema obvezu, pa čak ni priliku da se adekvatno informira i vijeća o pitanju o kojem glasa? SAD, primjerice, imaju dugu tradiciju tzv. town hall skupova, u kojima zainteresirani građani mogu slušati izlaganje ili raspravu svojih političkih predstavnika i sami u njoj sudjelovati postavljanjem pitanja. Možda bi skupštine takvog tipa trebalo organizirati, a sudjelovanje na njima postaviti kao formalni uvjet pri izlasku na birališta. Također, možda bi prag za donošenje ovako krucijalnih odluka, koje su u rangu s izmjenama ustava, trebalo podići na dvotrećinsku većinu. Zamislimo scenarij u kojem je na našem referendumu 1991. samo 52 posto glasača bilo za samostalnost – bi li takav rezultat imao jednaki legitimitet? Uostalom, mogućnost da glasač izborima ili referendumu pristupa jednako ležerno kao i kupovini piva ili grickalica u supermarketu predstavlja ozbiljnu neravnotežu slobode i odgovornosti. Demokratski proces ne funkcionira bez kontrolnih mehanizama (tzv. checks and balances). Brexit je samo potvrda da to načelo vrijedi i za referendum.
Internet i društvene mreže donekle su proširile prostor debate i omogućile sudjelovanje glasovima odozdo, ali zauzvrat su povisile nivo demagogije i opće kakofonije suprotstavljenih narativa (FOTO: Hina)
Glasači koji su jutro poslije u šoku jer su zaista dobili ono što su birali, ili tek sad naveliko googlaju koje su posljedice Brexita, zaista zvuče kao parodija Newsbar tipa. Ipak, ovo je predvidljiva posljedica kampanje temeljene na poluistinama, spekulacijama te potpirivanju straha, i frustracija među glasačima. Histerija s naslovnica tabloida i Facebook newsfeedova posebno je efektna među onima kojima je to glavni izvor informiranja – slabo obrazovanima, siromašnima i društveno isključenima. U takvom su kontekstu uzaludna bila sva dramatična upozorenja političkih i ekonomskih institucija i lidera koja se sad počinju ostvarivati.
Srozavanje medijskih standarda i estradizacija politike izrodili su teatralne demagoge poput lidera UKIP-a Nigela Faragea, bivšeg gradonačelnika Londona Borisa Johnsona, ili s druge strane bare, Donalda Trumpa, koji je među prvima čestitao Britancima na “preuzimanju svoje zemlje natrag”. U njihovoj reality show verziji politike sve se vrti oko emocija i identiteta, malo ili ništa oko činjenica i konstruktivnih prijedloga. Ali važniji od stila i protagonista Brexita je njegov sadržaj, odnosno faktori koji su motivirali većinu Britanaca da naprave, kako je to Cameron nazvao, “skok u mrak”. A prva na toj listi definitivno je imigracija.
Cameron je izbore 2010. godine dobio u velikoj mjeri zahvaljujući obećanju da će smanjiti nivo net imigracije(ukupan broj ljudi koji su imigrirali u zemlju umanjen za ukupan broj ljudi koji su iselili iz nje) na manje od 100.000 godišnje. Tu izbornu kampanju, više nego išta drugo, obilježio je sramotan ispad Gordona Browna koji je glasačicu zabrinutu zbog imigracije prezrivo etiketirao kao šovinista. No Cameron nije mogao ispuniti obećanje, budući da EU jamči potpunu slobodu migracije svojim građanima. Umjesto toga, prije idućih izbora dao je novo obećanje da će u Bruxellesu ispregovarati poseban status za UK ili raspisati referendum o izlasku. Znamo kako je to završilo.
Srozavanje medijskih standarda i estradizacija politike izrodili su teatralne demagoge poput bivšeg gradonačelnika Londona Borisa Johnsona (FOTO: Hina)
Možemo zamjerati Britancima koji su glasali “leave” zbog neukosti, uskogrudnosti i ksenofobije. Možemo na to gledati kao klasični primjer „lažne svijesti“ radničke klase. Možemo i moramo osuditi maltretiranje imgiranata nakon referenduma, a pogotovo krvoproliće do kojeg je takva moralna panika dovela – laburističku zastupnicu Jo Cox, koja je bila primjer one najrjeđe vrste – političara s integritetom, zvjerski je ubio poremećeni ekstremni desničar dok je obilazila glasače, tjedan dana prije referenduma. Ali nikako ne bi bilo pametno ignorirati motivaciju iza Brexita. Jer u suštini, radi se o reakciji na najveći imigracijski val na britansko otočje u povijesti.
Od 1990. godine do danas net imigracija iznosi više od pet milijuna. Razmislite malo o toj brojci – pet milijuna ljudi, znatno više od čitave populacije Hrvatske, u 25 godina. Štoviše, prema priznanju bivšeg savjetnika Tonyja Blaira, otvaranje granica barem je dijelom bilo politički motivirano – Blairova je vlada pod svaku cijenu htjela učiniti Ujedinjeno Kraljevstvo „zaista multikulturalnom“. U 2015. godini je net imigracija iznosila rekordnih 330.000, naspram 47.000 kad je Blair došao na vlast. Od 1993. do 2014. godine broj stanovnika rođenih u inozemstvu povećao se s 3,8 na 8,3 milijuna.
Je li ovakva, izvanredno visoka razina imigracije – za koju 77 posto Britanaca smatra da je treba smanjiti – dobra za Veliku Britaniju ili ne? Stručnjaci daju različite procjene, ali studija britanskog Doma lordova zaključuje da nema dokaza da net imigracija stvara znatnu ekonomsku korist za postojeću populaciju Velike Britanije. Fiskalni utjecaj (dodatni porezni prihodi minus dodatni rashodi) blizu je nuli, kao i rast BDP-a po stanovniku. S druge strane, masovna imigracija osigurava jeftinu radnu snagu, ali i nesumnjivo radi pritisak na javne službe, škole, bolnice i socijalno stanovanje, u isto vrijeme kad mjere štednje smanjuju ulaganje u javni sektor. Ne samo to, ovakav tempo imigracije onemogućava uspješnu integraciju doseljenika. Rezultat je segregacija, pad povjerenja u zajednici i društveni konflikt na etničkoj i vjerskoj osnovi.
Ujedinjeno Kraljevstvo je izvan šengenskog režima i kao takvo već ima kontrolu nad svojim granicama (FOTO: Wikimedia/dannyman)
U svakom slučaju, pitanje „koliko imigracije?“ nije pitanje za nas ili za eurokrate iz Bruxellesa. To je prvenstveno pitanje za same Britance. Desetljećima su njihovi anti-imigracijski stavovi ignorirani, i sada kad je konačno dobila priliku, većina je pokazala da je ogorčena takvom politikom do te mjere da je spremna rušiti čitav sustav. Upozorenja o recesiji nakon Brexita nisu ih odvratila jer je radnička klasa, kao i provincija iz koje pretežno dolaze, već ekonomski upropaštena, što je posljedica 35 godina neoliberalne politike: od privatizacije i deindustrijalizacije Margaret Thatcher, preko Blairovog „trećeg puta“ do Cameronovih bailouta za bankarski City i mjera štednje za sve ostale. Ali prije svega, Brexit je epohalan srednji prst Blairovom multikulturnom projektu koji je transformirao zemlju do te mjere da se tradicionalni laburistički glasači u njoj osjećaju kao stranci.
Naravno da je njihov izbor apsurdan iz više razloga: Ujedinjeno Kraljevstvo je izvan šengenskog režima i kao takvo već ima kontrolu nad svojim granicama. Nema nikakve garancije da će Brexit drastično smanjiti imigraciju ili već postojeću useljeničku populaciju koja ionako većim dijelom dolazi iz zemalja izvan EU. Izbjeglička kriza kojom je Farage strašio glasače gotovo da nema veze s Ujedinjenim Kraljevstvom (iako su scene iz “Džungle” u Calaisu, odakle se migranti pokušavaju “prošvercati” u Dover, zasigurno ostale urezanu u kolektivnu memoriju). Brexit neće učiniti Britaniju “ponovo velikom”, samo slabijom, siromašnijom i izoliranijom.
A Uniji predstoji dugo razdoblje nestabilnosti i krize bez sigurnog ishoda. Ili će se integrirati i demokratizirati kao što predlaže Janis Varufakis i njegova inicijativa DIEM25, ili će se slomiti pod teretom vlastite autoritarnosti i rigidnosti. Isto tako, ili će slobodu kretanja unutar svojih granica kompenzirati efektnom kontrolom vanjskih granica, uz promišljenu migracijsku politiku i saniranje uzroka izbjegličke krize – ono što Slavoj Žižek kontroverzno zove „militarizacija migracijskog procesa“ – ili će nacionalistički revolt dovesti do raspada Unije, a možda i do kraja otvorenog društva kakvog poznajemo. Jer populistička desnica koja se obrušava na euorokrate u isto vrijeme šuruje s Putinovim mafijaškim režimom kojem je kolaps EU u strateškom interesu. Zovite to “Tvrđava Europa” ako hoćete, ali pitanje je ima li drugog načina da Europa (p)ostane demokratska i ujedinjena. Vlada ne može, kako je to ironično sročio Bertolt Brecht, “raspustiti narod i izabrati drugi”. Sviđalo nam se to ili ne, plebs je rekao svoje.