Za razliku od Plenkovića i Kovača, što god mislili o ministru kulture, Hasanbegović ima političku supstancu, nije bezličan birokrat. Svojom kandidaturom on bi stranačko članstvo stavio pred tešku dvojbu, izabrati za vođu nekoga s čijim se vrijednosnim stavovima i postupcima identificiraju ili onog koji simbolizira gotovo sve što preziru, ali bi, tako im se sugerira, mogao HDZ-u donijeti vlast.
Za političara je nepovoljna situacija kad, ako ga se svakodnevno ispituje što će učiniti, odgovara da će se skoro znati. To pokazuje da nije siguran u sebe, da kalkulira. A kao takav naročito slab dojam ostavlja ako je riječ o natjecanju za neku poziciju. Oklijevanje mu u pravilu predstavlja ozbiljan hendikep u slučaju da naposljetku ipak istakne kandidaturu. Konkurenti nisu čekali i već su se nametnuli, a, osim toga, birači ne vole da se netko previše premišlja, zaključuju da taj nema samopouzdanja ni dovoljno želje da se upusti u izbornu utrku.
Na hrvatskoj političkoj sceni danas su trojica koji se javno nećkaju, premijer Tihomir Orešković, te HDZ-ovci Miro Kovač i Zlatko Hasanbegović. Prvog novinari neprestano zaskaču pitanjem namjerava li sudjelovati na prijevremenim izborima, a Kovača i Hasanbegovića hoće li se kandidirati za predsjednika stranke. Oreškoviću se, nema sumnje, jako dopalo sve što mu se događa posljednjih šest mjeseci, naravno ne i pad njegove Vlade. Ali, on još nije političar. Premijerska dužnost mu je darovana, a sad bi na Mostovoj listi trebao krenuti u političku borbu, koja za nekoliko mjeseci može završiti i tako da postane »samo« saborski zastupnik.
Je li Orešković uopće za to zainteresiran? Nadalje, u kampanju bi morao ući fajterski, navaliti na HDZ, razotkriti svoje ministre, članove predsjedništva te stranke, kao ljude koji su zajedno s Tomislavom Karamarkom skovali urotu protiv vlastite Vlade. Ima li Orešković za to petlje i volje? U Saboru, tijekom rasprave prije nego što mu je izglasano nepovjerenje, bio je sasvim anemičan. Nije se činilo da u njemu ima političkog žara. Sigurno su sve ovo razlozi zašto Orešković još važe, premda su do izbora tek dva mjeseca. Time si umanjuje šanse za dobar rezultat, međutim, njemu je olakotna okolnost što HDZ nema predsjednika i okrenuti su svojoj stranci.
A Kovač i Hasanbegović tamo su već u podređenom položaju. Andrej Plenković je odmah istupio, osigurao si snažnu medijsku podršku, HDZ-ove organizacije zasipaju ga »željama, čestitkama i pozdravima«, a k tome je dobio i odobrenje – Kominterne. Kad je nedavno Orešković, dok ga se HDZ spremao srušiti, telefonski nazvao Manfreda Webera, šefa EPP-a u Europskom parlamentu, Kovač je izjavio da je vrijeme Kominterne prošlo. Ali, isti je Weber ovaj tjedan rekao da su europski pučani uz Plenkovića. Dakle, EPP je, barem što se HDZ-a tiče, Kominterna i njihovom predsjedniku prvo moraju u Bruxellesu upaliti zeleno svjetlo.
Što sad Kovač i Hasanbegović mogu protiv pučke Kominterne? Ni njima kao da nije jasno, pa ponavljaju frazu da se javnost treba strpjeti, a za prijavu kandidature imaju još samo tri dana. Loš je to posao. Makar, zanimljivo bi bilo da se barem Hasanbegović uključi u izbore za predsjednika HDZ-a. Za razliku od Plenkovića i Kovača, što god mislili o ministru kulture, Hasanbegović ima političku supstancu, nije bezličan birokrat. Svojom kandidaturom on bi stranačko članstvo stavio pred tešku dvojbu, izabrati za vođu nekoga s čijim se vrijednosnim stavovima i postupcima identificiraju ili onog koji simbolizira gotovo sve što preziru, ali bi, tako im se sugerira, mogao HDZ-u donijeti vlast.
Ako bi se sučelili Plenković i Hasanbegović, bio bi to za HDZ zaista povijesni, prijelomni trenutak. Doznali bismo što je zapravo HDZ-ovcima prioritet.