Uspije li desničar Norbert Hofer koji kada izlazi na ulicu nosi pištolj, kako bi se “obranio od azilanata”, ući u predsjedničku rezidenciju u Hofburgu, to bi mogao biti okidač i početak kraja Evrope kakvu smo znali, u najmanju ruku Evropske unije kako je bila zamišljenaUjedinjena, a svakim danom sve više razjedinjena, Evropa propustila je reagirati na signal opasnosti iz Austrije, pa ni iz Bruxellesa, ni iz Berlina – koji se itekako vole miješati u unutarnje stvari zemalja članica, osobito kada su izbori u pitanju (ne treba ići dalje od Hrvatske) – Beču nije upućeno čak ni blago upozorenje u obliku pitanja: “A što se to kod vas događa?”
Pitanje iz naslova zvuči dramatično, možda i previše dramatično. Zaključak će, sigurni smo, biti drugačiji, ako pogledamo što je to pitanje potaknulo? U svibnju cijela je Evropa, doslovno, odahnula kada je u drugom krugu predsjedničkih izbora kandidat desnice, Norbert Hofer, tijesno (vrlo tijesno, za manje od 1%) izgubio od svojega protukandidata, nekadašnjeg čelnika Zelenih, Alexandera van der Bellena. Istina je, Austrija spada u male članice Evropske unije, dakle ne one ključne, nije ni u Atlantskome paktu (jer bi to bilo u suprotnosti s Državnim ugovorom kojim joj je vraćena neovisnost nakon Drugog svjetskog rata), no istina je isto tako da bi dolazak notornog desničara na čelo zemlje članice Evropske unije, bila ona i mala i objektivno malo važna, značio presedan, i to potencijalno vrlo opasan presedan.
Već i sama činjenica da je Hofer, čovjek koji se profilirao na antiimirgacijskoj platformi koja bi se mogla “prevesti na hrvatski” onom poznatom frazom: svoj na svome, izgubio s tako minimalnom razlikom (30.000 glasova) bila je znak za uzbunu. No, uspavana Evropa, zabavljena sama sobom, propustila je vidjeti taj znak. Jednako kao što je propustila vidjeti i kako bi mogla završiti Hoferova tužba Ustavnom sudu kojom se dovodio u pitanje (zbog uglavnom formalnih pogrešaka) rezultat izbora. Govorilo se: “Ma da, moglo bi se dogoditi, ali nije se još dogodilo”. E pa sada se jest dogodilo. Austrijanci će ponovo na predsjedničke izbore. I to u najnezgodnije moguće vrijeme.
U samoj Austriji propuštena je prilika, makar naknadne, mobilizacije javnosti na osnovi pitanja: “A što da je Hofer pobijedio?”. Njegovih praktično 50% glasova olako se otpisivalo na “protestne glasove”, što će reći glasove onih koji u osnovi nisu desničari, ali – eto – glasaju za desnoga kandidata kako bi izrazili svoj prosvjed zbog postojećeg stanja – i u Austriji, i u Evropi. Ujedinjena (a svakim danom sve više razjedinjena) Evropa propustila je, rekosmo, reagirati na signal opasnosti iz Austrije, pa ni iz Bruxellesa, ni iz Berlina – koji se itekako vole miješati u unutarnje stvari zemalja članica, osobito kada su izbori u pitanju (ne treba ići dalje od Hrvatske) – Beču nije upućeno čak ni blago upozorenje u obliku pitanja: “A što se to kod vas događa?”
I onda je došao famozni Brexit. Odluka (i opet tijesne) većine građana Velike Britanije koji su izašli na referendum, o izlasku njihove zemlje iz EU, iznenadila je praktično sve, uključujući najvjerojatnije i većinu onih koji su dali svoj glas za izlazak. Ima li bolje potvrde tome mišljenju od onih više od tri milijuna potpisa prikupljenih u rekordnome roku s traženjem da se raspiše novi referendum s istim pitanjem? Britanski je parlament dužan o tome raspravljati, no ako je suditi po izjavama onih (nekih barem) koji će preuzeti kormilo Konzervativne stranke, vladajuća će većina tu inicijativu u parlamentu srušiti. Što će biti samo razlog više da uživaju ne euroskeptici, nego rigidni nacionalisti i ksenofobi koji se prilično uspješno godinama sakrivaju iza izraza “euroskeptik”.
Da, u Evropskoj uniji mnogo je toga što u najmanju ruku izaziva skespu. I mnogo toga treba promijeniti, postaviti na nove osnove. Birokratski model Unije koji se nameće, mnogim članicama ne odgovara, izazivajući koliko pritajeni, toliko i javni otpor. I upravo na tome otporu grade oni kojima nije na pameti Unija, nego rastakanje Unije, jedinstvenoga projekta koji je otvarao perspektivu da se Evropa, prvi puta u svojoj dugoj i krvavoj povijesti, ujedini na miran način, slobodno izraženom voljom svojih građana.
Točno je, svojevrsni model ujedinjene Evrope (toga vremena) bilo je Rimsko carstvo. Bila su to i Napoleonova osvajanja, pa čak i Hitlerov plan o dovođenju cijele Evrope pod naci- fašističku vlast. No, i Rimljani, i Napoleon, i Hitler (mada ih se po sadržaju onoga što su radili nikako ne može uspoređivati) svoj su koncept ujedinjenja gradili na poziciji jačega, na “pravu” pobjednika da stvari u okupiranim zemljama organizira po svojoj volji. Idejni tvorci Zajednice za ugljen i čelik, preteče ovoga što je danas Evropska unija, napokon su – poučeni i iskustvom dvaju svjetskih ratova – otvorili put evropskome ujedinjavanju na dobrovoljnoj osnovi, ujedinjavanju suverenih država koje će svojom voljom dio suvereniteta prenijeti na organe nove integracije. I to je funkcioniralo, više-manje dobro, do sloma tzv. socijalizma i disolucije Sovjetskoga Saveza. Od tada stvar u svoje ruke preuzimaju Sjedinjene Države, uvodeći “nepisano pravilo”: tko hoće u EU, mora najprije u NATO, a onda će – gotovo kao nagradu – dobiti i članstvo u Uniji i sve blagodati (to su oni famozni fondovi o kojima hrvatska politika jedino i razmišlja) što iz toga članstva proizlaze. Tu je početak rušenja načela na kojima se Unija do tada gradila; pa i same ideje evropskoga jedinstva.
Onda je došlo, u američkoj režiji, preoblikovanje političke slike Bliskoga i Srednjeg istoka s katastrofalnim rezultatom – destabilizacijom niza zemalja i cijeloga i do tada neuralgičnog područja. Krajnja konzekvenca te nestabilnosti i ratova što razdiru do tada mirne, sekularne zemlje, pretvarajući ih u uporišta terorista tzv. Islamske države, nezapamćeni je val izbjeglica koji unatrag malo manje od godine dana (dolazili su i prije, ali u neusporedivo manjim brojevima) zapljuskuje Evropu. I cijelo to vrijeme Evropa se ne može složiti oko jedinstvene politike prema izbjeglicama, dok iz dana u dan jačaju – ne samo na istoku kontinenta – dezintegrativni faktori i stvara se plodno tlo za ultranacionalističke, ksenofobne političare tipa Nigela Faragea, Marine le Pen i – Norberta Hofera.
Uspije li desničar koji kada izlazi na ulicu nosi pištolj, kako bi se “obranio od azilanata”, ući u predsjedničku rezidenciju u Hofburgu, to bi mogao biti okidač. I to bi mogao biti početak kraja Evrope kakvu smo znali, u najmanju ruku Evropske unije kako je bila zamišljena, ili: znak da je Evropska unija umrla u Austriji. Vremena ima baš onoliko koliko i do izbora u Hrvatskoj. Je li to dovoljno da “razum prevlada”?