Živimo u društvu kukavica koje se bore za vlastite statuse i protiv svake promjene

To je Jelčićeva prva predstava u našoj najvećoj nacionalnoj kazališnoj kući kojoj se ranije nije htio približiti jer mu njen repertoar nije bio blizak i ne procjenjuje kazalište po njegovoj monumentalnosti i tradiciji nego po kvaliteti. Predstava je na premijernoj izvedbi izazvala prave ovacije i uzvike “Bravo!”, iako je i dalje bilo onih konzervativnijih glasova koji smatraju bez argumenata da njemu i njegovoj poetici nije mjesto u tzv. kazališnom hramu.

Bobo Jelčić je najpoznatiji po specifičnom odnosu prema tekstu i jedinstvenoj metodi rada s glumcima, čime oni postaju suautori predstave. Zajedno s dramaturginjom Natašom Rajković realizirao je predstave “Promatranja”, “Usporavanja”, “Grad u gradu”, “Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje” i “Nesigurna priča”, koja je s uspjehom izvođena u Scahubühne u Berlinu, dok je projekt “S druge strane” obišao 30-ak festivala u Europi i svuda dobivao odlične kritike i ovacije publike. Kako je tandem svoje projekte postavljao i na europskim pozornicama, od Hannovera do Züricha i Graza, proglašen je svojevrsnim izvoznim kulturnim brendom. No usprkos brojnim nagradama, poput Orlanda za najbolju predstavu 2003., Nagrade Marulovih dana za režiju, te godišnje nagrade Vladimir Nazor, i statusa kultnog autora, Jelčić još nije dobio ono mjesto koje zaslužuje.

Može li se reći da je predstava “Na kraju tjedna” svojevrsni nježni šamar srednjoj  klasi, koja između političke angažiranosti ili samo aktivnijeg sudjelovanja u realnom svijetu posttranzicijske Hrvatske radije bira udobni građanski ili malograđanski život, čak i dekadenciju?

Moja namjera je bila da seciram, skeniram i ilustriram najtipičnije ponašanje srednje klase u Hrvatskoj u doba posttranzicije, te da se publika zapita nad tim stvarima. Namjerno nisam išao na opća mjesta i na eksplikacije nego na unutarnje frustracije, ono što se nalazi ispod kože, što može pobuditi razne stvari i pitanja. Kad govorimo o vremenu posttranzicije, to znači da živimo u uvjetima umjetne financijske stabilnosti, bez obzira na ove aktualne političke događaje i vanjski dug, a kao posljedica se pojavljuju komoditet i konformizam, a mogući su krajnje negativni slučajevi poput onoga s otmicom i zatočeništvom Natasche Kampusch u podrumu. Austrijski redatelj napravio je dokumentarac o tom podrumu, koji je za ove likove na sceni, kao i svi ostali ‘podrumi’, nekakva dubioza. Kad danas pogledam predstavu mislim da smo uspjeli u tom upiranju prstom, a jesmo li opalili i šamar malograđanštini, neka prosude gledatelji.

Jedna od ključnih rečenica u predstavi je poziv za razotkrivanje korupcije i malograđanštine kao bitnijih problema društva. Je li to poziv na buđenje i aktiviranje s kazališne scene?

Ne, to je jedna od brojnih jalovih mantri koje ti predstavnici srednje klase stalno ponavljaju, kao što neki od njih stalno izgovaraju isti tekst. Dakle, oni perpetuiraju matrice kao što su “Probudimo se!” ili “Aktivirajmo se!” što je mantra salonske ljevice, kojoj pripada ta srednja klasa, ali ne mislim da u tom pozivu ima išta iskreno. On je na neki način samo jedan od elemenata modela po kojem funkcionira ta klasa, samozadovoljavajući se verbaliziranjem onoga što misle da bi trebali napraviti, ali to ne čine, dakle, ne poduzimaju ništa. To možemo usporediti s poplavom kolumnista u medijima, koji su šifra za nekakve ‘opinion makere’, a zapravo je to puko brbljanje jer nisu dobro proučili temu kojom se bave.

Srednja klasa bi trebala biti stup i garancija stabilnosti i prosperiteta svakog društva, no kod nas je taj sloj osiromašen, u nekim sredinama je čak na izdisaju.  Koliko je srednja klasa u današnjoj Hrvatskoj moćna, ima li ona svijest da može mijenjati ishod na izborima?

Statistički, srednja klasa postoji u Hrvatskoj, ona je taj stup društva u smislu plaćanja poreza i obrasca življenja. Ona je čak i matematički faktor. Dakle, postoje ljudi koji su jako siromašni, na rubu egzistencije, i oni koji su jako bogati, a između smo svi mi – srednja klasa, bez obzira što često čujem rečenicu da srednje klase više nema u Hrvatskoj. Ta srednja klasa živi relativno stabilno, ima dobre plaće, stanove i automobile, i može kupiti bocu vina za sto kuna ili kruh bez glutena. E, sad, da li je ta srednja klasa svjesna sebe i što ona može učiniti te da i želi uopće nešto učiniti, drugo je pitanje. Srednja klasa više nije definirana kao u srednjem vijeku. Danas je to velika skupina ljudi višeg stupnja obrazovanja, koja je nesvjesna svojih mogućnosti, ali ima velik politički potencijal. Ona nije bezazlena jer može utjecati na nove izbore. To su ljudi koji glasaju s jasnim ideološkim backgroundom, ili ne izlaze na izbore.  Znači, oni odlučuju ili mogu odlučivati o ishodu izbora, imaju jasan stav o Mostu ili HDZ-u, bez obzira koliko on bio potkrijepljen ili uvjerljiv. Dakle, status pojedinca u društvu, čak i u intimnijem krugu, ovisi i o njegovoj upućenosti u politička i brojna druga pitanja što je posebno važno srednjoj klasi. Ona se bori za svoj status i važno joj je što drugi misle o njoj, procjenjuju li je kao uspješnu ili neuspješnu osobu i slično. Uz to se veže pojam tjeskobe, koja je izazvana nezadovoljstvom vlastitim statusom, a to nezadovoljstvo može pokrenuti niz procesa i na kraju vas odvesti u ‘podrum’. Taj fenomen tjeskobe vlastitim statusom objašnjen je u odličnoj knjizi “Statusna tjeskoba” Alaina de Bottona.

U kojem se trenutku ta srednja klasa pretvara u malograđansku klasu i koliko je malograđanskim mentalitetom preplavljena Hrvatska?

U trenutku kad želi pod svaku cijenu održati status quo, bez obzira na situaciju i mogućnosti, dakle, kada ne želi promjenu i kad se čovjek ušanči u vlastitom komforu, te sam sebe definira do kraja života. U tom trenutku mogu se javiti mnoge nus pojave, od dekadencije do kiča, ali i neke radikalnije, poput nacizma, koji je kao što znamo iz povijesti niknuo upravo iz srednje klase. Što se tiče preplavljenosti malograđanskim mentalitetom, teško mi je odgovoriti na to pitanje, no činjenica jest da srednja klasa nije nastala promptno, ona je postojala na ovim prostorima i prije rata, u socijalizmu, kada je velik broj ljudi živio komforno, bez obzira na taj nenarodni režim, tako da možemo reći da mi baštinimo tradiciju toga. To za nas nije neki odiozni pojam, to je pokušaj definiranja naših vlastitih pozicija unutar naših političkih okolnosti.

Predstava “Na kraju tjedna” završava svojevrsnom destrukcijom: likovi, predstavnici  te srednje hrvatske klase,  strgnu teški plišani crveni kazališni zastor i bace ga na scenu HNK, a “strada” i barokni anđelčić, kojim je ukrašena loža u mezaninu.  Jeste li se time pobunili protiv vrijednosti koje je do sada  reprezentirao i promovirao HNK i svih malograđanskih simbola koji idu u paketu s time? 

HNK je stup hrvatske kulture, to je zgrada s velikom tradicijom u kojoj su se događale mnoge značajne stvari, a s druge strane i monumentalno mjesto u kojem se pod svaku cijeni nastoji održati tradicija i poduzima se sve kako se ne bi dogodila neka promjena. Čim nešto počinje bivati sveto ili svetije od onoga što bi trebalo biti, počinje smetati i bivati vlastita suprotnost. Svako kazalište, pa tako i HNK, mora živjeti u skladu sa svojim vremenom, i ne smije se okameniti, bez obzira na svoju tradiciju ili ta tradicija mora biti u nekoj komunikaciji sa sadašnjošću. Kad se mora paziti na svaki detalj i raditi pod paskom “Nemoj ovo!” ili “Nemoj ono!” to nije kazalište. Nemam ništa protiv klasičnih predstava, ali nije samo to teatar. Moramo ići dalje od toga pa sam zato išao radikalno, pokušavajući narušiti i oskvrnuti te simbole HNK, dakle, tu nedodirljivu i nedirnutu tradiciju, koja se lako može pretvoriti u malograđanštinu. Ne smijemo ništa mistificirati i učiniti svetim i nedodirljivim. Sve mora biti dodirljivo i pod znakom pitanja, pa i HNK.

Koliko kazalište treba i može detektirati i propitivati društvene i političke probleme i fenomene, i općenito situaciju u društvu? Ima li kazalište tu snagu da sa scene utječe na ljude?

Mislim da kazalište mora djelovati suštinski. To znači da nekakvo uzvikivanje parola ili djelovanje na trenutnu situaciju nije dovoljno. Ono mora zaći mnogo dublje u srž problema i ponuditi dublje istine, osim čiste reakcije na neku situaciju ili događaj u stvarnosti. Ono mora ponuditi i analizu društva i pojedinca u društva, te pokušati doći do istine, a mora i zabaviti, te biti ludo i suludo, jer je kazalište i igra. Naravno, kazalištu je dužnost da se bavi vremenom u kojem živimo.

Prije dvije godine radili ste zajedno s Natašom Rajković na Dubrovačkim ljetnim igrama predstavu “Allons enfants” (“Ustajte djeco”) iz Vojnovićeve Dubrovačke trilogije, koja je igrala samo jednu sezonu i zatim je skinuta s repertoara, navodno zbog kritike upućene Gradskom vijeću. Zatim su na ovogodišnjim Igrama gotovo zabranjene Buljanove “Elementarne čestice”, a i u ranijim godinama bilo je sličnih primjera, kao što je bio slučaj Frljićevih “Bakhi” u Splitu. Kako ste doživjeli skidanje te svoje predstave s repertoara i kako tumačite činjenicu da politika ima tako velik utjecaj na kulturu?

Slučaj “Bakhi” je specifičan. Njena zabrana odvila se po principu ‘politika ti zabrani pa ti politika vrati predstavu’. Dakle, ta je predstava prvo bila zabranjena, a zatim je Sanaderovim ukazom, dakle, višim političkim ukazom, vraćena na repertoar. Da je meni Sanader vratio zabranjenu predstavu na repertoar, ne bih to prihvatio i ne bih je igrao. Što se tiče Dubrovnika, moram naglasiti da ja ne radim političko kazalište, nego se bavim suštinom našeg društva što je posve različito. Političko kazalište često postaje politikantsko i voli politizirati i tamo gdje nema mjesta politici da bi bilo provokativno, uočeno i istaknuto, a puno manje da bi se bavilo važnim pitanjima. Tako ni u Dubrovniku nismo htjeli raditi političko kazalište. Kad smo stigli u Dubrovnik intenzivirao se problem Srđa i golf terena, dakle, zatekli smo zaoštrenu političku situaciju, i naravno, željeli smo to iskoristiti. No i dalje nisam želio politizirati nego ironizirati tu temu i politiku staviti na mjesto koje joj pripada. Kako se radnja Vojnovićevog teksta “Allons, enfants” u kojem se govori o odlučivanju o sudbini Republike događa na Dvoru, mi smo je namjerno smjestili u dubrovačku Gradsku Vijećnicu i malo aktualizirali. Godinu ranije taj je prostor bio problem Ivici Prlenderu, tadašnjem intendantu Dubrovačkih ljetnih igara, koji je izmišljao razne razloge za neizvođenje, odnosno, ‘prolongiranje’ predstave, a iduće godine i Kreši Dolenčiću, i predstava je skinuta s repertoara. Mislim da se prije svega radi o strahu pojedinaca koji su odlučivali o toj predstavi, da se nešto ne dogodi i da se netko ne naljuti. Mislim da na predstavu nije reagirala formalna vlast u Dubrovniku, dakle, gradonačelnik Andro Vlahušić, nego ta srednja klasa i to zbog straha da nekome ne ode glava. Predstava je bila jako posjećena i nije bilo niti jednog razloga da ju se skine s repertoara, osim političkog. Mi živimo u društvu kukavica, koje se bore za vlastite statuse i održavanje stanja status quo i simbola poput HNK takvih kakvi oni jesu, dakle, bore se protiv svake promjene. Previše volimo sami sebe, premalo dajemo i nedovoljno razmišljamo o našoj stvarnosti da bismo uopće mogli reagirati.

Što nam to govori o slobodi izražavanja, te o pitanjima cenzure i autocenzure?

Mene su u Dubrovniku cenzurirali producenti, dok je za mene to bila potpuno benigna predstava. Tko se bojao moje predstave stvarno je budala, jer ja ne radim politički teatar, niti želim raditi takav tip predstava, koje su danas postale moda. I onda meni skinu predstavu zbog politike! Autocenzura postoji kod ljudi koji su na nekim položajima i koji od nekoga ili nečega ovise. Ja se trudim da ne ovisim ni o kome i ni o čemu pa onda niti nemam autocenzure. Baš me briga što mi se može dogoditi. To je pitanje statusa, da nekoga ne povrijediš, da nešto ne kažeš krivo što bi te moglo oprati, i ljudi se toga boje. To je opet i pitanje kućnog odgoja i individualnog stava, vlastitog digniteta i želje za respektom, koji se tiču elementarnih ljudskih vrijednosti. Mi sami sebe stavljamo u neke situacije koje su nam nedokučive, ili koje ne zaslužujemo i zbog toga smo u stanju puno toga izgubiti. Svaki čovjek se za nešto bori. Ovaj sustav se bori za profit, a možda se u mom poslu bore za bolju kazališnu kritiku, ili pohvalu više. Svatko od nečeg živi tako da su ljudi za to u stanju napraviti puno toga.

Kultura,  kao i znanost i obrazovanje, u Hrvatskoj su marginalizirani što se najbolje potvrđuje u izdvajanjima za kulturu, a kultura nije bila ni u Milanovićevoj Vladi apostrofirana kao tzv. poluga razvoja. Marginaliziranje kulture potvrdilo se i u ovoj kampanji, kad niti jedna stranka nije istaknula kulturni program. Kako to komentirate?

Mislim da je temeljni problem u tome što kultura ne zarađuje novac i što od nje nema koristi. Normalno je da su državi, koja se bori s dugovima, važnija neka druga ministarstva. Ako neka vlada razmišlja o svom statusu ili stabilnosti, kultura joj nije važna jer ne donosi niti dobit niti probitak. Kad onaj na vlasti kaže da on od toga nema nikakve koristi, tu prestaju sve priče. U takvoj utilitarističkoj kalkulaciji kultura je na zadnjem mjestu. To je katastrofalno, ali to je tako. Ni Račanova vlada nije bila puno bolja, osim deklarativno. Sve se to na kraju svodi na isto: kulturi, vjerojatno i znanosti i obrazovanju, režu se budžeti jer te djelatnosti ne donose profit. Teže je rezati plaće i mirovine zbog opasnosti od socijalnih nemira, nego rezati budžet za kulturu. Ako je zemlja u dugovima, svi ćete loviti za gušu da vratiš te dugove ili da zaposliš ljude što je krucijalno pitanje. Od deset pitanja, krucijalnih za rješenje problema u Hrvatskoj, poput zapošljavanja i gospodarstva, niti jedno ne spada u kulturni resor. Tako funkcionira kapitalistička država – važan joj je profit. To smo izabrali i to sad imamo. U tom sustavu vrijednosti bogati su puno vredniji pa tako na listi deset najvažnijih ljudi u izboru časopisa Forbes čak osmero su bogataši, a ne neki znanstvenici ili ne daj Bože umjetnici. Doduše, neki hollywoodski glumac bio je dobar jer zaradi 21 milijun dolara po ulozi. To je današnje stanje stvari. I neće biti bolje, bit će isto ili još gore.

Koliko Ministarstvo kulture i sam ministar kulture u takvoj društvenoj i političkoj konstelaciji odnosa ima prostora da se izbori za veći budžet za kulturu i nametne sektor kulture kao jedan od prioriteta?

To uvijek ide iz vlastite vizije; jednako kao kad se radi predstava najvažnije je da li imate viziju ili ne, jer ona širi prostore. Tu je i pitanje ostvarenja te vizije, a to je pak povezano s pitanjem financija. U Hrvatskoj se to najčešće svodi na to da li je ovaj ili onaj ministar kulture obnovio ili izgradio ovaj ili onaj muzej, dakle, svodi se na infrastrukturu, mjerljive gabarite, koji su na neki način profitabilni, dakle, opet na novac, a ne na viziju, plan. Mislim da se ne treba previše oslanjati na sustav koji te ne podržava nego treba ići dalje, sam krčiti put prema Europi, prema europskim fondovima i europskim nagradama. Mi to već godinama radimo, gradeći vlastiti put i tražeći vlastite mogućnosti.

KAZALIŠNI KRITIČARI I SELEKTORI FESTIVALA, OD RIJEKE DO TITOVOG UŽICA, UMREŽENI SU I POGODUJU JEDNI

Govori se da je u sektoru kulture, kao i u društvu općenito, također izražen problem klijentelizma i umreženosti što onemogućava prodor pravih vrijednosti. Gdje se to najviše očituje i kakvu to klimu stvara?

Eto, takvu u kojoj ja dođem u HNK i iz protesta razbijem baroknog anđela. Suština klijentelizma je u tome što onemogućava prodor pravih vrijednosti nego dopušta napredak po nekim drugim mjerilima i kriterijima. Klijentelizam je prodro u cijelo društvo, pa ni kazalište nije izuzetak i time je premreženo. Primjerice, moja predstava     “Galeb”, koju sam radio u ZKM-u, gostovala je na dva iznimno važna kazališna festivala Kunsten festivalu u Belgiji i na Winner Festwochen u Beču u Austriji, te na još nizu europskih festivala. Međutim, nije bila pozvana niti na jedan festival ni u Hrvatskoj niti u regiji, što znači da nije bila ni na MESS-u u Sarajevu, niti na Bitefu u Beogradu. To je anomalija. Kako je moguće da je ta predstava bila toliko uspješna vani, a ne i u Hrvatskoj? I to nije prvi slučaj. Slično se dogodilo i s predstavama “S druge strane” i “Usporavanjima”. Zašto?  Zato što postoje pojedinci, primjerice, kazališni kritičari i selektori festivala, od Rijeke do Titovog Užica, koji su umreženi bez obzira na ideološki background i pogodujući jedni drugima na tim festivalima, kao i na Nagradi hrvatskog glumišta, slobodno dilaju u svojim interesnim skupinama i zapravo potpuno zanemaruju kriterije i mjerila. To će se vjerojatno dogoditi i s ovom predstavom “Na kraju tjedna” jer će nekome iz tih interesnih skupina, koje nemaju ideologije osim vlastitog uspjeha, to tako odgovarati.

6yka