Poznati glumac i ovo ljeto uobičajeno provodi na Brijunima sa svojim teatrom Ulysses, a kratku pauzu napravit će zbog pulske premijere filma svog sina Danila u kojem glumi. No pravi razlog našem razgovoru bio je izlazak Šerbedžijine zbirke pjesama ‘Stranac’, a nedavno ju je objavio VBZ
Neukrotiv u svom kreativnom nemiru Rade Šerbedžija nadomak svog 70. rođendana krajem srpnja ovog ljeta radi i ne zastaje. Uz njegovu kazališnu utvrdu, teatar Ulyses na Brijunima, kojem će ovo biti 16. sezona, tu su koncertni nastupi s Miroslavom Tadićem, a na filmskom festivalu u Puli očekuje ga premijera filma ‘Oslobođenje Skoplja’ koji je protekle dvije godine snimao sa sinom Danilom. Ali kad je Rade u pitanju, to nije sve. Nedavno je izašla njegova knjiga pjesama ‘Stranac’ u izdanju VBZ-a. Riječ je o izabranim pjesmama iz njegove tri zbirke poezije ‘Promjenjivi’, ‘Crno, crveno’ i ‘Prijatelj ga, kaže, više ne poznaje’. Kao i u svemu čega se dotakne, Šerbedžija se ne boji vlastitog razotkrivanja – ni na sceni, ni u glazbi, a ponajmanje u poeziji, koju je pisao do 1998. U pjesmama o glumačkoj profesiji, uzorima, mladosti, bračnom životu te onom u tuđini Rade uvijek ostaje umjetnik kakav je, kaže, svih ovih godina nastojao biti – nježan i jednostavan. Iako ništa u njegovom životu jednostavno bilo nije.
Šerbedžija će reći skromno da je to djelomično točno. ‘Recimo da sam pokušavao prihvatiti sve nježno i jednostavno. Učio me otac koji je danas u 104. godini, učila me majka, život sam.’ S tim filigranskim pogledom na svijet započeo je pisati pjesme.
‘Poeziju sam pisao kao i svi ljudi od mladosti. Ali nijedna pjesma iz mladosti nije preživjela da bih je poslije štampao. Dapače, sjećam se da sam jednom svih sto pjesma koje sam tada napisao bacio u vatru. Bio je to neki moj mladenački bunt, osjećanje svijeta i sebe u njemu. Ma da vam pravo kažem, dobro sam napravio jer niti jedna pjesma nije zaslužila da bude štampana. Poslije toga sam počeo pisati na Akademiji o teatru. Moja prva zbirka pjesama ‘Promjenjivi’ posvećena je upravo mojoj profesiji. Druga zbirka ‘Crno, crveno’ je o nekom mom mikrokozmosu, mojoj radnoj sobi, mašti, mojoj djeci, prvoj supruzi, kojoj je jednim dijelom i posvećena’, kaže Rade o knjizi koja je izašla prije njegove rastave, a u predvečerje rata povučena je iz svih knjižara.
Posljednja zbirka ‘Prijatelj me, kaže, više ne poznaje’ njemu je jedna od najdražih. U pjesmi ‘Hamlet mašina’, za koju ga je inspirirala majka Stana, progovara o svoja dva bračna života i onim prijelomnim razdobljima koja je obilježila na svoj način jedna veš mašina. Nakon te zbirke, koja je svjetlo dana ugledala prije nepunih 20 godina, prestao je pisati. S vremena na vrijeme znao je napisati neku pjesmu za pjevanje, kako on kaže, prigodnu baladu.
‘Do dan danas nisam više napisao pjesmu. Recimo da je ta moja strast trajala od sedamdesetih do 1998., a onda se ugasila. Možda je tome bio razlog i smrt moje majke, nakon koje je nastupila neka blokada u meni. Nakon njezinog odlaska nešto se ugasilo u mom peru. Ona je bila pokretačka zvijezda mog života. Lenka joj karakterno jako nalikuje. Kao i moja majka, i Lenka je – prava majka. To je nevjerojatno koliko je dobra u tome. A moja mama Stana bila je odgajateljica u vrtiću, obožavali su je cijeli Vinkovci zbog njezine duše. Naša kuća je uvijek bila puna djece koja su čekala svoje roditelje koji su radili dokasna. Ona ih je tamo hranila, čuvala. Meni je to kao pubertetliji išlo jako na živce i često sam joj znao prigovoriti zbog tih klinaca koji su mi se motali oko nogu. Ta njezina ljubav prema ljudima kasnije je prešla i na mene’, objašnjava Šerbedžija korijene svoje vječne naklonosti prema ljudima.
Pjesmom ‘Đavo mora da je Danijel Dragojević’ Rade otkriva i vječnu naklonost u umjetnosti prema spomenutom pjesniku.
‘On je za mene najveći pjesnik s ovih prostora. Obožavam njegov stih i njegov stil, pamet, ironiju, opasnu, opasnu pjesmu koja nas sve razotkriva’, kaže Šerbedžija. Koliko naslov nove knjige pjesama ‘Stranac’ razotkriva njegovu vlastitu sudbinu?
‘Kad jednom postanete stranac, onda to zauvijek ostajete i nikad se ne možete vratiti nazad. To je jedno iskustvo i jedan stil života. Paradoksalno zvuči, ali kad čovjek jednom okusi taj život stranca, stranac u vlastitoj zemlji i u svijetu, to postaje na neki način zamamno i čovjek se zaljubi u tu poziciju. To je svojevrstan donkihotizam. Sam si i poseban u tom svijetu. Imaš tu svoju priču u kojoj ne trebaš dijeliti ništa s kolektivom i zajednicom. A to je privilegija i izuzetna pozicija’, objašnjava.
Živio sam dugo svoj nemir, no danas mogu reći da imam svoj mir, kaže Rade
Postoje neki pjesnici koje voli, a koji su se tijekom svog života osjećali poput njega. Jednog je i upoznao. Na sasvim neobičan način, na jednoj večeri u Los Angelesu, a riječ je o Leonardu Cohenu.
‘Bilo je to u kući mog prijatelja, kanadskog producenta Roberta Lantosa, u čijem sam filmu ‘Fugitive Peaces’ glumio odličnu ulogu koja mi je donijela i Grand Prix na festivalu u Rimu. Pozvao nas je na večeru na kojoj je bilo tek nekoliko ljudi, Warren Beatty, njegova supruga Anette Benning, Robert Medak, moja Lenka i ja i još jedan par. U jednom trenutku Lantos je pustio jednu Leonardovu pjesmu, a ja sam uzviknuo – mir, tišina, obožavam ovog frajera. Na to mi moja Lenka šapće – kad ga obožavaš, što mu to ne kažeš? Što to kažeš? – ja ću njoj na to zabezeknuto. Pa onaj tamo što sjedi – to je Leonard Cohen – kaže meni Lenka. Svi su umirali od smijeha. Kasnije Lantos u razgovoru kaže Cohenu da i ja pišem pjesme i pjevam. Nakon što me odmjerio jednim pogledom, nasmijao se i rekao onim svojim dubokim glasom: He looks like it! (tako i izgleda)’, prepričava Rade kroz smijeh uspomene koje ga uvijek oraspolože.
A stihovi njemu najdraži, koji ga vječno prate kroz život oni su Tina Ujevića iz ‘Pobratimstva lica u svemiru’.
‘Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom’, piše Ujević.
‘Tin je zapisao poruku pravog, istinskog komunizma, ne ovog političkog. Na kraju krajeva, kad padnu sve maske – svi smo mi isti’, zaključuje Rade.