Uspon bez pada Recepa Tayyipa Erdogana pouka je svakome tko podržava totalitarne karaktere s idejom da se njihova volja za moć može korisno usmjeriti. A vojni puč koji je propao jer je morao propasti budući da nije uživao široku podršku naroda, bio je posljednji otpor puzećoj diktaturi i islamizaciji koju provodi turski predsjednik, iako mu Ustav ne daje za to dovoljno manevarskog prostora.
Sve je pošlo putom bez povratka kad je predsjednička Partija pravde i razvoja (AKP) na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima izgubila većinu u zastupničkom domu, što je značilo da se Erdoganov personalni režim neće moći učvrstiti zakonskim i ustavnim sredstvima. Umjesto da se povuče i traje, Erdogan je u skladu sa svojim temperamentom, naprotiv, započeo političku ofenzivu. On je taktičar i demagog, mobilizator koji gradi osobnu sljedbu i osobni režim, uporan i inteligentan, brutalan te lišen civilnih manira, neizravnosti u komunikaciji, koju zahtijeva turska uljudba i orijentalni rafinman. Svaka riječ koju izgovori, svaka gesta koju napravi, uvreda je za svakog kulturnog Turčina, pa čak i za one u današnjem modernom, pozapadnjačenom carigradskom društvu. Politički se povezuje s islamističkim političarem Necmettinom Erbakanom te je brzo napredovao i postao gradonačelnik Istanbula. Pokazao se odličnim organizatorom koji razumije probleme običnog čovjeka. To je u osnovi njegove moći – sposoban je puno učiniti za narod, a pritom obogatiti poduzetnike.
Saveznik mu tada postaje derviški klerik Fethullah Gülen koji je stvorio svjetsku sljedbu “ekumenskih muslimana”, otvorenu za dijalog s drugim vjerama, posvećenu ciljevima samousavršavanja i obrazovanja, koja na cijelom globusu drži više od 1000 (svjetovnih) škola! Sam je Gülen vjernik, ali sufijski, što je silno zakučasto, a nema sumnje da je iskreni humanist. Lako se povezao s Erdoganom koji je i sam kao dječak pohađao jednu dervišku tekiju u svojoj četvrti, a tu se ne buba Kur’an napamet, nego muškarci sjede kao u klubu i u ozračju pobožnosti razgovaraju o životu i politici. Stranku osniva 2001. i počinje kampanju s podrškom gülenovske mreže: na prvim izborima pobijedili su landslideom i Erdogan je 2003. postao premijer. U sljedećih trinaest godina država će doživjeti silovit privredni uspon i postati pivotalna sila na Bliskom istoku.
No, odmah je počeo sukob i diferencijacija jer su svi ti ljudi imali drugačije ciljeve i moralne osobine, a u ovakvim kolektivitetima uvijek prevladaju gruba moć i najniži instinkti. Svi su redom otpali jer su bili suvišni ili su smetali – prvo Abdullah Gül, zatim Gülen te naposljetku Ahmet Davutoglu. Erdogan je očistio generalski vrh jer su mu svi u vojsci (opravdano) bili sumnjivi, a zatim je stupio u rat s pravosuđem i pravosudnom policijom koja je otkrila neizmjernu korupciju u njegovoj neposrednoj okolini. To su publicirale vodeće turske novine, Gülenov Zaman, gdje su ga počeli optuživati da želi postati novi sultan.
Prije godinu dana AKP je na izborima izgubio većinu. Smijenio je premijera i zabranio Zaman, započeo popravljati odnose s Rusijom i Izraelom, i trebalo ga je samo pustiti da se uguši kao morski pas koji se nasukao na sprudove… No, to je diktatorsko divljanje postalo nepodnošljivo za vojnike – lišene ranije moći, oni kao vojnička kasta ipak nose kemalistički zavjet. Puč su izveli mlađi oficiri – to je klasični “pukovnički puč” bez obzira na činove sudionika – koji su oblikovali režime na Levantu u posljednjih pedeset godina. Bio je promašen u svakom pogledu – i da je uspio, ne bi uspio jer vojska ne uživa potporu masa kakvu ima Erdogan, a nije jer se promjena režima ne može uspostaviti bombardiranjem parlamenta. To je odbilo opoziciju, a kurdska manjina ionako zazire od vojske koja oružjem guši njihov pokret. Europa mora šutjeti u strahu da Erdogan ne pusti preko granice tri milijuna sirijskih izbjeglica koje sada čuva.