Mladen Stilinović oduvijek je bio provokativno dijete hrvatske likovne scene, buntovnik: provocirao je establišment, crkvu (na jednom radu piše “Molim krunicu da papa ukine crkvu”), seksualne tabue (u radu “Razgovori s Freudom”, sam sa sobom razgovara na kavi, ali i sam sa sobom pokušava voditi ljubav), te sve političke sisteme u kojima se zatekao (ovi su radovi izloženi iza zavjese i zovu se “Autocenzura”).Kroz protekla desetljeća, Stilinović je nizom važnih izložbi, akcija i autorskih knjiga bio aktivni umjetnički korektiv upozoravajući na negativnosti političkih, ekonomskih, ali i umjetničkih sustava našeg vremena. Njegovi radovi izlagani su na najprestižnijim domaćim i svjetskim izložbama i nalaze se u najvažnijim kolekcijama svjetskih muzeja moderne i suvremene umjetnosti.
U svojim se radovima najviše bavio jezikom kao sredstvom političke, ali i umjetničke manipulacije.
– Danas je jezik kontaminiran ekonomijom, ranije je bio ideologijom. Danas smo svi “šoping-prijatelji”, prije smo bili “samoupravljački subjekti”. Ali ja sam koristio jezik na različite načine, katkad mimo logike i mimo gramatike, rekao je 2013. u intervjuu za Novosti.
Podjednako su ga inspirirali i socijalizam i kapitalizam. Ipak…
– Tito uopće nije bio zahvalna tema, zapravo, bilo ga je vrlo opasno umjetnički obrađivati tako da ga uopće nismo izlagali, osim na nekim dokumentarističkim, fotografskim radovima. No zabranili su mi jedan pisani rad, slogan koji je glasio “Rad je bolest – Karl Marx“. Taj je rad bio izložen na Salonu mladih, a onda ga je partijska organizacija maknula. Poslije tri mjeseca Vladimir Gudac, tadašnji voditelj Galerije Studentskog centra, organizirao je grupnu izložbu na kojoj je bio izložen i taj moj cenzurirani rad. Pozvao je lijevo orijentirane filozofe okupljene oko časopisa Praxis da komentiraju naše radove. Neki od tih uvaženih filozofa nisu bili sigurni je li Karl Marx tu rečenicu doista rekao ili nije. Oni su svi bili ozbiljni ljudi i nije im padalo na pamet da bi netko mogao “citirati“ izmišljenu Marxovu misao. Poslije su neki čak citirali tu misao kao Marxovu, rekao je 2008. u intervjuu za Nacional.
Zanimljiva je i Stilinovićeva izjava o tome kako su ga prihvaćali onodobni kritičari.
Postojali su oni koji su nas otvoreno podupirali i oni koji su nas jako napadali. Bilo je i strašnih napada, kao kad je Vladimir Maleković napisao o Jermanu da je psihopat i tako to. Ali postojali su Ješa Denegri i Nena Baljković, koji su razumjeli i pisali pozitivno o nama. A bilo je i onih koji su bili između, koji nisu znali bi li ili ne bi li. Spomenut ću svoju izložbu 1980. u Galeriji suvremene umjetnosti, kada nijedan redak nije izašao o toj izložbi. Tamo negdje 1993/4. sreo sam Škuncu, koji mi je rekao da ga je direktor Vjesnika zamolio da napiše negativnu kritiku o mojoj izložbi, a on je rekao da neće, i nije napisao nikakvu, rekao je 2012. u intervjuu za Vijenac.
Stilinovićev umjetnički život nije bio nimalo lak. Tek u posljednjih petnaestak godina može se reći da je dobro živio od svoje umjetnosti.
– Neko vrijeme bilo je jako teško. Ekonomski su me podupirale mama i žena, ali mi posljednjih petnaestak godina ide dobro, i to zahvaljujući prihvaćanju moje umjetnosti vani. Radovi su mi u mnogim muzejskim zbirkama. Nisam bio u depresiji, radio sam mnogo i nisam mislio kako mi je netko oduzeo mogućnost da djelujem. Jer bilo je prostora za izložbe, bilo je druženja. I to je važno. Bilo mi je važno djelovati, što sam i činio. Vodio sam Galeriju PM i pomagao drugim umjetnicima. Govorio im da izlažu da bi stekli iskustvo. Uvijek mi se sviđala jedna Bonnardova rečenica: „Meni je ličilac rekao, lako je prva ruka, čekam ja tebe na drugoj.“ Lako je imati prvu izložbu, čekam te na drugoj.
Iako je živio slobodno, Stilinović je rado govorio kako nije slobodan. I to – od jezika!
– Imam jedan tekst iz 1984., “Tekst nogom”, koji je i danas aktualan, pa bih ga volio citirati: “Tema mojeg rada je jezik politike, odnosno prelamanje tog jezika u svakodnevici. Ti radovi nisu izmišljeni. Volio bih slikati. Slikam, ali slika me izdaje. Pišem, ali napisano me izdaje. Slike i riječi pretvaraju se u ne moje slike, ne moje riječi i to je ono za što se želim izboriti ovim radom – za ne moju sliku. Ako je jezik (boja, slika itd.) vlasništvo ideologije, želim i ja postati vlasnikom takvog jezika, želim ga misliti s konzekvencama. Tu se ne radi ni o kritici ni o dvosmislenosti. Ono što mi se nameće, nameće se kao pitanje, kao iskustvo, kao posljedica. Ako boje, riječi, materijali imaju više značenja, koje je ono što se nameće, što ono znači i da li znači ili je prazan hod, varka? Pitanje je kako manipulirati onim što te manipulira tako očigledno, tako drsko, ali ja nisam nedužan – ne postoji umjetnost bez posljedica.”