Donald Trump, kontroverzni kandidat Republikanske stranke za predsjednika SAD, održao je, prihvaćajući nominaciju, svoj prvi veliki politički govor. I predstavio se kao netko s kojim će favorizirana bivša državna tajnica Hillary Clinton imati velike muke, želi li uspjeti u borbi s njime za ulazak u Bijelu kuću.
Trump je govorio (dulje od jednoga sata) na završetku četverodnevne konvencije, tipično američkog spektakla koji je po mnogim značajkama mnogo bliži estradi, nego ozbiljnoj politici. Pa se moglo i očekivati kako će njegov govor biti prilagođen (i) takvoj prigodi. I bio je. Ali nije bio samo to. Bio je to govor čovjeka koji zna što hoće, koji sasvim sigurno nije ničija “lutka na koncu” (kako je opisao svoju suparnicu) i koji – a to je u ovoj fazi kampanje gotovo i najvažnije –zna kako pridobiti birače.
Mada su i samu konvenciju pratili žestoki iskazi neslaganja s njegovim dosadašnjim izjavama (manje u samoj dvorani, a mnogo više na ulicama Clevelanda), multimilijarder čija je najveća prednost što (barem do sada) u utrci prema Bijeloj kući nikome nije dužan ama baš ništa – jer sam financira svoju kampanju – ponudio je prilično dobro izbalansiranu mješavinu populizma, demagogije, zvučnih fraza i čiste politike.
“Amerika prije svega”
Ostao je pri antiimigracijskoj retorici, ali ju je donekle relativizirao time što je uporno naglašavao da će se boriti za legalno useljavanje, a protiv ilegalnoga. Ponovio je da će podići zid na granici s Meksikom, dodajući (što je točno) da je današnji Meksiko poprište divljanja kriminala i narko-kartela. Očekivano, najavio je odustajanje od Obaminog programa opće zdravstvene zaštite, ponavljajući “tanki” argument desnice kako će svaki Amerikanac ponovo moći birati svojega liječnika (i izostavljajući činjenicu da milijuni nisu imali mogućnost toga biranja zbog neimaštine). Umirio je fanatizirane pristaše nošenja oružja najavom da će čvrsto braniti drugi članak Ustava SAD koji to omogućava. I to je bilo ono što bismo nazvali njegovim dugom prema biračima koji su ga doveli do nominacije za predsjedničkog kandidata.
Ostatak je bio nagovještaj Trumpa kakvoga ćemo najvjerojatnije gledati i slušati u mjesecima do predsjedničkih izbora. A u tome nagovještaju, ostavimo li po strani otrovne (ali uglavnom na činjenicama zasnovane) napade na Hillary Clinton, može se prepoznati uljeza na političku scenu koji ima itekako politički program.
Da mu je osnovni slogan “Amerika prije svega”, to se moglo očekivati.
Da će uz to ići “Učinimo Ameriku opet jedinstvenom”, to je bilo nešto kao obavezni lik u sklopu napora da se prevladaju podjele unutar republikanaca što ih je izazvao svojom kandidaturom.
Da će se Trump predstaviti kao “kandidat zakona i reda”, i to se moglo očekivati.
Da su najčešće upotrebljavane riječi, odnosno fraze bile “nikada više”, “odmah” i “vjerujte mi”, to svjedoči o spretnosti onih koji su dali završnu formu govoru.
No, to je definitivno bio Trumpov govor, koncentriran primarno na unutarnje političku scenu (izbori se ne dobivaju na vanjskoj politici, Vijetnam je bio izuzetak!), pa unutar toga konteksta na gospodarstvo.
Uporno ponavljajući kako će Americi i svakome Amerikancu vratiti osjećaj sigurnosti, izrijekom je podržao homoseksualnu zajednicu, obećavajući joj zaštitu od svake vrste nasilja (te pohvalio – kao republikanac – prisutne, što su ga zbog toga nagradili pljeskom). I pobrinuo se da među predgovornicima budu pripadnici i drugih rasa (npr. predstavnica grupacije “Korejci za Trumpa”).
Smrt i razaranje
Vješto igrajući na kartu svoje uspješne poduzetničke karijere, Donald Trump, potomak doseljenika – djed i baka – iz Njemačke, nakon što je crnim bojama oslikao današnju Ameriku (opustjeli gradovi, autoputovi što propadaju, zračne luke na razini onih iz Trećega svijeta), obećao je stvaranje milijuna novih radnih mjesta, Ameriku koja će ponovo proizvoditi i izvoziti i – sada stvar postaje itekako zanimljiva – potpuno novi prilaz području vanjske trgovini. Za razliku od multilateralnih trgovinskih ugovora kakve su SAD predlagale, pa i nametale sebi bliskim državama, Trump želi mrežu bilateralnih trgovinskih ugovora kojima će – kaže on – Amerika osigurati svoje interese. Znači li to i odustajanje od famoznog TTIP-a kojega se razumni ljudi u Evropi boje kao vrag tamjana, nije doslovno rekao, ali moglo bi se pretpostaviti.
Na polju vanjske politike upada u oči koliko ono što je rekao, toliko i ono što nije. Rusiju nije spomenuo ni jednom, jedinom riječju. Da to znači kako je potpuno ignorira, bilo bi naivno zaključiti. Mnogo je vjerojatnije kako je nije htio napasti, na tragu (do)sadašnje politike Zapada i NATO-a, ali je i procijenio da je prerano bilo što pozitivno reći o Moskvi. Pa je odšutio.
Nije, međutim, ostavio ni traga dvojbi oko toga što misli o famoznom Arapskom proljeću, odnosno o politici koja je bila (neuspješno) zamaskirana tom floskulom. “Treba prekinuti s propalom politikom nametanja režima”, bila je krajnje jasna poruka. I još: “Libija je prije naše intervencije bila stabilna zemlja, Egipat je bio stabilan, Sirija je bila više-manje pod kontrolom. A sada? U Libiji je uporište Islamske države, u Egiptu je morala intervenirati vojska kako bi spriječila islamističkog predsjednika u njegovim namjerama, Sirija je u ratu, a izbjeglice nadiru prema Zapadu.” Da bi sve to poentirao rečenicom: “Smrt i razaranje su ostavština Hillary Clinton. Ali, njezina ostavština ne mora biti i ostavština Amerike.”
Obrušio se, također očekivano, na Iran (nuklearna opasnost), na Kinu (najveći financijski manipulatori u svijetu), uz ponavljanje podrške Izraelu. To nije novost, ali najava odustajanja od politike nametanja režima drugim zemljama, to jest apsolutna novost i zaokret kakvoga čak ni protukandidati Hillary Clinton nisu imali na pameti. Ili ga se nisu usuđivali ni nagovijestiti. Apelirao je na one koji su podržavali najopasnijeg takmaca bivše državne tajnice, Bernia Sandersa, da se priključe njegovom taboru, jer “Sandersu od početka nisu pružali ni najmanju šansu, ali ja sam taj koji će ostvariti ono što je on želio” (aluzija na činjenicu da je Sanders, dok ga stranačka disciplina nije natjerala da podrži H. Clinton, bivšu ministricu napadao kao eksponenta “sistema”).
Moore predvidio – Trumpa
Zaključno. Njegov prvi veliki politički govor pokazuje kako će se borba za ulazak u Bijelu kuću voditi između dvoje u najmanju ruku ravnopravnih protivnika, pri čemu će Trump sasvim sigurno koristiti frazu koju je izbacio i na konvenciji: “Ona kaže: sve će ostati tako kako jest. A ja kažem: ništa neće više biti tako kako jest”. I s dozom zlobe, ali vrlo efektno plasirano: “Ona poziva svoje pristaše da govore: s njom smo; a ja poručujem vama i cijeloj Americi: ja sam s vama, ja ću biti vaš glas, ja ću biti vaš šampion”.
Poznati američki režiser dokumentarnih filmova, Michael Moore, koji sasvim sigurno nije obožavatelj Trumpa predviđa njegovu pobjedu na izborima. Do njegovog nastupnog govora kao nominiranog kandidata za predsjednika možda je odgovor na takvu tvrdnju i mogao glasiti: nemoguće. Sada je, međutim – tako nam se barem čini – točnije reći: ništa nije nemoguće.