Zagreb, 13.5.2016 – Ured za informiranje Europskog parlamenta u RH organizirao je konferenciju pod nazivom “Europski put Bosne i Hercegovine: Izazovi i perspektive”. Na fotografiji ministar vanjskih poslova Miro Kovaè.
Foto Hina/ Dario GRZELJ/ dag
Predizborna nadigravanja u Hrvatskoj oko otvaranja pregovora Srbije i EU u poglavljima 23. i 24. ne stišavaju se, a iz dana u dan slažu se novi elementi.
Gostujući u programu Nove TV tehnički ministar vanjskih poslova Miro Kovač je na novinarsku konstataciju kako „postoje neke optužnice još iz vremena Slobodana Miloševića“ te upit „ne bi li bilo vrijeme da se sjedne s njima i da se to povuče“ odgovorio: „Vrijeme je da Srbija počne razmišljati o tome da postoje zapovjednici srpskih snaga koji su bili uključeni u agresiju na Hrvatsku pa neka njih istražuju“.
Ono što ministar Kovač, kao ni ostali hrvatski političari, ne spominje jest da je upravo sporni zakon s univerzalnom jurisdikcijom osnova da Srbija „sudi zapovjednicima srpskih snaga koji su bili uključeni u agresiju na Hrvatsku“.
Ovčara i Lovas
Kao što je Faktograf već pisao sporni Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku protiv učinilaca ratnih zločina donesen je 2003. godine kako bi Srbija mogla poćeti procesuirati ratne zločine koji su počinjeni izvan teritorija Srbije da bi tako mogla udovoljiti i zahtjevima iz međunarodne zajednice da sudi Srbima s hrvatskim i srpskim državljanstvom koji su zločine.počinili u Hrvatskoj i BiH.
Ovim je zakonom proglašena nadležnost na cijelom teritoriju bivše SFRJ, bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve uz obrazloženje da je takvo rješenje u skladu s odredbama člana 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a imajući u vidu da se ta kaznena djela smatraju kaznenim djelima i prema općim pravnim načelima priznatim od strane međunarodne zajednice.
Tim je zakonom osnovano Tužilaštvo za ratne zločine. Upravo su na osnovi tog zakona u Beogradu vođeni postupci protiv počinitelja zločina na Ovčari i u Lovasu, nekoliko zločina nad nesrpskim stanovništvom u BiH te zločina počinjenih na Kosovu.
Glavni problem rada tog suda nije široka nadležnost – jer je ona prije svega omogućila da se sudi počiniteljima koji su u Srbiji sudu bili dostupni, a za zločine koji su počinjeni u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, već je osnovni problem taj što nisu procesuirali ljude s vrha, kao i taj da se nakon dugogodišnjih postupaka presude obaraju na višim instancama, za što se razlozi kriju u političkoj sferi.
Izbjegavanje preklapanja nadležnosti
Hrvatska je nakon blokiranja otvaranja poglavlja 23. i 24, uspjela, prema izjavama hrvatskih diplomata, u mjerila uvrstiti odredbu o izbjegavanju preklapanja nadležnosti, što bi de facto trebalo značiti da ako se, hipotetski, protiv nekog hrvatskog branitelja podigne optužnica, Hrvatska i Srbija bi se trebale dogovoriti o tome čije je sudstvo nadležno. U mjerila nije upisano da će Srbija odustati od tog zakona, niti da će ga promijeniti. Na tom tragu govorio je i hrvatski veleposlanik Gordan Markotić na okruglom stolu koji je 14. srpnja održan u Beogradu. Komentirajući priopćenje Tužiteljstva za ratne zločine da će nastaviti suditi hrvatskim veteranima po zakonu o jurisdikciji koju Hrvatska osporava, izvjestila je Hina, Markotić je konstatirao kako je bitno da tužiteljstva obiju zemalja surađuju i razmjenjuju dokaze te da tako treba nastaviti jer je to stav stručnjaka koji provode zakone i o čemu će se još razgovarati i u postupku ulaska Srbije u EU.
Hrvatska je ostala usamljena kod svojih zahtjeva za blokadom Srbije i stoga što druge zemlje članice EU ne vide ništa sporno u načelu univerzalne jurisdikcije koju brojne države i same primjenjuju kada je riječ o ratnim zločinima.
Zaštita hrvatskih interesa ne bi se trebala sastojati u dokidanju mogućnosti da se sudi ratnim zločincima, već u dogovornom sprečavanju zloupotreba te jurisdikcije.