Danas na tom se apolitičnom geniju prelama sav jad ovdašnjih strogo etnicističkih politika; u Srbiji ga bezočno svojataju crkva i političari, u Hrvatskoj ga se pak odbijaju sjećati. I lijevi i desni. I zato se, kao dobar marketinški i turistički potez, aerodrom u Beogradu zove imenom Nikole Tesle, a zagrebački je upravo nazvan po čovjeku tame, etničkom čistaču, ali Hrvatu. Franji Tuđmanu.
Poznato je da Hrvatska uglavnom živi od turizma, budući da su industrijski dimnjaci i brodograđevni navozi odavno zgasli. No stihijni je to, neplanski oblik turizma, pa je krkljanac na obali neizdrživ, a gradovi poput Splita, Dubrovnika, pretvoreni u veliki fastfood i ogromni apartmanski kompleks. Zato se ovdašnji političari, čak i bivši, odmaraju u tihim državnim rezidencijama, pa je i šestomjesečni, svrgnuti premijer Orešković svoju porodicu smjestio u državnu vilu u Opatiji gdje je samo za catering država platila oko petnaest tisuća eura. Vila na Hvaru omiljeno je pak ljetovalište bivšega, a možda i budućeg, premijera Milanovića; svakako nepristojni su iznosi koje država spuca na sve te grebatora iz političke kaste.
Ali to je tek digresija u retoričko pitanje zašto se ovdašnji turizam svodi na opasnu destrukciju gradova koji, poput Splita, doslovce pucaju po šavovima, bez ikakve kulturne ponude, osim ako se u tako nešto ne ubraja razvikana Ultra, festival elektronske glazbe, od kojega koristi uglavnom imaju privatni iznajmljivači soba i ugostitelji, a jedva nešto sam grad. Ili, zašto se dopušta uništenje prirodnog fenomena Plitvičkih jezera, nagrđenih bezočnom apartmanizacijom, pa je ovih dana priprjetio i UNESCO, pod čijom su jezera zaštitom.
A nije da nema ubavih mjesta u unutrašnjosti, vrijednih posjeta, zanimljivih barem kao svetište u Međugorju. Evo, recimo, maleno mjesto Srb u Lici, gdje su pod spomenikom partizanskom ustanku danima u šatorima logorovali pripadnici jedne fašističke stranke i prijetili spriječiti obilježavanje godišnjice antifašističkog ustanka. Naravno, za svaki slučaj držali su u šatoru i plinske boce, uz izjave kako je dovoljna samo jedna šibica ukoliko se 27. ovoga mjeseca pred spomenikom okupe antifašisti, Srbi i drugi gnjavatori.
Tu su se gosti iz svijeta mogli iz prve ruke upoznati s kontinuiranom mržnjom prema Srbima u državi koja je, paradoksalno, svoj imidž mogla graditi upravo na valorizaciji jednog svog srpskog sugrađanina – genija Nikole Tesle. Ali nije. Štoviše, svaka vlast odbija od sebe, kao kugu, vrijednost činjenice da je taj vizionar rođen ovdje, u malom hrvatskom selu Smiljanu, i tu stekao prva znanja koja će kasnije ostaviti u nasljeđe čitavom svijetu.
Poljska je, za razliku, znala brendirati Chopena, Salzburg živi od Mozarta, pet milijuna turista godišnje posjeti Shakespearovo rodno mjesto u Engleskoj… samo u pameću oskudnoj Hrvatskoj Tesla ne postoji, ni kao turistički, ni kao znanstveni brand. Pa je i 160. godišnjica njegova rođenja protekla ovdje nezamjetno, s tek nekoliko stotina fantasta okupljenih pred njegovom, u travu zaraslom, rodnom kućom u malom Smiljanu. Dok se u Španjolskoj, Azerbejđanu, Češkoj – gdje je boravio tek godinu dana – u SAD-u… Tesla slavi velikim izložbama i manifestacijama, u rodnoj Hrvatskoj uklonjeni su čak i njegovi spomenici, najćešće dinamitom, ili pak sklonjeni od očiju javnosti.
Genije koji je posljednjih godina postao inspiracija, sinonim za inovaciju, pa ga se svijet kontinuirano sjeća, u Hrvatskoj je izložen institucionalnom preziru, oživljen tek sitnim entuzijazmom pojedinaca. Njegovim se imenom nekada zvala nagrada za znanost, dakako ukinuta devedesetih, jer nikako nije domoljubno da Hrvatska ima nagradu s imenom čovjeka srpskog porijekla, makar se radilo o geniju rođenom u Hrvatskoj, studentu evropskih sveučilišta, građaninu svijeta, koji je govorio kako se jednako ponosi „svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom“. Znanstveniku koji je veći dio života proveo u Americi, dok je u Srbiji boravio točno 32 sata. Ipak dovoljno da ta država napravi ono što je Hrvatska propustila učiniti. Svojatati Teslu kao svoga i od njega napraviti vlastiti brend.
Otuda nedavno podignuti spomenik Tesli u centru Beograda, otuda i ustrajavanje gradske i crkvene vlasti u namjeri da se njegova urna premjesti u hram Svetog Save, unatoč tome što je izumitelj svjetla bio ateist. Uglavnom, Srbija je dobro prepoznala kakvu turističku korist može imati od Tesle, rođenog u Hrvatskoj, koja ga pak kao Srbina ne želi. Zato Srbi u Kanadi održavaju Teslin festival, proglašavaju ga „srpskim herojem“, srpska je dijaspora obnovila i njegov laboratorij u New Yorku, a njegov spomenik s natpisom: „Srbin-Amerikanac“, otkrio je srbijanski predsjednik Nikolić. Tako eto čovjek koji je svojim izumom osvjetlio čitav svijet i koji sa Srbijom nije imao nikakve veze, kao mrtav doživljava grube manipulacije srpske elite, baš kao što je živ davno osjetio svu bijedu one hrvatske, onda kada je ponudio elektrifikaciju Zagreba jer ga je, kao svoj grad, htio osvjetliti prije nego li ijednu drugu evropsku metropolu. Odbili su ga tadašnji politički ignoranti.
Danas na tom se apolitičnom geniju prelama sav jad ovdašnjih strogo etnicističkih politika; u Srbiji ga bezočno svojataju crkva i političari, u Hrvatskoj ga se pak odbijaju sjećati. I lijevi i desni. I zato se, kao dobar marketinški i turistički potez, aerodrom u Beogradu zove imenom Nikole Tesle, a zagrebački je upravo nazvan po čovjeku tame, etničkom čistaču, ali Hrvatu. Franji Tuđmanu.