Početkom ovog mjeseca su ukrajinski Bugari pozvali predsjednika Petra Porošenka da im odobri teritorijalnu autonomiju u regijama Odesa i Herson.
To je izjavio jedan od lidera bugarske manjine u Ukrajini, Jurij Paličev. Prema Paličevu, bugarska manjina je donijela ovu odluku nakon izjave Porošenka da će dati autonomiju krimskim Tatarima.
“Izjava predsjednika Ukrajine Petra Porošenka o ideji davanja autonomije krimskim Tatarima bitno mijenja ustavno pravo Ukrajine i stvara važan presedan. Bugari Ukrajine, koji žive u određenim područjima, također imaju pravo na autonomiju”, navedeno je u priopćenju bugarske manjine.
Autori žalbe su Porošenka podsjetili “kako svi ljudi u Ukrajini moraju biti jednako zaštićeni i uživati jednaka prava”.
28. lipnja je Porošenko rekao da priznaje pravo krimskim Tatarima na samoopredjeljenje i stvaranje autonomije unutar ukrajinske države.
20. lipnja je Skupština Rumunja u Bukovini u Černjiveckoj oblasti pozvala predsjednika Ukrajine da ovom teritoriju da status teritorijalne autonomije, sličan rješenju za krimske Tatare, prenosi Infocenter-Odessa.
Ovi zahtjevi su dijelom posljedica politike nove vlasti koja je 2014. krenula u prisilnu “ukrajinizaciju” desetina milijuna ljudi, iako ne može pobjeći od činjenice da postoje brojne kompaktne manjine i velike razlike među samim Ukrajincima. Imamo Ukrajince koji sebe smatraju narodom, ali neodvojivim dijelom ruskog naroda, nešto poput dijela Crnogoraca i njihovom odnosu prema Srbiji. Jednako tako imamo Ukrajince koji drže da su autohtona nacija i pravi “Ukrajinci”, a tu su i manjine kao što su Rusi, Tatari, Rumunji, Bugari, Mađari i drugi. Možda ne bi bilo pogrešno reći da ukrajinska nacija postoji u istoj mjeri koliko i britanska, španjolska ili belgijska nacija. Čak bi je mogli usporediti i s jugoslavenskom nacijom, kako se još uvijek izjašnjavaju desetine tisuća ljudi na području bivše SFRJ. No, ne bi bio nikakvog problema da u ukrajinskom etno-religijskom mozaiku jedna skupina ne silom ne nameće svoj način razmišljanja i viziju budućnosti zemlje onima koji se s time ne slažu.
Zanimljivo je da se tek na prijelazu s 19. na 20. stoljeće u sklopu ukrajinskog narodnog preporoda naziv “Malorusija” zamjenjuje staroslavenskim nazivom “Ukrajina” čime označava zasebno pravo na središnje staroruske etničke teritorije, a stariji ukrajinski etnonim “Rusini” zamijenjen je novim etnonimom “Ukrajinci”. Godine 1917. je po prvi puta u povijesti formirana ukrajinska država koja službeno koristi termin Ukrajina odnosno stvorena je Ukrajinska Narodna Republika.
No, može se prekrajati povijest i revidiranu verziju prisilno nametati kroz medije, obrazovni sustav, čak i represijom sigurnosnog aparata, ali se činjenice ne mogu izmijeniti, posebice ako su novijeg datuma i lako ih je provjeriti u arhivima.
Osim toga, “jedinstvo ukrajinske nacije” dijele i crkve. Tako Ukrajina pravoslavna – Kijevska patrijaršija, Ukrajinska pravoslavna crkva – Moskovska patrijaršija, Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva, Ukrajinska grko-katolička crkva, Rimokatolička crkva u Ukrajini, pripadnici Islamske zajednice i drugi. U takvom okruženju govoriti o jedinstvenoj ukrajinskoj naciji, koja treba i mora imati jaku središnju vlast, ali ovog puta pod čvrstom rukom pravih “Ukrajinaca”, izravno je prisiljavanje milijuna ljudi da budu ono što nisu, da rade ono što ne žele raditi i da osjećaju ono što ne mogu osjećati.
Da bi apsurd bio veći, sami ukrajinski stručnjaci pojašnjavaju da se terminom “Ukrajina” nije označavao teritorij homogene nacije, nego rodni kraj srednjovjekovnih staroruskih vladara i matičnog staroruskog naroda koji su imali svoje kulturno i političkog središte u Kijevu. Riječ “u-krajina” bi se doslovce prevela “u-domovini” ili “u-kraju”, za razliku od onog neautohtonog dijela zemlje, koji je koloniziran srednjovjekovnom ekspanzijom kijevskih vladara, koji bi bio “van-zemlje” ili “van-kraja”. Termin “Ukrajina” je za staroruski narod stoljećima označavao najrazvijeniji središnji prostor srednjovjekovne države “Kijevske Rus’i”. Suvremeni lingvisti smatraju da je riječ “Ukrajina” ispravno tumačiti kao “zemlju naroda kojemu se pripada”. No, ne govorimo o naciji u pravom smislu te riječi, stoga bi zahtjevi Bugara i Rumunja u neku ruku bili i opravdani, dok su Donbas i Krim zasebna priča.
Kada je u petak, 22. srpnja, parlament Poljske masakr ukrajinskih kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu u Volinju nad Poljacima proglasio genocidom i 11. srpnja je proglašen kao Dan sjećanja na žrtve genocida, u Ukrajini su to mnogi vidjeli kao još jedan korak u komadanju teritorija i odvajanje zapada zemlje.
Naravno, sama odluka poljskog parlamenta to ne spominje, iako se u raspravi čulo da je genocid izvršen na tadašnjem teritoriju Poljske.
“Ovaj zakon ukazuje na ubojice — ljude i organizacije odgovorne za genocid. Na ukrajinske nacionaliste i njihovu zločinačku ideologiju, teoriju ukrajinskog integralnog nacionalizma, koji je u ravan fašizmu i komunizmu”, izjavio je uoči glasovanja jedan od autora zakona, poslanik Mihail Dvorčik.
Prema njegovim riječima, ubojstva nije skrivio ukrajinski narod, nego nekoliko tisuća konkretnih ljudi, između ostalih članovi “Organizacije ukrajinskih nacionalista — Ukrajinske ustaničke vojske” i divizije SS “Galicija”. Mihail Dvorčik je nedvojbeno u pravu i naravno da za ovaj genocid ne mogu kolektivnu krivnju snositi narodi Ukrajine, koji su s druge strane dali veliki doprinos u borbi protiv nacizma u redovima Crvene armije. Za genocid su krivi njegovi ideolozi, Stepan Bandera i Roman Šuhevič, te njihove kolaboracionističke postrojbe, koje su, prema različitim procjenama, ubili između 30 i 100 tisuća ljudi. No, problem je što je ova ideologija primjetna u politici službenog Kijeva, koji su rehabilitirali Banderu i Šuheviča i negiraju kolaboracionističku i genocidnu narav njihove organizacije i “Ukrajinske pobunjeničke vojske” iz vremena Drugog svjetskog rata.
Odluka Varšave bi mogla biti vjetar u leđa drugim europskim zemljama čiji su povijesni teritoriji zbog političkih i vojnih događaja iz prošlog stoljeća danas pod kontrolom Kijeva.
Lavov – poljski grad?
U zapadnoj Ukrajini povijesno su bili od XV do XVIII stoljeća pod Poljskom bili regije Lavov, Ternopolj, Ivano-Frankovsk, Volin i Rivna, koje su u stvari bile dio Poljsko-Litavske Unije.
U godinama od 1921. do 1939. ova područja su bila dio Druge Poljske Republike. Službeno, svi poljski lideri se nakon formiranja neovisne Ukrajine pokušavaju distancirati od planova za povratak izgubljenih teritorija, ali paralelno vode druge procese.
Poljska organizacija “Povrat Crécy” od prošle godine zastupa interese članova poljskih obitelji koje su deportirane sa područja zapadne Ukrajine i uskoro se spremaju tužiti Kijev.
“Restitucija Crécy” namjerava tražiti povrat poljske imovine koja se nalazi na području zapadne Ukrajine, odnosno naknadu za imovinu protjeranih Poljaka. Procjenjuje se da oko 100 tisuća ljudi može na sudu dokazati da su oni nasljednici ili pravni sljednici nekretnina u području koje se zove “zapadna Ukrajina”.
Ironija sudbine je da se prilika za podnošenje tužbe ukazala nakon sklapanja “Sporazuma o pridruživanju između Ukrajine i EU”, te će u odgovarajućim postupcima ti predmeti biti razmatrani po europskom zakonodavstvu.
U Varšavi s vremena na vrijeme podsjećaju da je Lavov bio poljski. 2015. godini je izbio diplomatski skandal, kada se gradonačelnik glavnog zapadnog ukrajinskog grada, Andrij Sadovij, uvrijedio zbog sportske priredbe u kojoj su Poljaci aludirali da je Lavov njihov grad.
“Kako bi Poljaci su reagirali da Nijemci na maraton istrče s kartama Trećeg Reicha i prisvoje si Wroclaw i Szczecin? Organizatori maratona u Varšavi su ili glupi, ili su otvoreno provocirali. Prijateljstvo je jedna stvar, ali ovo je apsolutno nedopustivo”, bio je ogorčen gradonačelnik Lavova.
Ove godine je poljska vlada za ukrajinske Poljake odobrila nove pogodnosti pri podnošenju zahtjeva za dobivanje poljskih dokumenata. Sada mogu dobiti samo dozvolu boravka, a godinu dana kasnije poljsku putovnicu. Ranije je iskaznicu “Karta Polaka” tijekom osam godina karta dobilo 160 tisuća ljudi, a skoro pola od njih su bili ukrajinski državljani.
Ali sada se situacija zakomplicirala, jer oko polovica stanovnika Lavova ima poljske korijene. Ukrajinski političar, bivši zamjenik šefa predsjedničke administracije Viktora Janukoviča, Andrej Portnov, pokušao je skrenuti pozornost aktualnih vlasti zemlje na opseg problema, naglasivši da su poljske vlasti stvorile mrežu brzog širenja tih dokumenata.
“Ovaj oblik “europske integracije” u konačnici može dovesti do masovne distribucije poljskih putovnica, a jasni su signali o želji za autonomijom i nacionalnim identitetom regije. Povijesno gledano, konačni ciljevi spomenutih integracijskih programa su obično usmjereni na povredu teritorijalnog integriteta i državnih granica, razvoj latentnih oblika separatizma i reviziju granica”, rekao je Portnov.
Činjenica da je aktivnosti Varšave na tom području jačaju, a podržavaju ih provladini krugovi u Poljskoj. Na primjer, poljski povjesničar Jan Żaryn, senator iz vladajuće stranke “Pravo i pravda”, rekao je da Varšava mora brinuti za poljsku baštinu u inozemstvu, uključujući u istočnu Galiciju.
“Bez Lavova, grada koji je uvijek bio vjeran Poljskoj, nema ni poljskog naroda. Danas je očito da moderni poljski političari pokušavaju ne razmišljati o tome”, rekao je Żaryn.
Između Mađarske i Slovačke
Sadašnji Zakarpatska regija Ukrajine je u različitim vremenima bila dio Austro-Ugarske, Rumunjske, Čehoslovačke, Mađarska, ali danas su svi zainteresirani za tu regiju. Prema službenim statistikama, 12 posto stanovništva u regiji su Mađari, što je oko 150-200 tisuća ljudi, a na nekim područjima čine većinu. Na mnogim zgradama institucija Zakarpatja se vide dvije zastave – ukrajinska i mađarska.
U 2014. godine je puno buke izazvala je izjava na sastanku skupine PACE u Budimpešti, kada je predstavnik Mađarske rekao da je Ukrajina “umjetna država, koja u sastavu ima Zakarpatje, koje je godinama pripadalo Mađarskoj”.
Gotovo odmah je premijer te zemlje, Viktor Orban, rekao je da Mađari Zakarpatja imaju pravo na dvojno državljanstvo, prava nacionalne zajednice i pravo na autonomiju.
Prošlo ljeto je “Desni sektor” izazvao pucnjavu u Mukačevu, što je ozbiljno narušilo povjerenje tamošnjeg stanovništva u središnje vlasti u Kijevu.
“Mađarska je vlada spremna za najgori scenarij razvoja događaja u Ukrajini. Ukrajina je na rubu kolapsa, a taj proces povećava autonomne težnje”, naglasio je tada šef kabineta premijera Mađarske, János Lázár. On je otvoreno izjavio kako u Ukrajini rade “agenti koji štite interese Budimpešte”, te istaknuo kako mađarska vlada uvodi poseban program pomoći za “svoje” sunarodnjake u Zakarpatju, te da vlada financira nastavnike i plaća školske obroke.
Od veljače 2015. se Mađarska brine za 94 000 stanovnika te regije. Mađari Zakarpatja dobivaju mađarsko državljanstvo po pojednostavljenom postupku. Nema sumnje da ih danas puno više ima mađarsko državljanstvo, ali se s točnim podacima ne izlazi u javnost.
U svakom slučaju, oni koji žele organizirati prijelaz Zakarpatja pod pokroviteljstvo Budimpešte likuju.
Na tu regiju gleda i Češka, iako aktivnosti Praga nisu tako jake kao one Budimpešte.
Osim toga, Zakarpatska regija je gusto naseljena i slovačkim stanovništvom. U Bratislavi, međutim, ne izražavaju teritorijalnih pretenzija.
“Imajte na umu da nikada nije bilo i neće biti svađe i ne daj Bože rata između Slovačke i Ukrajine. Nema ne treba ništa, ni komad zemlje”, rekao je 2014. godine slovački veleposlanik u Ukrajini, Jurij Sivachek.
Rumunjska Republika Besarabija
S druge strane, Rumunjska već ima plan za Besarabiju i sjevernu Bukovinu, dio regije Odesa i Černjivecke oblasti.
Bukurešt je držao ta područja od 1918. do 1940. godine. Kao i Mađarska, Rumunjska tamo aktivno dijeli svoje putovnice već duže vremena.
Još 2012. je dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova Ukrajine Rostislav Tomenčuk upozorio Kijev na te aktivnosti i predložio da se građanima Ukrajine oduzmu rumunjske putovnice koje su im podijelili izaslanici iz Bukurešta.
Za razliku od Poljske i Mađarske, situacija s Rumunjskom ima čak i vojni aspekt. 2015. je Kijev mobilizirao dio vojske, operativni dio “Zapad”, te najavio osnivanje posebne planinske jurišne brigade za zaštitu od hipotetskih teritorijalnih pretenzija prema Bukovini iz Rumunjske.
Još 2010. su vlasti u Kijevu tvrdile da Ukrajina ne može ništa učiniti, ako dođe do vojne invazije od strane Rumunjske.
“Danas bilo koji rumunjski tenk može doći do Kijeva, a da na putu ne vidi nijednog ukrajinskog vojnika. Ukrajina je vojno oslabila. Na jugu smo izbrisali gotovo sve vojne jedinice i ostalo im je samo ime”, rekao je političar iz Odese, Igor Markov.
“Za političke manevre nemam ništa za reći. Odluka predsjednika Porošenka da osigura teritorijalnu autonomiju krimskim Tatarima je stvorila pravni i politički presedan. Po našem mišljenju, imamo više pravo na autonomiju od njih, a na kraju ćemo, kao rumunjska nacija, ostvariti svoje pravo u kulturi, jeziku i obrazovanju”, rečeno je krajem prošlog mjeseca tijekom zasjedanja Skupštine Rumunja u Bukovini.
Bivši čelnik inozemnih stranih obavještajnih službi Ukrajine Nikolaj Malomuž je na vrijeme upozorio da svi europski susjedi imaju teritorijalne pretenzije u Ukrajini, a prvom prilikom će se to pitanje staviti na dnevni red.
“Pet zemalja ima i strateške i političke interese, ali i teritorijalne pretenzije u Ukrajini. Oni već imaju svoje planove. Ako se situacija zakomplicira, neke susjedne zemlje su pod izgovorom zaštite svojih teritorija i građana spremne ući na naš teritorij”, rekao je Nikolaj Malomuž 2015.
Sudeći po stupnju pripreme, vrijeme je da Kijev razmisli s koje mu strane zaista prijeti opasnost. Koja će od navedenih zemalja biti prva, teško je reći. Možda nijedna službeno, ali pojačane aktivnosti s dijeljenjem državljanstva i jačanjem veza sa svojom dijasporom sugeriraju da će ona zemlja koja bude provodila najagresivniju politiku imati najveću korist. Od službenog Kijeva ionako više ništa ne ovisi, jer od pristanka na “Sporazum EU-Ukrajina” politiku Kijevu diktiraju zapadne vlade, što se vidi i po putovnicama matičnih zemalja, koje u Ukrajini imaju brojni Mađari, Poljaci i Rumunji, iako je po ukrajinskom zakonu zabranjeno dvojno državljanstvo.
Dakle, podijeljenost ukrajinskog društva se ne može tumačiti samo kroz prizmu odnosa Kijeva i Donbasa i jugoistoka zemlje. Tamo je situacija manje ili više jasna. Krim je nepovratno postao dijelom Ruske Federacije, ali je kao jedina autonomna republika u Ukrajini imao pravo na samoodređenje, što se često prešućuje. Rusija je u više navrata, službeno i neslužbeno, priopćila da nema teritorijalnih pretenzija i ne želi pripojiti Donbas, iako će tamošnjem stanovništvu pomagati sve dok Kijev problem bude želio riješiti vojnim putem. Izuzme li se Krim, Rusija je imala manje pretenzija prema teritoriju Ukrajine od bilo kojeg zapadnog susjeda.
Moguće je da Petro Porošenko strahuje od davanja autonomije Donbasu zbog zahtjeva koji su počeli stizati iz drugih regija, ali razlog može biti i da ne želi provesti odredbe Sporazuma iz Minska, jer je njegovom punom implementacijom biti ukinute sankcije Rusiji. No, Kijev time žrtvuje Ukrajina, a zauzvrat ne dobiva ništa, što je danas priznao i mađarski premijer Viktor Orban, koji je rekao da Europa nije ispunila obećanja koja je dala Ukrajini i da osjeća grižnju savjesti zbog situacije u zemlji.
“Ukrajina je jedan od najtežih političkih problema i izazova sa savjest Europe. Ako pogledate rezultate u posljednje tri godine, ishod je tragičan. Zemlja je izgubila značajan dio teritorija i stanovništva, ali ne u ratu, nego zbog emigracije na Zapad. Nema ni znakova stabilnosti, rekao je Orban je dodao “da je kvaliteta života u Ukrajini pala, zemlja ima ekonomskih problema, a europski čelnici nisu ispunili svoja obećanja”.
“Nismo održali svoju riječ, što je problem naše vlastite savjesti”, naglasio je Orban i istaknuo da “mađarska vlada radi više nego što kaže, rješava situaciju u Ukrajini, daje podršku mađarskoj manjini i zalaže se za ukidanje viza za ukrajinske državljane”.
No, Mađarska je pripremila i putovnice za 150 tisuća Mađara koji žive u Ukrajini i ne odustaje od namjere da ih podijeli, čemu se protive ukrajinski nacionalnosti, jer je dvojno državljanstvo u Ukrajini zabranjeno.
Porošenko je prošlog mjeseca jasno rekao da se decentralizacija u zemlji neće skoro provesti, kako se očekivalo. Konkretno, rekao je da će se o ustavnim izmjenama raspravljati tek nakon što se steknu “uvjeti sigurnosti” u Donbasu, što ne očekuje da će se dogoditi u kratkom roku.
No, zbog ekonomske krize sve više ukrajinskih regija zahtijeva od centra posebne odnose i poseban status i Kijev strahuje od “parade zahtijeva suvereniteta”, ne samo nacionalnih manjina susjednih zemalja, nego i ukrajinskih skupina koje imaju snažan osjećaj regionalne pripadnosti, kojem su opet korijeni u etno-religijskoj raznovrsnosti Ukrajine.
Decentralizacija je bila jedan od ključnih i prvih zahtjeva koje su zapadni partneri uputili vlastima u Kijevu, još prije rata u Donbasu. No, čelnici Ukrajine su odgovorili početkom sukoba, koji je u konačnici prerastao u otvoreni vojni sukob na istoku zemlje. Kada je u Kijevu shvatio da neće uspjeti u svojim naporima, jednostavno je odustao od decentralizacije i tvrdi da ju je nemoguće provesti.
Ali je sada već previše ljudi uključeno u proces. Zapad Ukrajine, druge regije i Donbas sada imaju iste ili gotovo iste zahtjeve.
Odmah nakon potpisivanja “Sporazuma iz Minska 2”, koji je decentralizaciju uvrstio među ključne točke, Vladimir Groisman, aktualni premijer, obećao je da će posao biti odrađen prije listopada 2015. godine.
“Model decentralizacije, kojeg nudimo, odgovarat će svim regijama Ukrajine, uključujući Donjeck i Lugansk”, istaknuo je Groisman.
No, Kijev nije bio zainteresiran za rješavanje problema, što je razumljivo. Lako je govoriti o decentralizaciji kada si u opoziciji ili na Maidanu, ali je druga stvar kada regijama stvarno moraš prepustiti novac, resurse i ovlasti.
Kijev je onda smislio jednostavan, ali lukav plan i minirat će davanje takozvanog “posebnog statusa” Donbasu, što je najvažniji element reformi. Nakon toga su sve rasprave bespredmetne.
31. kolovoza 2015. je Vrhovna Rada donijela zakon o “decentralizaciji Ukrajine” i “posebnom statusu Donbasa” u prvom čitanju. Taj će dan ostati upamćen po neredima u blizini zgrade parlamenta, kada su ubijena četiri pripadnika Nacionalne garde. Borbe i skandali su redovito pratili postupak glasovanja, ali to je ostavilo jak dojam na mnoge stanovnike zemlje, uključujući i one na Zapadu. Zbog svega su ukrajinske vlasti odgodile provedbu reformi i stavile ih na čekanje.
28. lipnja 2016. Porošenko je rekao “kako promjene Ustava neće biti dok se ne stvore sigurnosni uvjeti u Donbasu”. Naravno, to znači da je Kijev u stvari obustavio cijeli proces, a Porošenko je naglasio da za takav stav Ukrajine o decentralizaciji “europski partneri imaju puno razumijevanje”.
Međutim, predsjednik nije znao da za njegov stav razumijevanja neće imati i njegovi sugrađani.
Buntovno Zaporožje
Osim Donbasa, sve regije pokušavaju privući pažnju Kijeva, ali mirnim molbama i zakonodavnom inicijativom. Na primjer, sredinom lipnja je Vrhovnoj Radi predstavljen nacrt zakona o posebnom statusu regije Zaporožje. Zastupnik Jevhen Balitči je objasnio da regija to treba zbog teške ekološke i socijalne situacije.
Industrijsko Zaporožje je možda najviše pogođeno politikom aktualnih vlasti u Ukrajini. Ključna poduzeća u gradu su na rubu zatvaranja i stečaja. “AvtoZAZ”, ukrajinska automobilska industrija, proizvodi samo nekoliko automobila mjesečno. “Njihovi” oligarsi, koji su imaju novca za razvoj regije, kao Igor Kolomoiski, ulaže u susjedni Dnjepropetrovsk, ali u Zaporožje ne.
U posljednjih godinu dana su Gradsko vijeće i Regionalno vijeće Zaporožja uputili apel predsjedniku i parlamentu da se regiji odobri poseban status. Dizajnirani zakon predviđa proširenje administrativnih i proračunskih ovlasti mjesnih odbora i opsežnu socijalnu podršku stanovnika Zaporožja. Ako zakon bude usvojen, u Zaporožju će se socio-ekonomska situacija poboljšati, prije svega zbog preraspodjele poreznih prihoda u lokalne proračune. Kapital će se ulagati u zdravstvene, ekološke i obrazovne projekte, te u socijalnu sferu. U Kijevu je stiglo desetke tisuća potpisa građana, ali inicijativa nije dala nikakav učinak. Jasno je da je ovo dovoljno velik broj ljudi koji su u pravom trenutku voljni podržati i ne baš miran ustanak.
Ukrajinske vlasti koriste omiljenu taktiku i nisu izravno odbile zahtjev, kako ne bi izazvale ulične prosvjede, ali i ne rješavaju ništa. Kijev je osnovao radnu skupinu koja se sastoji od 5 zastupnika iz različitih frakcija, zastupnika Regionalnog vijeća Zaporožja i stručnjaka, koji sada unedogled mogu raspravljati o najsitnijim detaljima nacrta zakona.
Odesa – Slobodni grad
No, problem Kijeva nije samo zahtjev za dodjelom posebnog statusa Zaporožju. Uskoro će situacija biti kritična u Odesi, gdje su zamjenici lokalnog Regionalnog vijeća pozvali Porošenko i premijera Vladimira Groismana da zaključi sporazum o razgraničenju ovlasti između državne uprave i regionalnih vlasti, jer je to “najučinkovitiji model interakcije između vlade i regija”.
“On pruža jasnu diobu vlasti i formira novu, dinamičnu i učinkovitu regionalnu politiku koja će nam će omogućiti da riješimo zajedničke probleme u svim područjima, te specifične probleme svake regije”, istaknuli su u Odesi.
Grad ima društveni pokret i “Odesa – Za slobodan ulaz”, odnosno, za posebni gospodarski režim, što znači da luka ili određeni dio uživaju pravo na bescarinski uvoz i izvoz robe. Pokret redovito održava tribine, konferencije i događaje, a od prošle godine djeluje i na europskoj razini, što stvara nove izazove za Kijev.
Sada neće biti lako odbaciti njihove zahtjeve, jer su regije jasno definirane u Europskoj uniji, a pojedine nadilaze nacionalne granice. Porošenko je “Sporazumom EU-Ukrajina” i ovdje upao upao u klopku “europske pravne stečevine”, kao po pitanju manjina na zapadu zemlje, kojima mora dati prava kakva imaju u EU. Naravno, uvijek postoji alternativa i da, kao Erdogan u Turskoj, poludi i odustane od svih potpisanih sporazuma i konvencija. No Porošenko nije Erdogan i to neće učiniti.
“Status slobodne luke Odesa otvara velike mogućnosti za gospodarstvo naše regije, privući će milijarde investicija, poboljšati infrastrukturu u regiji, te će pomoći u rješavanju problema nezaposlenosti. On neće naškoditi jedinstvu zemlje, jer smo vidjeli slične primjere u mnogim europskim zemljama. Europsko iskustvo je jasno o ideji centralizacije – ona je neučinkovita”, na konferenciji u sjedištu Europskog parlamenta u Bruxellesu je rekao vođa pokreta Aleksej Cvetkov.
U svibnju i lipnju su s različitim stupnjevima poseban status tražili regionalna vijeća Žitomira, Kirovograda, Hmeljnickog, Ivano-Frankovska.
“Mi, zastupnici Regionalnog vijeća Ivano-Frankovska, ovlašteni predstavnici teritorijalnih zajednica Prikarpatja, ogorčeni smo zbog nedosljednosti i sporosti reforme lokalne samouprave. Reforma proračunskog sustava uopće nije pokrenuta, nisu započete reforme u poljoprivredi, obrazovnom i zdravstvenom sektoru. Ne postoji sustav odnosa između središnjih i lokalnih vlasti”, navodi se u žalbi iz Ivano-Frankovska.
Osim toga, dogodio se i neobičan politički “incident”, jer je inicijativu podržalo 75 od 84 lokalna zastupnika, a 22 glasa su dali regionalni zastupnici iz “Bloka Petra Porošenka”.
Put u separatizam
“Ovom razinom centralizirane države, otprilike više od 80 posto stanovništva Ukrajine nema pravo odlučivati o budućnosti zemlje. Potrebno je dati naglasak na regije”, rekao je zastupnik Vrhovne Rade Evgenij Murajev, prenosi Timer Odessa.
“Mnoge regije nisu ravnopravne. Svaka regija mora imati svoj odnos s vlastima. Moramo izgraditi potpuno novi sustav. Uloga središnje države trebao biti svedena na minimum”, objasnio je Murajev.
Pristaše posebnog odnosa regija s Kijevom imaju jake argumente i prostor u parlamentu, što je dovoljno za početak političke borbe.
Teška ekonomska situacija u Ukrajini je regije potaknula da traže načine za preživljavanje. Ali nema dokaza o spremnost Kijeva da u skoroj budućnosti krene u stvarnu financijsku decentralizaciju zemlje. Dakle, razina napetosti na liniji “prijestolnica – regija” će se samo povećati. Ako centar ne pronađe mehanizme za rješavanje ovog problema, prije ili kasnije će neke od gladnih regija Ukrajine jednostavno odbiti prijenos novca u državni proračun. Tek tada će glavni grad shvatiti što je pravi separatizam, a sve dok budu “držali situaciju pod kontrolom”, Porošenko i državni vrh će pričati bajke o “ruskoj agresiji” i “neraskidivom jedinstvu ukrajinske nacije”.