Quantcast
Channel:
Viewing all articles
Browse latest Browse all 10979

Sumrak NATO-a: Funkcionira kao mafijaški reket – oni koji ne plaćaju morat će se naviknuti na terorističke napade!

$
0
0

NATOPovijest NATO-a i njegove sadašnje aktivnosti nam omogućavaju da shvatimo kako je Zapad u njih utkao svoje laži i zašto je sada postao njihov zarobljenik. Elementi sadržani u ovom članku šokantni su, ali je nemoguće poricati činjenice. Jedina preostala solucija je držati se tih laži i na njima ustrajavati.

Idemo se podsjetiti što NATO znači.

Što je Atlantski savez nekad bio

Kad su evropske elite paničarile na pomisao o mogućem dolasku komunističkih partija na vlast nakon Drugog svjetskog rata, u 1949., potražili su utočište pod «kišobranom» Sjedinjenih Američkih Država. Iznad svega, to im je bio način da sebe prezentiraju kao prijetnja Sovjetima da bi Ameriku odvratili od pružanja podrške zapadnim komunistima.

Zapadne države su progresivno širile svoj savez, posebice 1955., dodavanjem Zapadne Njemačke, koja je upravo tada dobila ovlast da može opet izgraditi svoju armiju. Zabrinut kapacitetom Saveza, SSSR je reagirao stvaranjem Varšavskog pakta šest godina nakon stvaranja NATO-a.

Međutim, sa Hladnim ratom, dva su se saveza razvijala u imperijalnom stilu – na jednoj strani, NATO, pod dominacijom SAD-a, i u manjoj mjeri Ujedinjenim kraljevstvom, a na drugoj, Varšavskim paktom, pod dominacijom Sovjetskog saveza. Za posljedicu, postalo je nemoguće napustiti ove strukture – NATO nije oklijevao da iskoristi svoju Gladio mrežu (opaska prevodioca: Operacija Gladio (it. Operazione Gladio) je naziv za plan subverzivnih aktivnosti koju je italijanska vlada u doba Hladnog rata pod pokroviteljstvom NATO-pakta pripremila za slučaj eventualne invazije i/ili okupacije zemlje od strane SSSR-a i drugih zemalja) da organizira razne državne udare i preventivna politička ubojstva, dok je Varšavski pakt otvoreno napao Mađarsku i Čehoslovačku, jer su pokazivale znakove da žele svoju nezavisnost.

Već je i prije pada berlinskog zida, Sovjetski savez ukinuo ovakav sistem. Mihaïl Gorbačov dopustio je svakoj članici Varšavskog pakta da deklarira svoju nezavisnost («Moj put»), koji je ironično nazvao njegovom «Sinatra doktrinom». Kada je SSSR propao, njegvi saveznici se raspršiše, i trebalo je proći nekoliko godina stabilizacije do osnivanja sadašnjeg CSTO-a (Organizacija ugovora o zajedničkoj sigurnosti). Izvukavši pouku iz prošlih grešaka, CSTO je utemeljen na strogoj jednakosti država članica.

Uzgred vrijedi spomenuti, da su i NATO i Varšavski pakt organizacije koje su u suprotnosti sa Poveljom ujedinjenih naroda, jer njihove države-članice gube svoju nezavisnost davanjem suglasnosti da stave svoje trupe na raspologanje pod američku ili sovjetsku komandu.

Za razliku od Rusije, Sjedinjene Države su ostale imperija, i nastavljaju koristiti NATO da natjeraju svoje saveznike na poslušnost. Onaj početni cilj pritiskanja Sovjeta da odustanu od pružanja pomoći komunistima Zapada da dođu na vlast, više nema ama baš nikakvog značenja. I sve što je od toga ostalo je američko pokroviteljstvo.

Savez od 11. septembra, 2001.

Sa nestankom SSSR-a, u svijetu nije ostala ni jedna država osposobljena za vojnu konfrontaciju sa SAD-om, a još manje sa NATO-om. U tom trenutku, trebao je nestati, ali ništa ni slično se nije dogodilo.

Prije svega, pojavio se jedan novi neprijatelj – terorizam, koji je udarao po raznim glavnim gradovima Saveza, prisiljavajući države-članice da se međusobno podržavaju.

Naravno, ne postoji nikakvo zajedničko mjerilo između nekadašnjeg Varšavskog pakta i bande bradatih fanatika zbijeni u nekoj pećini u Afganistanu. I pored toga sve države- članice NATO-a prave se da vjeruju – jer drugog izbora nemaju – da je jedini način da zaštiti svoje stanovništvo leži u potpisivanju NATO-ova priopćenja, i čvrsto se držati svog obligatornog unilateralnog diskursa.

Unatoč obilju povijesne literature, Zapadne sile još uvijek nisu razumjele da su NATO izvorno stvorile njihove vladajuće klase za upotrebu protiv njih, tako da danas, Sjedinjene Države ga upotrebljavaju protiv njihovih elita. Okolnosti su malo drugačije u slučaju država Baltika i Poljske, koje su tek nedavno ušle u Savez, pa se još uvijek nalaze u fazi elitističkog straha od komunista.

Gotovo neograničena zona Saveza

Kad bi NATO bio obrambeni savez, ograničio bi se na obranu svojih država-članica, ali umjesto toga on je proširio svoju zonu za geografske intervencije. Kada čitamo završno priopćenje sa sastanka u Varšavi, ne može se ne primijetiti da se NATO posvuda miješa: počevši od Koreje – gdje SAD još uvijek nisu potpisale ugovor o miru sa Demokratskom republikom; do Afrike – gdje se Pentagon još uvijek nada utemeljiti AfriCom. Jedini dio svijeta u kojem se kontinuirano izbjegava utjecaj NATO-a je Latinska Amerika, zona koju je Vašington još davno rezervirao («Monroe-ova doktrina»). Svugdje drugdje, vazali Pentagona pozvani su poslati svoje trupe da brane interese svog vrhovnog gospodara. Savez je danas involviran u svim trenutnim ratovima.

U 2011. Savez je koordinirao pad Libije, nakon što je zapovjednik AfriCom-a, general Carter Ham, prosvjedovao protiv upotrebe Al-Kaide da se svrgne Moamer Gadafi. U 2012. Savez je koordinirao rat protiv Sirije iz baze Savezničke kopnene komande instalirane u Izmiru, u Turskoj.

Malo po malo, ne-Evropske države su integrirane u NATO, sa različitim razinama participacije. Najnovije članice su Bahreïn, Izrael, Jordan, Katar i Kuvajt, te od 4. maja svaka ima svoj ured u stožeru Saveza.

Što je Savez danas

Svaka država-članica dužna je naoružati se u pripremi za sljedeću rundu ratova , kao i posvetiti 2% svog BDP-a za tu pripremu, iako, u realnosti to je daleko od toga da je riječ o točnom iznosu. S obzirom da oružje mora biti kompatibilno sa NATO-ovim standardima, članice se pozivaju da ih kupe od Vašingtona.

Naravno, nekoliko nacionalnih proizvođača oružja još uvijek ga proizvode, ali ne zadugo. Tijekom zadnjih dvadeset godina, NATO je sistematski vršio pritisak za odustajanje od vojnih i aeronautičkih industrija država-članica, osim onih u Sjedinjenim Državama. Pentagon je objavio stvaranje jednog višenamjenskog borbenog aviona po nedostižnim cijenama, F-35 lovački avion za udruženi udar (Joint Strike Fighter). Sve su ga države naručile i pozatvarale vlastite industrije. Dvadeset godina kasnije Pentagon još uvijek nije proizveo ni jednog od tih ingenioznih aviona, i umjesto toga prisiljen je nuditi švapski-opremljenog F-22 po raznim sajmovima naoružanja. Od klijenata stalno se traži da pomognu financirati istraživanja, dok Kongres proučava mogućnost da se ponovo podigne sustav proizvodnje starih aviona, jer po svemu sudeći, F-35 nikad neće vidjeti svjetlost dana.

Dakle NATO funkcionira kao mafijaški reket – oni koji ne plaćaju će se morati naviknuti na terorističke napade.

Sad kad su Sjedinjene Države natjerale svoje saveznike u položaj ovisnosti o američkoj vojnoj industriji, ona ju je prestala ažurirati. U međuvremenu, međutim, Rusija je ponovo izgradila vlastitu industriju naoružanja, a Kina ne zaostaje mnogo iza nje. Ruska armija već je nadmašila Pentagon u pojmovima konvencionalnog oružja i opreme. Sistemi koje je razmjestila u zapadnoj Siriji, na Crnom moru i u Kalinnjingradu omogućile su dešifriranje komunikacijskih mreža NATO-a, što ga je prisililo da napusti nadzor u tim regijama. Na polju aeronautike, Rusija je već proizvela višenamjenske borbene avione koji su, između ostalih funkcija, sposobne natjerati pilote Saveza da pozelene od zavisti. Što se tiče Kine, ona će vjerojatno nadmašiti NATO unutar sljedeće dvije godine u pojmovima konvencionalnog naoružanja.

I tako sada su saveznici svjedoci pada Saveza, te konzekventno, svom vlastitom truhljenju, bez reakcije – s izuzetkom Ujedinjenog kraljevstva.

Slučaj DAIŠ

Nakon histerije 2000-te oko al-kaide, sada nam prijeti novi neprijatelj — tzv. ‘Islamska država’ — iliti «DAIŠ». Sve države-članice pozvane su pridružiti se «globalnoj koaliciji» (sic) da se svrgne. Varšavski summit čestitao je samom sebi na svojim pobjedama u Iraku pa čak i u Siriji, unatoč «vojne intervencije Rusije i njene važne nazočnosti u podršci režimu» koja predstavlja određeni «izvor rizika i dodatni izazov za sigurnost saveznika» (sic).

Pošto svi znaju da su Sjedinjene Države stvorile DAIŠ 2006. godine, sada nam govore da se ta organizacija okrenula protiv njih, kao što nam je ista priča ispričana o al-Kaidi. Pa ipak, 8. jula, dok se Sirijska arapska vojska borila protiv nekoliko terorističkih skupina, uključujući DAIŠ, u istočnom Homsu, američka ratna avijacija je doletjela da bi četiri sata štitila teroriste. To vrijeme iskoristio je DAIŠ da sistemski uništi cjevovod koji povezuje Siriju, Irak i Iran. Ili pak, za vrijeme terorističkih napada 4. jula u Saudijskoj Arabiji (naročito, u napadu u ulici preko puta Američkog konzulata u Jeddahu, gdje je Daesh upotrijebio high-tech vojni eksploziv koji samo Pentagon posjeduje.

Stoga nije teško zaključiti da dok se Pentagon bori protiv DAIŠ-a u nekim zonama, on ga istovremeno opskrbljuje oružjem a u drugim zonama mu pruža logističku podršku.

Ukrajinski uzor

Drugi bauk je Rusija. Njene «agresivne akcije (…) uključujući i njene provokativne vojne aktivnosti na periferiji NATO-ove teritorije, kao i njena potvrđena namjera da ispuni svoje političke ciljeve bilo prijetnjom ili upotrebom sile, konstituira izvor regionalne nestabilnosti, te Savezu predstavlja fundamentalan izazov» (sic).

Savez krivi Rusiju zbog aneksije Krima, što je istina, ali odbacuje kontekst oko aneksije – državni udar što ga je CIA organizirala u Kijevu, i instalirala vladu od koje su nekoliko članova Nacisti. Ukratko, članicama NATO-a dozvoljeno je činiti štogod žele, dok se Rusiju optužuje za kršenje ugovora što ga je zaključila sa Savezom.

Varšavski summit

Summit nije omogućio Vašingtonu da začepi mjesta odakle cure informacije. Ujedinjeno kraljevstvo, koje je upravo dokrajčilo svoj «specijalni odnos» odlaskom iz Evropske unije, odbio je povećati svoju participaciju u Savez kao vid kompenzacije zbog otkazivanja partnerstva sa EU-om. London se trenutno skriva iza predstojeće promjene vlade da izbjegne pitanja.

U najboljem slučaju, omogućeno im je donijeti dvije odluke – instalirati stalne baze duž ruske granice i razviti antiraketni štit. Pošto je prva odluka u suprotnosti sa NATO-ovim angažmanima, vjerojatno će se postupiti instaliranjem trupa na alternativnoj bazi tako da nikada neće doći do permanentnog kontingenta, ali će vojnici uvijek biti nazočni.

Druga odluka sastoji se od upotrebe savezničke teritorije za razmještaj američkih vojnika i sustav naoružanja. Da bi izbjegli uznemiravanje stanovništva koje misle okupirati, SAD prihvaća postaviti antiraketni štit pod ingerencijom NATO-a umjesto pod vlastitom komandom.

Međutim, to je promjena koja postoji samo na papiru, jer vrhovni zapovjednik Saveza, trenutno general Curtis Scaparrotti, mora obavezno biti američki dužnosnik kojeg jedino može imenovati Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

globalcir

 


Viewing all articles
Browse latest Browse all 10979