Pred Hrvatskom su izvanredni parlamentarni izbori no, pitanja koja razmatra ovaj tekst nisu neposredana povezana s njima. Ona su mnogo starija, moglo bi se čak reći toliko stara koliko je stara realna ambicija prave ljevice da zasjedne na vlast. Ne vlast radi vlasti, već vlast radi zaštite interesa onih koje ima pretenziju zastupati. Sad, možda i jesam naivan (tko želi vlast zbog ičega drugog doli vlasti same?), no smatram da iskrena pitanja proizlaze iz izvjesne dobrodušne naivnosti onoga tko ih postavlja. Doduše, naivnost može biti i predak ludosti, posebno ako se očekuju jednako dobrodušni i iskreni odgovori, ali… Smatram da se vrijedi izložiti toj opasnosti, makar ničega drugoga radi sem spoznaje u kakvom zaista okruženju živimo. Pred vama je u ponešto – ali ne mnogo – prerađenom obliku, moj ne znam koji poziv gluhima na raspravu, s tim da bi prvo trebali direktno odgovoriti na pitanja koja postavljam. Zašto gluhima, i tko su te osobe defektne sluhom? Gluhima – iz razloga što moj poziv nije naišao praktički na nikakav odaziv, mada je u nekoliko godina višestruko upućen. Mogu prihvatiti kako sam glupan, čija je idiotska pitanja ponajbolje ignorirati, ta – tko pametan će se s rogatim bosti? Mislim međutim da je gromoglasna šutnja uzrokovana drugim razlozima. Prozvani da se odrede spram postavljenih pitanja ili pojma nemaju o konkretnom odgovoru, ili bi ih odgovor denuncirao na njima sasvim neprihvatljiv način.
Pa, tko su ti zakleti ćutljivci? Kako su moja konkretna pitanja upućena sasvim konkretnim osobama ili organizacijama, onda ću ih konkretno imenovati. Globalno, prozivam hrvatsku ljevicu (sada proširujući poziv svim ljevičarima regije) – izgleda nepostojeću ili svojevoljno sklonjenu u ilegalu. Ovako, ili onako – što potvrđuje i njihovo ćutanje – u Hrvatskoj je ljevica mrtva. Ono malo intelektualaca ili kvaziintelektualaca prebire po sadržaju svog želuca, nesposobni uvidjeti da svakodnevno jedu različitu hranu, a – da prostite – seru ista govna. Ti su dečki i cure toliko udubljeni u (po vlastitom mišljenju) „duboku teoriju“, da nisu sposobni odgovoriti na najjednostavnija životna pitanja. Ustvari, oni pojma nemaju kako da suvislo odgovore na niže im postavljene upite. Kako je „hrvatska šutnja“ već postala poslovična kategorija, nije za očekivati u ovoj močvari dobiti iskane odgovore. Odgovore u duhu internacionalnog sagledavanja stvari, jer – prava ljevica nije nikada zatvorena u svoje nacionalne torove.
Još 2003. godine – neposredno nakon, po ljevicu poraznih rezultata parlamentarnih izbora – pokušao sam taksativno konkretizirati neka pitanja spuštajući ih na stvarno (hrvatsko) tlo, očekujući jasne a ne maglovite i frazeološke odgovore. Nažalost, ni pokojni Stipe Šuvar kao ni kasnije „Mladi socijalisti“ u okviru tadašnjeg SRP-a, kojima je poziv na raspravu upućen, nisu imali sluha (ili suvislih odgovora?) za razloge svojih dojučerašnjih suradnika. Pokušaj obnove rasprave, najprije preko tjednika „Feral Tribune“ (2003.g.), završio je fijaskom – uskraćen je bilo kakav odgovor na ponuđeni članak, a srodni pokušaji – preko raznih internetskih foruma naišli su na vrlo mlaki odaziv i uglavnom apriorno ideološko odbijanje i potcjenjivanje od strane novopečenih, ali već uveliko nadresiranih, zastupnika ideje „kapitalizma sa ljudskim licem“. Konačno sam se obratio (krajem 2009-te g.) ljevičarskom časopisu „Novi plamen“ čiji urednik Filip Erceg obećava nikada odaslani odgovor. Potom sam pokušavao pokrenuti polemiku na stranicama portala Sarajevo-X.com sa podjednakim (ne)uspjehom. Obraćanje g.Ercegu bilo je motivirano njegovim člankom iz 12-og broja „Novog Plamena“ – „Što je to socijalizam?“, a na tragu njegovog problematiziranja jalovih, besplodnih i ponajčeće kvaziteorijskih rasprava na temu socijalizma:
„Polemizira se, diskutira, preljeva iz šupljeg u prazno, traži dlaka u jajetu, posipa pepelom po glavi i jaše na mrtvom’trojanskom konju’“, (F.E. „Što je socijalizam?“)
No, kako se čini – i cijela redakcija „Novog plamena“ skupa sa svojim urednikom, također se izvještila u jahanju na „mrtvom trojanskom konju“! Nešto prije toga, na portalu pollitika.com pokušao sam bezuspješno pokrenuti raspravu, sve u pokušaju da doznam nudi li ljevica zaista konkretne odgovore na konkretne društvene dileme, ili će se (ponovno) sve svesti na improvizacije i njihovo rješavanje u hodu:
„Danas, u jeku rastuće globalne ekonomske krize (krize kapitalističkog načina proizvodnje i raspodjele materijalnih dobara kao i međuljudskih odnosa koji iz njih proizlaze) – što je već Marx analizirao pred 150-ak godina – ponovno postaju aktuelna neka prastara pitanja. Posebno za one kojima ljudska patnja postaje vidljiva tek kad je sami neposredno osjete. Kako se ne može reći da tzv „hrvatska ljevica“ suviše empatizira sa onima čije interese navodno zastupa, pa čak niti voli i želi pokrenuti javnu raspravu oko nekih fundamentalnih pitanja koja je se tiču (o čemu svjedoče i donji redovi), ovo pismo – svojedobno upućeno „Hrvatskoj ljevici“ a kasnije i tzv „Mladim socijalistima“ – koje je naišlo na gluhe socijalističke uši (možda od vlastite galame i prenemaganja), neka posluži kao temelj za diskusiju. I možebitne relevantne odgovore na postavljena pitanja.“
Podjednak – nikakav – odaziv bio je i na portalu h-alter.org. Valja naglasiti kako spomenuti portali (za razliku od redakcija sada već pokojnog „Ferala“ i „Novog plamena“) ne snose nikakvu krivicu za neuspjeh mog obraćanja – oni su samo ponudili prostor i priliku, koju ljevičari nisu iskoristili. Poslijednji pokušaj hvatanja utopljenika za slamku izvršen je prije pet godina na portalu Tacno.net, ali ni tamo objavljeni članak nije ljevicu probudio iz sna, što uveliko indicira da ona ni ne spava, već je naprosto mrtva! Da ne duljim; nakon ovog uvoda koji može biti samo ocrtava moju naivnost (glupost), postavit ću sasvim identična pitanja kao pred toliko godina, nimalo ne očekujući odgovor, ali s uvjerenjem kako pitanjima treba dati priliku živjeti. Pitanja su dana alfabetskim redosljedom, kako bi netko – neki relevantni predstavnik bilo koje lijeve političke opcije (ukoliko ne plete čarape za zimu, negdje u dubokoj ilegali) – moguće, na bilo kojem javnom mjestu, lakše dao konkretne odgovore. Tolika se magla nadvila nad Hrvatskom da, malo slobodnije interpretirano, Radićevo upozorenje o guskama u magli postaje bespredmetno; magla je posvuda i svi smo guske. U općoj eklipsi obraćam se razjedinjenim lijevim snagama, prvenstveno socijalističkog tipa i to ne onog – ne zna ljevica što radi desnica – zahtijevajući konkretne odgovore na konkretna pitanja. Ne libim se banalnim primjerom ilustrirati “filozofima” i “političarima” tzv. lijeve opcije što pod tim podrazumijevam. Na pitanje: “Kako se razbija orah?” ne želim čuti o porijeklu oraha, o njegovoj botaničkoj klasifikaciji ili o prehrambenoj vrijednost, te povijesti i načinu upotrebe, etc., etc,…, nego
- a) uzmi orah u lijevu ruku
- b) uzmi čekić u desnu ruku
- c) umjerenom snagom zamahni čekićem prema lijevoj ruci, pazeći da pogodiš orah a ne ruku.
Točka. Pa krenimo, uz napomenu da je moje obraćanje u drugom licu množine.
A) Zalažete se za socijalizam 21. stoljeća. Zalagali ste sese i za ulazak u EU (danas već gotovu stvar) što podrazumijeva i prihvaćanje njihovih pravila igre. Tu leži “kvaka 22”. Na koji se to način mislite boriti za realno ostvarenje svojih socijalističkih ideja u okruženju unaprijed optimiziranom za ostvarenje ciljeva protiv kojih bi se vi borili (naime, liberalnog kapitalizma)? Za isključivo sindikalnu borbu nije potrebna partija!
B) Građanske (buržoaske, kapitalističke) stranke relativno sitnim, često iznuđenim, svakodnevnim promjenama mijenjaju povijest (tu ne podrazumijevam utjecaj znanosti, tehnike, tehnologije i kulture koji je djelomično neovisan od tipa društvenih odnosa). Ljevica bi širokim povijesnim zahvatima htjela popravljati svakodnevicu. Samo ograničeni um ne vidi koji od tih pristupa trajnije i bezbolnije mijenja Čovječanstvo. Time samo želim reći da je potrebno, u ime bržeg napretka, barem kratkoročno – a dugoročno, svi smo mrtvi – spustiti se malo s parnasovskih visina, čvršče objedinjujući povijesne ciljeve sa svakodnevnim životom. Jer, povijesna scena se ne postavlja u funkciji drame na pozornici; sasvim obrnuto – protagonisti drame života u međusobnim interkcijama definiraju, aranžiraju i mijenjaju povjesnu scenu.
C) Nije li stoga, za običnog smrtnika, probitačnije podržavati građanske stranke koje optimalno koriste tako (povijesno) postavljene parametre okruženja? Davno su prošla vremena očekivanja boljeg života u perspektivi – nebeskoj ili ovozemaljskoj ali na “sveto nigdarjevo”.
D) Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem – što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?) u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas sa vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedeće četiri godine… Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacije tipa: socijalizam – kapitalizam – socijalizam -… praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlasti izmjenjuju samo stranke a ne i nepomirljivi politički sistemi. Kako bi se vi nosili sa ovim socijalističko – kapitalističkim yo-yojem?
E) Ostanimo u domeni pretpostavki. Osvojili ste vlast. Kako je kanite sačuvati (makar za trajanja samo jednog mandata) od, prije vjerojatnih no eventualnih, intervencija stranih i domaćih nedemokratskih snaga (koje su, ironije li, do vašeg dolaska na vlast bile demokratski deklarirane i legitimirane)? Idealizam tipa: demokratski smo došli na vlast pa ćemo (prirodno, sigurno, valjda, možda,…) biti priznati i tolerirani od ostalih (kvazi)demokratskih snaga, pada na povijesnim primjerima (Španjolska 1936., poslijeratna opstrukcija KP Italije od strane udružene desnice, Allendeov Čile,…).
F) Marksisti nikada nisu, kao što im se tendenciozno imputira, negirali privatno vlasništvo apriori – čak ni u državama “realsocijalizma” (sem onog stečenog osnovom eksploatatorskog odnosa temeljenog na vlasništvu sredstava za proizvodnju) – već samo vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Prirodna bogatstva vlasništvo su svih generacija. Rezultati njihove eksploatacije kao i sva duhovna i materijalna nadgradnja povezana s tim procesom (unapređenja, inovacije, tehnička, tehnološka i naučna otkrića,…) pripadaju po prirodnom (“božjem”) pravu svakom stanovniku planete – kako onom iz najrazvijenijih tako i najzaostalijih područja – a ne samo onom tko argumentom prvenstva ili snage pretendira na njih; tada je to otimačina. Svatko tko tvrdi da su svjetski moćnici (čak i malo bogatiji obrtnici) spremni da se miroljubivo odreknu ma i 1% svog bogatstva u ime i na korist društva (tu ne računam najčešće nepravedno oporezivanje) veći je Münchhausen od Münchhausena. Nastavi li se sadašnji trend razvoja društvenih odnosa “mic po mic” promjenama, uz postojeći tempo protivljenja eksploataciji te trendove iscrpljivanja resursa i porasta svjetskog stanovništva, možemo uspostavu socijalizma očekivati u času iscrpljenja svih materijalnih prirodnih resursa (najracionalnije je prihvatiti – znajući njihovu ograničenost te zakone očuvanja energije i porasta entorpije – da će do toga doći, doduše ne nužno, na čemu najviše ustraju dvije vrste vjernika: u svemoć Gospodnju odnosno znanosti). Tada će dobro potkoženi, opskrbljeni i zaštićeni opsjenari i pljačkaši sirotinje dobrovoljno (ha, ipak!) i velikodušno izjaviti: “Za ovim ste žudjeli vjekovima. Vaš san se obistinio. Sve je vaše, to sve smijete pravedno raspodijeliti.“. A sve će biti ništa. Naime, odrekli ste se nasilne (revolucionarne) promjene društvenih odnosa (da li i obrane istih izvedenih na demokratski način?). A u svijetu oko vas:
- a) društveni sistem štite organi represije (dakle i silom).
- b) države, i to ne samo lideri globalnog kapitalizma, ostvaruju svoje ciljeve silom (i vojnom ako je ekonomska nedostatna).
- c) kapitalističke države, navodno visoke demokratske legitimacije, silom sprečavaju nepoželjne, čak i parlamentarno izvojevane opcije.
- d) policijske i zaštitarske organizacije (ne unajmljuju ih valjda radnici?) štite privatno vlasništvo i uz upotrebu sile.
- e) terorizam (čija definicija arbitrarno ovisi o često sukobljenim interesima globalnog kapitalizma i velikih sila) ostvaruje svoje ciljeve silom.
Cijela svjetska povijest govori kako se promjena društvene paradigme ostvaruje (na žalost) isključivo silom. Apriorno, apsolutno i definitivno odricanje od upotrebe sile je kratkovidno, politikantsko, kontraproduktivno i nadasve neiskreno (Posebno je licemjerna i etički neutemeljena njezina osuda kad se još ne vidi kamo ona vodi uz, naknadno, amenovanje rezultata njene uspješne primjene. Na primjer: ustanici su teroristi sve dok ne zasjednu na vlast – tada postaju legitimnim političkim i ekonomskim partnerima). Kad su Židovi na to pristali (Auschwitz, Buchenwald, Treblinka,…) digli su se u nebo kao dim i pepeo. Kad su se digli na noge – shvativši da se klin klinom izbija (Varšavski geto) – skončali su ne kao rasplinuti fluid već kao ponositi ljudi, dok njihovim preživjelim potomcima (Izrael; ostavimo se sad analize bliskoistočnih procesa) nije ni na kraj pameti da ikada više pristanu na tu vrstu samoubistva kakvo radnička klasa sebi apriori potpisuje. Ja ne govorim o njenoj slijepoj nekritičkoj uporabi (sile) nezavisno od društvenog i povijesnog konteksta. Smatrate li da radnička klasa mora (kao što se, u Hrvatskoj, gotovo odrekla svog imena) odustati od parole “Proleteri svih zemalja ujedinite se!” (zanimljivo, kapitalisti svih zemalja, kao što to pokazuje proces globalizacije, upravo to čine ma i bez prikladne parole – možda, “Profiteri svih zemalja ujedinite se!” ?) zamijenivši je, u skladu sa Puškinovim stihovima, sa “Božje ovčice svih zemalja potčinite se!”. Jašite nas, strižite, cijedite, eksploatirajte, ubijajte,… – mi smo se kao “božje ovčice” obvezali da ne vraćamo istom mjerom. Braća po interesu uvijek se uzajamno podržavaju. Zašto bi radnička klasa bila izuzetak? Ili mislite kako će do reakcije (ujedinjenje radničke klase) doći kao odgovor na akciju (razvoj globaliziranog kapitalizma)? Samo, za razliku od fizike, u društvenoj sferi je akcija – aktiv dok je reakcija – pasiv! Sasvim je jasno zašto su najkrvaviji građanski ratovi (poput onih u bivšoj Jugoslaviji) upravo revolucije i kontrarevolucije – jer su praćeni preraspodjelom društvenog bogatstva i moći. Sigurno je samo da agresivni kapital na to ne možete natjerati pregovorima i prilagodbama, nakon kojih moć ionako i dalje ostaje u istim rukama. Možete samo olakšati svoj položaj, a onda je pitanje: Želite li ga tek olakšati, ili suštinski promijeniti? I to ne prvenstveno na štetu kapitala koliko na korist svih ljudi. Prirodnjacima je znano da već mala intervencija može nestabilni sistem prebaciti u novo, stabilno stanje. Mudrost je odrediti trenutak i smjer djelovanja kao i njegov društveno (etički) prihvatljiv opseg, koji je po svojoj širini i posljedicama obrnuto srazmjeran stanju nestabilnosti sustava. Netko je rekao kako nema besplatnog ručka; besplatnog socijalizma, na žalost, još i manje. Stvar je u tome da se procijene i prihvate što bezbolniji načini plaćanja a to nije nimalo jednostavno. Kao što se svjetlost između dviju točaka giba koristeći minimum vremena, tako bi se “putovanje” iz kapitalizma u socijalizam trebalo rukovoditi principom najmanje moguće društvene štete (prvenstveno u upropašćenim ljudskim životima). Spoznaja kako prohujala povijest onemogućava optimalizaciju čitave trase mora samo povećati našu odgovornost za slijedeće etape. No, nisam nimalo siguran da ovo moraliziranje isključuje (sem na papiru) upotrebu sile. Misli li tko kako je sve ovo poticanje na neodgovorno igranje ljudskim životima, mnogo bi opravdanije reagirao skrečući svoj zabludjeli pogled na žrtve – što javnih, što zakulisnih – mirnodopskih i ratnih planetarnih igara Washingtona (i ne samo njega), često pravdane potrebom za navodnim očuvanjem “stabilnosti” (jasno, svoje i svojih interesa, mada to nije tako rečeno). No, te “igre” ili su praćene licemjernim ćutanjem, prvenstveno dijela dobro situiranog srednjeg sloja, ili plitkoumnim racionalizatorskim analizama patroniziranih medija, jer ne zadiru (dapače, promiču ih) u interese nacionalnog ekonomskog (primus) i političkog (secundus) – kao zaštitnika prvog – establishmenta. Za njih to je regularni politički interes, ali i sama pomisao da bi ga radnička klasa mogla početi zastupati na srodan način čini ih nervoznima. Njima preporučiti proučavanje, i nama dostupnih, radova Chomskog i kruga zapadnih disidenata (istočni su im oduvijek bili miliji), a prije svega ispiranje vlastitih očiju; je odviše, jer materijalni interes trajno deformira optiku kojom oni promatraju i tumače svijet.
Vidite li razvoj društvenih odnosa takvim da radništvo uvijek samo sekundira, tek odgovarajući na akcije kapitala pristajući time na njegova pravila igre? Mislim da bi se i Marx složio da je to samo odraz njegove slabosti (hoćete li reći – fleksibilnosti?) i nespremnosti preuzeti “stvar u svoje ruke”?
G) Hrvatska Katolička Crkva je jača politička snaga od svih naših političkih stranaka, nekmoli od tzv. ljevice. Kako se konkretno postavljate, ne prema vjeri i vjernicima, nego: a) Prema političkom utjecaju Crkve i b) Prema povratu tzv. crkvene imovine koji bi – generalno gledajući – u opsegu u kojem to Crkva traži, predstavljao legalizaciju obične pljačke svog naroda?
H) Kako bi se, praktično a ne deklarativno, ponijeli spram ne samo tuđih već i svojih “grijehova prošlosti”? Isprike praćene posipanjem pepelom ništa ne znače milijunima inkvizicijskih, fašističkih, staljinističkih,… žrtava a kamoli preživjelima koji često moraju gledati i trpjeti krvnike u svojoj sredini. Kako počistiti (odmah i konkretno) smeće pred svojim pragom – a ne morate dokazivati kako ga nema – paralelno sa, figurativno rečeno, deponiranjem tuđeg smeća na za to prikladan prostor?
I) Kojim mehanizmima etablirati šire vodstvo stranke (kako ne bi došlo do “pada sistema” čim prvi među jednakima ode, umre ili “promijeni dres”) istovremeno ograničavajući moć prvog čovjeka te jačajući široku demokraciju među članovima stranke a prvenstveno društva? Floskula – Samoupravljanje – je neodrživa nemate li razrađene konkretne, životne mehanizme njegove realizacije.
J) Mogu li kojekakvi ljevičari, stojeći (gotovo) na istim idejnim pozicijama, zatomiti (kako i kada) svoje egoistično častohleplje i vlastoljublje koje se hrani (svake četiri godine) glasovima par stotina ili tisuća ljudi na parlamentarnim izborima? Kao da se pokazuje kako su mediokriteti tek dobri apologeti velikih ideja – čim ostanu bez konkretnog vodstva njihovih rodonačelnika, postaju nejedinstveni, zapličući se u međusobne sukobe, optužbe i dokazivanja uzajamnog prvenstva svoje degradirane pameti (u odnosu na svoje uzore). Mogu li se naši (kvazi)marksisti i neomarksisti ugledati na odnose Marxa i Engelsa, gdje je potonji širokogrudno podredio (ali ne i žrtvovao) svoje ambicije geniju svog prijatelja (podržavajući, surađujući, materijalno potpomažući, posmrtno redigirajući i objavljujući njegovo djelo) i ostvarenju višeg cilja – dobrobiti i oslobođenju radničke klase? Smatraju li se naši socijalisti i ostali ljevičari u svakom pogledu izuzeti od pouka “učiteljice života”? Nema sumnje da je hrpa intelektualaca (sa i bez navodnika) koji se visokoumno prepucavaju o jednostavnim stvarima dok se i sami oko njih ne posvađaju, već ostvarila u glavama svoju viziju socijalizma. Problem je sve te lične predodžbe objektivizirati i beskonfliktno projicirati u jednu četverodimenzionalnu točku imenom – Stvarnost. Sramota je što čitava hrvatska ljevica može (i mora!) naučiti od umirovljenika – populacije klasno i politički heterogene – koja se, s praktički ad hoc organiziranom strankom, uspijeva objediniti za ostvarenje svog parcijalnog interesa. A oni se bore tek za sitniš u odnosu na vaš, navodno, bolji svijet.
Kao i u svim prethodnim pokušajima, i ovaj završavam pozivom na raspravu sve istinske ljevičare regije (kako se uobičajilo defanzivno nazivati sastavnice bivše države) oko postavljenih pitanja i još mnogo šire, dakako. Izuzetno bi to bilo korisno danas, u vrijeme globalne krize razvijenog neoliberalnog kapitalističkog svijeta, kada lijeve snage širom svijeta praktički spontano izlaze na ulice, znajući što ne žele ali bez dublje zamisli o „slici svijeta koji dolazi“. Danas, kad je „klasična, organizirana ljevica“ praktički mrtva, a nove snage se još nisu uspjele niti organizirati a kamoli utvrditi neku općeprihvaćenu, realnu i izvedivu platformu za ostvarenje koje bi se bilo vrijedno boriti. Danas, kada se itekako osjeća potreba – u skladu sa novim vremenom i promijenjenim ekonomskim, tehnološkim te društveno-političkim uvjetima, konkretno (p)redefinirati čuvenu sintagmu iz „Komunističkog manifesta“ – „Što mi ustvari hoćemo?“. A potom, kad to doznamo, tražimo odgovore na podjednako važno pitanje: „Na koji način to želimo postići?“. Današnju generaciju ne zanimaju pretjarano bajke, legende, mitovi ili istina o Marxu, Engelsu, Lenjinu, Titu,… – ona bi, prije svega, htjela steći spoznaju kako skrenuti svijet na pravednije puteve, ne uzdajući se tek bespomoćno u rezultate evolucije, tijekom koje možemo i umrijeti i izumrijeti ne dočekavši željeno. A to bi joj oni koji imaju neke spoznaje o tome (ako ih imaju!) trebali reći. Jer svaka šutnja i pasivnost nije negoli odaslana poruka iskorištavanoj ogromnoj većini stanovništva – ORA ET LABORA. Ako uopće imaju posao.
Jedno od opravdanja šutnje svih prozvanih ljevičarskih subjekata moglo bi biti kako je ovaj tekst samo provokacija desnice, na što ne valja odgovarati. Ma nemojte! Pa da i jeste tako, nije li zadatak svake prave, nepatvorene ljevice, upravo iznalaziti odgvore na provokacije desnice, koje – dragi moji ušutjeli i u mišju rupu zavučeni ljevičari – traju već stoljećima?