Takozvane “međunarodne istraživačke mreže novinara” otkrivaju aferu slanja oružja sirijskim terorističkim skupinama iz zemalja središnje i istočne Europe. Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Bugarska, Češka, Rumunjska i Slovačka su preko Saudijske Arabije, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske teroristima isporučili oružja u vrijednosti od najmanje 1,2 milijardi eura. Međutim, ono što čudi u cijeloj priči je da aferu “razotkrivaju” novinari Balkanske istraživačke mreže (BIRN) i Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP), dva međunarodna konzorcija istraživačkih novinara kojima su donatori zapadne vlade, dok BIRN, među ostalima, financiraju NED, USAID i Otvoreno društvo Georga Sorosa, Freedom House i druge zaklade, jednako kao i OCCRP, koji ima veze i s Radijom Slobodna Europa, glasilom kojeg je CIA utemeljila u vrijeme borbe protiv Sovjetskog Saveza. Ista mreža je nedavno razotkrila i takozvanu “off shore aferu u Panami“, za koje se kasnije ispostavilo da ima jasne geopolitičke konotacije, budući da je od američkih građana i poduzetnika objavila imena samo nekoliko nevažnih i osuđenih pojedinaca. Važno je napomenuti da ovi novinari uopće nisu morali pratiti i špijunirati letove, jer su podatke mogli dobiti iz prve ruke i glavnog organizatora transfera oružja – Sjedinjenih Država i Pentagona, tako da konačni cilj razotkrivanja ove afere još uvijek nije poznat. U svakom slučaju, pogledajmo što “otkrivaju” BIRN i OCCRP, iako, barem što se Hrvatske tiče, na ovoj stranici ima nekoliko opširnih članka o prodaji i mogućoj kaznenoj odgovornosti državnog vrha iz 2012. i 2013. godine, koje je znalo, ili je moralo znati, da Saudijcima i Jordanu ne treba staro oružje iz vremena Domovinskog rata i da je ono namijenjeno militantima u Siriji. Konačni cilj objave ovih informacija ćemo vjerojatno saznati naknadno, ali u snimci koju možete vidjeti na dnu teksta postoji mala naznaka kome je poruka upućena. Zanimljivo je da BIRN i OCCRP tvrde “kako SAD nisu imale nikakvu ulogu u ovom poslu, jer je Pentagon svoj zasebni program vodio kroz operaciju obuke i naoružavanja sirijskih pobunjenika vrijedan 500 milijuna dolara“. No, pogledajmo što pišu BIRN i OCCRP, što je bez sumnje istina, ali tajming objave i izvori informacija upućuju da Washington, London i Bruxelles nekome žele poslati jasnu poruku da ih imaju u šaci i da bi mogli biti procesuirani za kršenje niz međunarodnih zakona i ugovora, što u konačnici ne bi bio loš ishod ove priče, ali ako bi uključivao i američke dužnosnike koji od početka sudjeluju u naoružavanju sirijskih militanata.
BIRN i OCCRP i prodaja oružja vrijedna 1,2 milijarde dolara
U noći 28. studenog 2015. godine, zrakoplov Iljušin Il-76 bjeloruske kompanije Rubi Star poletio je s piste beogradskog Aerodroma Nikola Tesla u pravcu Džede u Saudijskoj Arabiji.
Trup aviona bio je prepun oružja.
Bio je to samo jedan od najmanje 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prebacivali oružje iz središnje i istočne Europe na Bliski istok i Tursku, odakle je oružje preusmjereno u ratove u Siriji i Jemenu, otkrivaju Balkanska istraživačka mreža (BIRN) i Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP).
Ti su letovi samo mali dio od 1,2 milijarde eura vrijednih poslova ugovorenih za kupovinu oružja od 2012. godine do danas.
Istovremeno, tijekom prethodne dvije godine, dok je na tisuće tona oružja letjelo na jug, stotine tisuća izbjeglica s Bliskog istoka je krenulo ka sjeveru, bježeći od sukoba u kojima je stradalo preko 400 tisuća ljudi.
Dok se Europa trudi da zatvori izbjegličku rutu, put trgovine oružjem vrijedan preko milijardu eura ostaje otvoren i veoma unosan.
Ova trgovina je gotovo sigurno protuzakonita, tvrde stručnjaci za oružje i ljudska prava.
“Sve ukazuje na sustavno preusmjeravanje oružja prema naoružanim skupinama optuženima za ozbiljna kršenja ljudskih prava. Ako je to točno, ovi poslovi su nezakoniti prema Sporazum Ujedinjenih naroda o trgovini oružjem i drugim međunarodnim zakonima i morali bi se odmah prekinuti“, kaže Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International, koji je imao uvid u dokaze novinara.
Obzirom na veliku zaradu i činjenicu da im tvornice naoružanja rade prekovremeno, zemlje koje su ušle u trgovinu sa Bliskim istokom imaju prilično snažan motiv da nastave s ovim poslom, pa se, usprkos brojnim dokazima da se oružje preusmjerava sirijskim i drugim naoružanim skupinama optuženima za teške zločine, dozvole za izvoz oružja i dalje izdaju.
Čitavu trgovinu, prema riječima Roberta Stephen Forda, bivšeg američkog veleposlanika u Siriji, koordiniraju CIA, Turska i zaljevske monarhije kroz centre u Jordanu i Turskoj. U praksi, dosta oružja prođe i ispod radarskih službi ovih zemalja.
Novinari BIRN-a i OCCRP-a su tijekom jednogodišnjeg istraživanja pregledali brojne informacije o izvozu oružja, izvješća Ujedinjenih naroda, podatke o letovima i ugovore o trgovini oružjem koji otkrivaju kako se na Bliski istok transportira tisuće automatskih pušaka, minobacačka municija, raketni bacači, protutenkovsko oružje i teški mitraljezi iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Bugarske, Češke, Rumunjske i Slovačke.
Od početka rata u Siriji je ovih osam zemalja odobrilo isporuke naoružanja za Saudijsku Arabiju, Jordan, Ujedinjene Arapske Emirate i Tursku u vrijednosti od najmanje 1,2 milijardi eura.
Stvarna svota je vjerojatno daleko veća, obzirom na to da većina zemalja još uvijek nije objavila izvješća o izvozu oružja za 2015. i 2016. godinu.
Četiri zemlje, koje se pojavljuju kao kupci, snabdijevaju oružjem naoružane skupine u Siriji i Jemenu. Te zemlje prije 2012. godine gotovo da nisu nabavljale oružje u središnjoj i istočnoj Europi.
Oružje i municiju iz središnje i istočne Europe, koje se prepoznaje na snimkama i fotografijama s ratišta u Siriji i Jemenu, koriste postrojbe takozvane “Slobodne sirijske vojske“ koju podržava Zapad, ali i borci islamističkih grupa poput Ahrar Al-Shama, Al-Nusra Fronta, zatim borci Islamske države i pripadnici frakcija koje se bore na strani sirijskog predsjednika Assada, kao i jedinice sunitskih militanata u Jemenu.
Sudeći po oznakama na pojedinim komadima oružja, značajna količina vojnih sredstava koja se koriste u Siriji i Jemenu proizvedena je nedavno, čak 2015. godine.
Od oružja u vrijednosti oko 1,2 milijarde eura, koliko je dobilo dozvolu za izvoz, dosadašnje isporuke su stajale oko 500 milijuna eura, pokazuju nacionalna izvješća o trgovini oružjem, kao i izvješća UN-a.
Učestalost i broj letova, od kojih su za nešto više od godinu dana BIRN i OCCRP ispratili najmanje 68, pokazuju da je transport oružja iz zračnih luka središnje i istočne Europe prema vojnim bazama na Bliskom istoku stabilan i konstantan.
Najčešće se za transport koristi zrakoplov Iljušin IL-76, koji može nositi oko 50 tona tereta, odnosno oko 16 tisuća kalašnjikova ili oko tri milijuna metaka. Ostali zrakoplovi, koje su ispratili novinari BIRN-a i OCCRP-a, poput Boeinga 747, mogu ponijeti i duplo veći teret.
Naoružanje se, međutim, ne transportira samo zrakom. Od prosinca 2015. Do danas su novinari identificirali najmanje tri pošiljke američke vojske iz luka u Crnom moru do luka u Crvenom moru, s oko 4 700 tona oružja i municije.
Bodil Valero, članica Europskog parlamenta iz Švedske koja je radila na posljednjem izvješću o izvozu naoružanja iz EU, ovu trgovinu oružjem naziva sramnom.
“Možda se Bugarska, Slovačka i Hrvatska ne stide, ali ja mislim da bi trebali“, rekla je Bodil u izjavi za BIRN i OCCRP.
“Zemlje koje prodaju oružje Saudijskoj Arabiji ili Bliskom istoku i na sjeveru Afrike ne provode procjene rizika i time krše pravila EU, kao i domaće zakone”, dodala je Bodil Valero.
Gotovo svi odgovori predstavnika vlasti Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Slovačke na pitanja BIRN-a i OCCRP-a su identični i svi tvrde da poštuju međunarodne obveze. Neki navode da Saudijska Arabija nije na crnoj listi zemalja za izvoz oružja, dok drugi smatraju da njihove zemlje nisu odgovorne ukoliko oružje zavšiti u trećim zemljama.
Saudijska Arabija – kraljevstvo oružja
Kanal snabdijevanja oružjem iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku za potrebe navedenih ratova može se pratiti od zime 2012. godine, kada su na desetine teretnih zrakoplova, natovarenih oružjem i municijom iz vremena bivše Jugoslavije, počele da polijeću iz Zagreba u pravcu Jordana.
Kupac je bila Kraljevina Saudijska Arabija, a nedugo zatim su se pojavili prvi snimci hrvatskog oružja na ratištu u Siriji.
The New York Times je u veljači 2013. godine objavio da je jedan visoki hrvatski dužnosnik tijekom posjete Washingtonu u ljeto 2012. godine ponudio hrvatske zalihe jugoslavenskog oružja za potrebe Sirije. Naime, to bi mogla biti i dužnosnica, jer se Vesna Pusić sastala s Hillary Clinton u ljeto 2012. U Zagrebu.
Nešto kasnije je Zagreb povezan sa Saudijcima koji su financirali kupovinu, pri čemu je CIA pomagala oko logistike za zračni transport koji je počeo krajem te godine.
Dok su hrvatske vlasti uporno negirale bilo kakvu ulogu u slanju oružja u Siriju, bivši američki veleposlanik u Siriji je za BIRN i OCCRP potvrdio navode The New York Timesa, temeljene na anonimnom izvoru o tome kako je posao sklopljen. Izjavio je i da nije u poziciji da o tom poslu govori detaljnije.
Ovo je bio samo početak nezapamćene trgovine naoružanjem iz središnje i istočne Europe s Bliskim istokom, pošto se kanal snabdijevanja proširio i obuhvatio robu iz još sedam zemalja. Lokalni trgovci oružjem osiguravali su oružje i municiju iz svojih zemalja i posredovali u prodaji municije iz Ukrajine i Bjelorusije, a čak su pokušavali i da osiguraju isporuke sovjetskih protutenkovskih sustava kupljenih od Velike Britanije.
Do Arapskog proljeća 2011. godine trgovina oružjem između istočne Europe i Saudijske Arabije, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske, četiri ključna sponzora sirijske razjedinjene “opozicije“, gotovo da nije ni postojala, ali se sve promijenilo nakon 2012. godine.
Prema nacionalnim i izvješćima o izvozu oružja EU kao i prema tvrdnjama izvora iz vlasti, od tada pa do 2016. godine je osam istočnoeuropskih zemalja odobrilo izvoz oružja i municije za Saudijsku Arabiju u vrijednosti od najmanje 829 milijuna eura.
Od 2012. su za Jordan osigurane izvozne dozvole u vrijednosti od 155 milijuna eura, Ujedinjene Arapske Emirate – 135 milijuna, a za Tursku 87 milijuna, čime ukupan iznos doseže 1,2 milijarde eura.
Katar, još jedan od glavnih snabdjevača sirijske “opozicije“, ne pojavljuje se u dokumentima o izvozu oružja iz spomenutih zemalja.
Jeremy Binnie, stručnjak za koji radi za Jane’s Defense Weekly, kaže da je veći dio oružja koje se izvozi iz istočne Europe vjerojatno namijenjen Siriji, ali u manjoj mjeri i Jemenu i Libiji.
“S malim izuzecima, vojske Saudijske Arabije, Jordana, UAE i Turske koriste zapadno pješačko naoružanje i municiju, a ne sovjetsko. Čini se vjerojatnim da su ove pošiljke naoružanja namijenjene njihovim saveznicima u Siriji, Jemenu i Libiji“, rekao je Binnie.
BIRN i OCCRP su došli do povjerljive dokumentacije iz srpskog Ministarstva obrane i zapisnika s niza međuresornih sastanaka iz 2013. godine. Ovi dokumenti pokazuju da su pojedinci u Ministarstvu obrane Republike Srbije bili zabrinuti da bi isporuke Saudijskoj Arabiji mogle biti preusmjerene u Siriju, naglašavajući da Saudijci ne koriste oružje iz središnje i istočne Europe i da su poznati po tome da snabdijevaju oružjem sirijsku opoziciju.
Odlučujući o zahtjevu jednog od trgovaca oružjem, Ministarstvo obrane Srbije je odbilo njegov zahtjev za dozvolu za izvoz u Saudijsku Arabiju, da bi samo nakon godinu dana odobrilo nove isporuke oružja, pravdajući ih nacionalnim interesima.
Vojska Saudijske Arabije pretežno koristi zapadno oružje, ali koriste i određenu količinu opreme iz središnje i istočne Europe, kao vojne kamione češke proizvodnje i nešto automatskih pušaka proizvedenih u Rumunjskoj. Međutim, imajući u vidu umiješanost Saudijske Arabije u sukob u Jemenu, čak se i izvoz oružja namijenjenog njihovim snagama smatra kontroverznim.
Zbog civilnih žrtava u građanskom ratu u Jemenu je Nizozemska postala prva zemlja Europske unije koja je obustavila izvoz oružja u Saudijsku Arabiju, a Europski parlament je pozvala na uvođenje embarga na izvoz oružja na razini cijele EU.
Logistika snabdijevanja su kargo letovi i izbacivanje tereta iz zraka
Oružje iz središnje i istočne Europe prevozi se na Bliski istok teretnim zrakoplovima i brodovima. Identifikacijom konkretnih prijevoznih sredstava su novinari mogli pratiti transport oružja u realnom vremenu.
Detaljnom analizom redova leta na pojedinim zračnim lukama, istraživanjem povijesti ruta različitih zrakoplovnih kompanija, praćenjem letova i suradnjom s izvorima iz pojedinih europskih kontrola leta, novinari su uspjeli precizno identificirati 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prenosili oružje na Bliski istok.
Zračne luke u Beogradu, Sofiji i Bratislavi su glavni centri za transport oružja, pri čemu je najviše letova bilo iz Beograda. Mnogi od ovih letova su usput imali i po još jednu stanicu, što znači da su najvjerojatnije preuzimali dodatne količine oružja i municije, prije odlaska na konačno odredište.
Prema statistici letova EU, od ljeta 2014. godine do danas, zrakoplovi iz Bugarske i Slovačke su isporučili 2 268 tona tereta vojnim bazama u Saudijskoj Arabiji i UAE.
Distribucija oružja
Oružje za potrebe naoružanih grupa u Siriji kupuju Saudijska Arabija, Turska, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati, a transportira se preko dva tajna komandna centra u Jordanu i Turskoj, tvrdi bivši američki veleposlanik u Siriji Ford.
Komande, kojima rukovode sigurnosni i vojni dužnosnici zaljevskih monarhija, Turske, Jordana i Sjedinjenih Država, koordiniraju raspodjelu oružja “provjerenim sirijskim oporbenim skupinama“, govore Carter Centra iz Atlante, čiji ekspertni tim prati rat u Siriji.
“Svaka od zemalja koje su sudjelovale u pomaganju oružanoj oporbi je zadržala pravo konačnog odlučivanja o tome koje grupe u Siriji dobiti ovu pomoć“, rekao je Ford.
Dokumentacija iz jedne od kargo kompanija do koje su došli novinari BIRN-a i OCCRP-a pokazuje da je u ljeto 2015. godine moldavska kompanija AeroTransCargo obavila šest letova, kojima je prebačeno najmanje 250 tona municije između vojnih baza u Saudijskoj Arabiji i međunarodnog aerodroma Esenboga u Ankari, glavnom gradu Turske, što su pristupni punktovi za oružje i municiju namijenjenu sirijskim militantima.
Pieter Wezeman iz Međunarodnog instituta za mirovna istraživanja je rekao je da sluti kako su ovi letovi dio logističke operacije snabdijevanja sirijskih pobunjenika municijom.
Oružje se zatim iz vojnih centara ili kopnenim putem prevozi do sirijske granice ili ga vojni zrakoplovi izbacuju iz zraka.
Zapovjednik takozvane “Slobodne sirijske vojske“ iz Aleppa, koji je zbog sigurnosti inzistirao na anonimnosti, rekao je za BIRN i OCCRP da se to oružje raspoređuje iz središnjeg stožera u Siriji.
“Nas ne zanima zemlja porijekla, mi samo znamo da je ono iz istočne Europe“, izjavio je.
“Saudijci i Turci oružjem snabdijevaju i islamističke skupine koje nemaju podršku Amerike i koje su u pojedinim slučajevima u sukobu sa frakcijama koje podržavaju vojno-operativni centri“, dodao je Ford. .
Prema njegovim riječima, iako nije osobno bio uključen u pregovore sa Srbijom, Bugarskom i Rumunjskom oko isporuke oružja Siriji, on vjeruje da je CIA imala ulogu u ovom procesu.
“Kada su u pitanju operacije ove vrste, teško mi je zamisliti da nije postojala neka usuglašenost između obavještajnih službi, ali je sve moglo biti strogo ograničeno na obavještajne kanale“, rekao je on.
Sjedinjene Države nisu imale samo logističku ulogu u isporuci oružja sirijskim pobunjenicima. Preko svog Zapovjedništva za specijalne operacije (SOCOM) pri Ministarstvu obrane, SAD su kupovale i isporučivale sirijskoj oporbi ogromne količine vojnog materijala iz istočne Europe u sklopu američkog programa za obuku i opremanje vrijednog 500 milijuna dolara.
Od prosinca 2015. godine SOCOM je angažirao tri teretna broda da prevezu 4 700 tona naoružanja iz luke Konstance u Rumunjskoj i bugarske luke Burgas do Bliskog istoka, najvjerojatnije u sklopu tajnog snabdijevanja Sirije oružjem.
Prema američkim dokumentima, isporuke su sadržavale mitraljeze, raketne nosače i protutenkovsko oružje – kao i metke, minobacačke mine, granate, projektile i eksploziv.
Porijeklo oružja koje je SOCOM poslao je nepoznato, a roba nabrojana u transportnim dokumentima je dostupna u zalihama širom središnje i istočne Europe.
Nedugo nakon jedne od isporuka, kurdske skupine koje podržava SOCOM su objavile na Twitteru i Facebooku fotografiju skladišta u sjevernoj Siriji punog sanduka municije, tvrdeći da su dobile isporuku oružja u čijoj su nabavci posredovale Sjedinjene Američke Države.
SOCOM nije htio ni potvrditi niti negirati da su isporuke išle za Siriju.
Američki dokumenti o nabavi također otkrivaju da je, za potrebe tajnih operacija, SOCOM od 2014. do 2016. godine osigurao sirijskim militantima bugarsko oružje i municiju u vrijednosti od najmanje 25 milijuna eura kao i municiju iz Srbije u vrijednosti od 11 milijuna eura.
Posao koji cvjeta
Patrick Wilken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International, kaže da su nakon Arapskog proljeća središnja i istočna Europa u odličnoj poziciji da zarade na nevjerojatnom porastu potražnje za oružjem.
“Geografska blizina i manjak kontrole izvoza osigurali su nekim balkanskim zemljama vodeću ulogu u ovoj trgovini, u nekim slučajevima čak i uz prikrivenu podršku SAD-a. Istočna Europa ponovno stavlja u pogon industrije oružja iz vremena Hladnog rata, koje se šire i ponovo postaju profitabilne“, dodao je Wilken.
Srpski premijer Aleksandar Vučić se nedavno se hvalio “kako bi Srbija mogla da proizvoditi pet puta više naoružanja, a da i dalje ne bi mogla da zadovoljiti potražnju”.
“Nažalost, u drugim dijelovima svijeta se itekako ratuje, više nego ikad, a sve što proizvedete, kako god da okrenete, na bilo kojoj strani sveta možete prodati“ rekao je Vučić.
Proizvođači oružja u Bosni i Hercegovini i Srbiji rade punim kapacitetom, neki uvode dodatne smjene, a neki su već prestali primati nove porudžbine.
Najviši saudijski dužnosnici, navikli na pregovore sa zapadnim gigantima oko poslova s borbenim zrakoplovima vrijednim milijarde eura, sada moraju raditi s malim istočnoeuropskim posrednicima koji imaju pristup jednostavnom oružju bivšeg sovjetskog bloka.
Posrednici poput srpskog CPR Impexa i slovačkog Eldona sada igraju ključnu ulogu u snabdijevanju Bliskog istoka oružjem i municijom.
Sadržaj isporuka je obično nepoznat, zahvaljujući tajnosti koja obavija poslove s oružjem, ali dvije potvrde o krajnjem korisniku i jedna izvozna dozvola koje su pribavili BIRN i OCCRP otkrivaju nevjerojatan obim otkupa za sirijske korisnike.
Na primer, saudijsko Ministarstvo obrane je bilo zainteresirano za kupovinu od srpskog CPR Impexa veće količine oružja, uključujući i stotine zastarjelih tenkova T-55 i T-72, milijuna okvira municije, višecijevnih raketnih sustava i raketnih bacača. Navedeno oružje i municija proizvedeni su u bivšoj Jugoslaviji, Bjelorusiji, Ukrajini i Češkoj Republici.
Izvozna dozvola izdana u siječnju 2015. malo poznatoj slovačkoj firmi Eldon odobrila je ovoj kompaniji pravo da u Saudijsku Arabiju transportira tisuće istočnoeuropskih raketnih bacača, mitraljeza i skoro milijun metaka u ukupnoj vrijednosti od 32 milijuna eura.
Analiza društvenih medija koju su uradili BIRN i OCCRP pokazuje da je bivše čehoslovačko, jugoslavensko, srpsko, hrvatsko i bugarsko oružje prisutno na ratištima u Siriji i Jemenu.
Dok stručnjaci smatraju da države istočne i središnje Europe pokušavaju umanjiti svoju odgovornost, oružje iz ovih zemalja samo dodatno rasplamsava sukobe koji su već odnijeli ogroman broj života i izazvali nezapamćenu patnju.
“Prodaja ovih količina oružja uzrokovala je strašna ljudska stradanja u toj regiji, ogroman broj raseljenih i dovela do toga da zaraćene strane ozbiljno krše ljudska prava, čineći otmice, pogubljenja, mučenja i silovanja“, kaže Wilken.
************************************************************************
Sve što navode BIRN i OCCRP je u manjoj ili većoj mjeri objavljeno u medijima, mnogo toga i na ovoj stranici, citirano iz drugih izvora, kao što je bio slučaj s brodovima iz Rumunjske i Bugarske, a ranije s letovima iz Hrvatske. Sada imamo Srbiju i Češku, kao krivce, ali ne i SAD, što jasno dokazuje da istraga ove skupine neovisnih novinara nije bila nimalo pristrana. Oni nisu otkrili ništa novo, osim što tvrde da imaju nekoliko dokumenata koji potvrđuju ove transfere oružja. No, otvara se pitanje što je s isporukom oružja koju su organizirali Hillary Clinton, Abdelhaqim Belhadj, general David Petraeus i Christopher Stevens ubijen 11. rujna 2012. u libijskom gradu Bengaziju. Obzirom na donatore, nemojte ni očekivati da će ovi neovisni novinari pisati o toj aferi, pogotovo u vrijeme predizborne kampanje Hillary Clinton.
Prava pozadina objave rezultata ove “istrage“ još uvijek nije poznata. Osim toga, upitno je je li opće riječ o pravnoj novinarskoj istrazi ili podacima koji su mi dostavljeni u svrhu objave upravo u ovom trenutku? Drugi scenarij je vjerojatniji, kao što je bio slučaj s aferom iz Paname. U svakom slučaju, istraga Balkanske istraživačke mreže (BIRN) i Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP) potvrđuje da su vlade Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Bugarske, Češke, Rumunjske i Slovačke gotovo sigurno kršile međunarodne zakone i konačno se potvrdila činjenica na koju smo više puta ovdje upozoravali da Turska i zaljevske monarhije nikada nisu trebale staro jugoslavensko i sovjetsko oružje i da je ono bilo namijenjeno teroristima u Siriji.
Ova bi istraga mogla biti poruka neposlušnim liderima središnje i istočne Europe, jer postoji presedan s Argentinom, gdje je bivši argentinski predsjednik Carlos Menem za istu stvar osuđen na sedam godina zatvora, a njegov ministar obrane Oscar Camilion na pet i pol godina zatvora.
Menem i Camillion su 2013. godine, nakon 18 godina istrage, osuđeni za ilegalnu isporuku oružja Ekvadoru i Hrvatskoj početkom devedesetih, ali su se, kao i Hrvatska 2013. s Jordanom, poslužili “zaobilaznim” putem preko Venezuele i Paname. Jednako su se pravdali da su oružje legalno i u skladu s međunarodnim normama prodali zemljama koje nisu bile pod embargom. Ovdje nikako ne treba uspoređivati islamističke terorističke skupine s Hrvatskom i Ekvadorom ’90-ih, nego činjenicu da je i Siriji i Hrvatskoj i Ekvadoru bio nametnut embargo i da je on prekršen.
Carlos Menem i njegov ministar obrane Oscar Camilion su tako prodali 6 000 tona oružja, a sud u Buenos Airesu je zaključio da su znali da će oružje završiti u zemljama koje su pod embargom, te su time “narušili međunarodni ugled zemlje” i ugrozili živote mirovnih snaga, među kojima i Argentinaca, koji su bili raspoređeni u bivšoj Jugoslaviji. Osuđen je i Diego Palleros, koji je dobio kaznu od 5 godina zatvora, a sud je naredio oduzimanje mita koje su primili Palleros i pet bivših dužnosnika od oko 900 000 dolara.
Kako je tekla priča između Hrvatske i Jordana, ne može se znati, jer nije bilo ni sudske istrage, niti pravog istraživačkog novinarstva, a istraga ove dvije novinarske udruge nije rekla ništa novo, a ako imaju dokaze, zašto ih ne predaju pravosudnim tijelima spomenutih država?
U slučaju Argentine, oružje je prodano Panami i Venezueli. Nijedna od tih zemalja nije trebala niti naručila oružje iz Argentine, te je ono preusmjereno u Hrvatsku, a ostatak u Ekvador 1995. godine. Riječ je o ukupno 6 500 tona oružja i streljiva . No, da ne ulazimo previše u argentinski slučaj, cijelo obrazloženje presude je dostupno na internetu.
Naravno, kao što smo rekli, ni BIRN ni OCCRP se nisu usudili dirnuti i ogroman transfer oružja iz Libije preko Turske u Siriju, kojeg su početkom islamističke pobune poslali Hillary Clinton, Abdelhaqim Belhadj i islamisti iz Tripolija, tadašnji direktor CIA-e, general David Petraeus i Christopher Stevens. Zanimljivo?!
Kratka reportaža takozvanih neovisnih novinara o slanju oružja teroristima u Siriji: You Tube
Izvori: Birn Srbija / Javno.rs