Šaškor: Epidemija poricanja

Ako vam gori kuća, a vi se uporno pitate je li to poplava ili požar, hoćete li izgoriti prije nego organizirate gašenje?

Tako nekako se ponašaju hrvatski političari u susretu s fašističkim incidentima kojih u Hrvatskoj ima i koji se djelotvorno ne suzbijaju.

Novi lider Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Andrej Plenković, koji se po mnogim manifestacijama predstavio kao umjereni i razuman političar, na filoustaško divljanje na proslavi 75. godišnjice ustanka u ličkom Srbu odgovorio je – HDZ je protiv svih totalitarizama. A i događaji u Srbu su kontroverzni.

Tako se i Plenković pridružio mantri o “dva totalitarizma” koju su kao štit do sada nosili Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović. Zemlja u kojoj se dogodila NDH takvim govorom relativizira se monstruoznost te tvorevine.

U Srbu je donedavni saborski zastupnik HDZ-a napao čelnika Antifašističke lige proglasivši ga moralnom nakazom. Jedan drugi prosvjednik je okupljene stare partizane i antifašiste, među kojima i bivšeg šefa države, proglasio ljudima protiv kojih se borio u proteklom ratu. Tom istom bivšem predsjedniku, Stipi Mesiću, za vrijeme govora, puštali su Thompsonove pjesme, onog istog Thompsona (Marko Perković Thompson) koji se svojedobno “proslavio” koljačkim pjesmama.

Marko Perković Thompson

Povici “Za dom spremni”, crne ustaške košulje, fašističko salutiranje, sve je to bio uobičajeni folklor u srijedu, 27. srpnja u Srbu.

U Slavoniji i Dalmaciji u protekla dva-tri dana osvanuli su novi nacistički grafiti, uz prigodne antisrpske parole.

Prije mjesec dana u Bilicama, nadomak Šibenika, mjesne vlasti su jednoglasnom odlukom novosagrađeni gat za brodice nazvali imenom Mile Budaka, književnika i ustaškog ministra, potpisnika rasnih zakona. Bilice su u pretprošlom ratu bile bez ostatka partizansko mjesto, s gotovo 200 poginulih i ubijenih mještana. Upitani za komentar toga skandala, iz HDZ-a su odgovorili – nećemo se dati uvući u te teme u predizborno vrijeme. Iz Socijaldemokratske partije (SDP) su najavili stranačku kaznu za svoga vijećnika koji je digao ruku za tu odluku. A država? Ona je odlučila reagirati jer je gat podignut – bez dozvole.

Talijanski turist napustio je nedavno Zadar jer je u blizini svog apartmana na obližnjoj trafostanici ugledao nacrtanu nacističku svastiku. Dva tjedna poslije kukasti križ još nije bio uklonjen ali je gradski inspektorat dao nalog da se to učini. Koliko bi takvih naloga trebalo izdati? Inspektorima ne bi ostalo mnogo vremena za redovne poslove.

Neofašističke manifestacije dio su hrvatske svakodnevice. Ima ih diljem Evrope. Jesu li one hrvatska državna politika? Nisu. Ne zato što se država protiv njih bori, nego zato što ih poriče. Kakva je to onda politika? Subinteligentno inzistiranje na protivljenju “svim totalitarizmima” dovelo je do toleriranja jedinog koji djelatno postoji – fašističkog. I do onemogućavanja trezvenog dijaloga i neophodnog minimalnog konsenzusa o prošlosti kao preuduvjeta zdravoj budućnosti.

Nedavno poništenje presude zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu iz 1946. godine primjer je takvog ponašanja. Iako formalno sudska odluka, pravorijek je nadasve politički. Nakon njega, zagovornici Stepinčeve nedužnosti ostat će pri svojim ocjenama, kao i oni drugi. Nitko nije razuvjeren u svojim opredjeljenjima.

Susret Alojzija Stepinca i Ante Pavelića (lijevo)

Alojzije Stepinac i sve ono što on predstavlja dio je nasljeđa iz doba NDH koji sadašnja hrvatska država ne uspijeva staviti u nedvosmisleni povijesni kontekst. A taj kontekst ne može biti ništa drugo osim negacije svega što je bila ta tvorevina, i kao država, i kao poredak, i kao praksa. Stepinac je bio specifični dio njezinog establišmenta, koliko i kazneno odgovoran i kako i zašto mu je suđeno, drugo je pitanje. Poništenjem presude bez obnove procesa, sve je poništeno.

Sociolog religije i diplomat Ivica Maštruko upozorava u komentaru za ovu stanicu – suđeno mu je i zbog poslijeratnog skrivanja ustaških terorista. “Da se primjenjuje i sadašnje zakone, on bi samo zbog te činjenice bio osuđen”, precizirao je.

Žestoka i ne baš diplomatski uglađena nota iz Srbije povodom poništenja presude Stepincu rezultirala je sličnim odgovorom iz Hrvatske – što će nama četničke vojvode pametovati.

I gdje smo sada? Gdje smo i bili. Na neraščišćenoj prošlosti.

Termin “poricanj” (denial) u političku terminologiju je preuzet iz psihologije i najčešće se koristi povodom poricanja holokausta. U novijoj povijesti ovih prostora susreli smo ga kod poricanja genocida u Srebrenici i niza drugih ratnih zločina.

Političari iz Hrvatske na putu su da daju svoj doprinos toj otužnoj praksi.