Prepreke koje su štitile industriju, proizvodnju i poljoprivredu demolirane su. “Coca-Cola”, “Pizza Hut”, “Microsoft”, “Monsanto” i Rupert Murdoch ušli su u teritorij koji je dotad bio zabranjen. Neograničeni “rast” postao je mjera napretka, uvukavši se u programe vladajućeg BJP-a, ali i Kongresnu stranku. Indija će potom dostići Kinu i postati supersila, ekonomski “tigar”, a srednja klasa dobit će svoje mjesto u društvu u kojem nema sredine.
Iz hotela s pet zvjezdica na obali Mumbaija dopire vrisak djece bogataša koja se igraju skrivača. U blizini, u Narodnom kazalištu za izvedbene umjetnsti, pristižu gosti mumbajskog književnog festivala: poznati autori i uglednici iz indijske klase Radža. Spretno prelaze preko žene koja leži na pločniku zajedno s metlama od brezinog drveta, izloženim za prodaju, i dvoje djece, čije se siluete naziru ispod stabla banyana, njihovog doma.
U Indiji se obilježava Dan Djece. Na devetoj stranici novina Times of India, rezultati studije pokazuju da je svako drugo dijete pothranjeno. Gotovo dva milijuna djece ispod pet godina umire svake godine od uobičajenih bolesti i zaraza koje se mogu spriječiti poput dijareje. Polovica onih koji prežive ostanu zakržljali u razvoju zbog nedostatnog unosa hranjivih tvari u organizam. Nacionalni prosjek odustajanja od škole je 40 posto. Statistike poput navedenih teku poput rijeke koja poprima oblike poplave. Niti jedna druga država u svijetu nije ni blizu ovakvim podacima. Male, tanke nogice koje se miču u stablu banyana dirljivi su dokaz tome.
Gorostas nekad poznat pod imenom Bombay danas je centar za većinu indijske vanjske trgovine, globalne financijske poslove i bogaćenje pojedinaca. Ipak, za vrijeme oseke na rijeci Mithi, ljudi su prisiljeni obavljati nuždu u jarcima, uz cestu. Polovina gradske populacije je bez sanitarija i živi u siromašnim četvrtima bez osnovnih životnih uvjeta. Brojka se udvostručila od devedesetih godina, kad je američka oglašivačka tvrtka osmislila marketinški slogan “Indija sija” za nacionalističku stranku BJP, u sklopu propagande prema kojoj je ova “oslobađala” indijsku ekonomiju i indijski “način života”.
Prepreke koje su štitile industriju, proizvodnju i poljoprivredu demolirane su. Coca-Cola, Pizza Hut, Microsoft, Monsanto i Rupert Murdoch ušli su u teritorij koji je dotad bio zabranjen. Neograničeni “rast” postao je mjera ljudskog napretka, uvukavši se u programe BJP-a, ali i Kongresnu stranku, drugu veliku indijsku stranku koja je donijela neovisnost ovoj zemlji. Indija će potom dostići Kinu i postati supersila, ekonomski “tigar”, a srednja klasa će dobiti svoje mjesto u društvu u kojem nema sredine. Što se tiče većine stanovništva “najveće svjetske demokracije” oni će nastaviti glasati i ostati nevidljivi.
Za njih nije postojao ekonomski “tigar”. Tvrdnje o visokotehnološkoj Indiji koja probija barikade bogatog svijeta najvećim su dijelom bile mit. Time se, dakako, ne niječe uspon ove zemlje, prvenstveno u računalnoj tehnologiji i inžinjerstvu. Međutim, nova urbana tehnokratska klasa relativno je neznatna i utjecaj njezinog profita na bogatstvo većinskog stanovništva je zanemariv.
Kad se 2012. srušila nacionalna elektromreža, ostavljajući 700 milijuna ljudi bez struje, gotovo polovica od ove brojke imala je dotad toliko malo struje da nisu ni primijetili što se dogodilo. Za vrijeme moja zadnja dva posjeta Indiji, u studenom 2013. i tijekom 2011., naslovnice novina hvalisavo su zabilježavale vijesti kako je Indija “ušla u superekskluzivni klub država sa ICBM sustavom (Interkontinentalni balistički projektili)”, kako je porinula “najveći” nosač aviona te poslala rakete na Mars: potonji podvig tamošnja vlada okarakterizirala je kao “historijski trenutak zbog kojeg svi trebamo biti veseli”.Veselje se, međutim, ne čuje u nizovima baraka od tar papira, vidljivih iz zrakoplova prilikom slijetanja na mumbajski aerodrom, ili u bezbroj sela lišenih osnova života, poput rasvjete i pitke vode. Tamo je obradiva zemlja život, a pobješnjelo “slobodno tržište” neprijatelj. Dominacija stranih multinacionalki nad žitaricama, genetski modificiranim sjemenjem, gnojivom i pesticidima usisala je male farmere u okrutno globalno tržište i rezultirala dugovima i bijedom. Više od 250 tisuća farmera ubilo se od sredine devedesetih godina naovamo, što je brojka koja može biti samo djelić istine, budući da lokalne vlasti namjerno šire dezinformacije o “nesretnim” smrtnim slučajevima. U jednom okrugu Maharashatre tjedno umire na desetke farmera.
“Uzduž i poprijeko Indije”, kaže renomirana ekologinja Vandana Shiva, “Vlada je objavila rat vlastitom narodu”. Koristeći zakone iz kolonijalnog razdoblja, plodna zemlja je oduzeta siromašnim farmerima za manje od 300 rupija po metru kvadratnom, da bi je potom graditelji stambenih naselja prodavali za 600 tisuća rupija. U Uttar Pradeshu, nova autocesta služi “luksuznim” gradskim naseljima sa sportskim objektima i trkaćom stazom za Formulu 1, na mjestu eliminiranih 1 225 sela. Farmeri i njihove zajednice uzvratili su borbom na ovakve događaje, kao što se bore diljem Indije: 2011. godine četiri farmera su ubijena, a mnogi su ozlijeđeni u sukobu s policijom.Za Veliku Britaniju, Indija je postala – da citiram britanski odjel za prodaju oružja – “prioritetno tržište”. Godine 2010. premijer David Cameron odveo je u Delhi čelnike najvećih britanskih tvrtki koje se bave prodajom oružja i tamo potpisao ugovor o nabavci bombardera/lovca tipa Hawk, težak 700 milijuna dolara. Prerušeni za “obuku” pilota, ovi ubojiti zrakoplovi korišteni su za bombardiranje sela u Istočnom Timoru. Oni su najveći pojedinačni Cameronov “doprinos” onom indijskom “sjaju”.
Oportunizam je razumljiv. Indija je postala model imperijalnog kulta “neoliberalizma”, prema kojem gotovo sve mora biti privatizirano i rasprodano. Globalni napad na socijaldemokraciju u dosluhu s dominantnim parlamentarnim stranakama, koji je započeo u SAD-u i Velikoj Britaniji tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća, u Indiji je proizveo ekstremnu distopiju i avet za sve nas.
Dok je demokracija Džavaharlala Nehrua uspjela osigurati biračko pravo – danas je tamo 3,2 milijuna izabranih političkih predstavnika – socijalna i ekonomska pravda su izostale. Sveprožimajuće nasilje nad ženama samo je ugroženo na razini političke agende. Sekularizam je možda bio velika Nehruova vizija, ali su muslimani u Indiji i dalje među najsiromašnijim, najviše diskriminiranim i izmučenim manjinama u svijetu. Prema izvješću Sacharove komisije iz 2006. godine, u elitnim tehnološkim institucijama samo četiri od 100 studenata su muslimani, a u gradovima oni imaju manje šanse za zaposlenje od “nedodirljivih” Dalita i urođenika Adivasija. “Ironično je”, piše Khushwant Singh, “da se najveći broj zabilježenih slučajeva nasilja nad muslimanima i kršćanima dogodio u Gujaratu, rodnoj državi Bapu Gandhija.”
Tamo se rodio i Narendra Modi, trostruki uzastopni izborni pobjednik na poziciji glavnog ministra nacionalističke hinduističke stranke BJP, koji će prema procjenama poraziti nesigurnog Rahula Gandhija na nacionalnim izborima u svibnju.
Ilustracija: thehindubusinessline.in
S ksenofobnom Hindutva ideologijom Modi se obraća razvlaštenim Hindusima koji vjeruju da su muslimani “privilegirani”. Nedugo nakon što je došao na vlast 2002. godine, rulja je pobila stotine muslimana. Istražno povjerenstvo je načulo da je Modi naredio nadležnima da ne zaustavljaju pobunjenike – što on negira. Dive mu se moćni industrijalci, on ima najveći “rast” u Indiji.
Zbog svega navedenog, veliki otpor koji je dao Indiji nezavisnost sada se nanovo zahuktava. Grupno silovanje studentice u New Delhiju 2012. uzrokovalo je izlazak velikog broja ljudi na ulice, reflektirajući na taj način i razočaranje u političke elite te gnjev zbog njihovog prihvaćanja nepravde i moderniziranog feudalizma. Popularni pokreti često su vođeni ili inspirirani izvanrednim ženama kao što su Medha Patkar, Binalakshmi Nepram, Vandana Shiva i Arundhati Roy. Oni pokazuju da siromašni i ranjivi ne trebaju nužno biti i slabi. To je trajan dar Indije svijetu. Korumpirani na vlasti ignoriraju ih, unatoč opasnosti koju predstavljaju za njihove pozicije.
Izvor: h-alter