SAD odbija da nauči lekcije iz historije, piše autor [EPA]Piše: Marwan Bishara
“Američki rat za širi Bliski istok” je izuzetna knjiga. Andrew J Bacevich je vojni historičar i američki patriot koji je služio u vojsci Sjedinjenih Američkih Država i koji je izgubio sina u iračkom ratu. Iskren je i direktan čovjek i nije ratni huškač.
Umjerena i sveobuhvatna, Bacevicheva bilansa američkih ratova u muslimanskom svijetu je svjedočenje vojnih promašaja Washingtona na području šireg Bliskog istoka.
U svojoj knjizi analitičkim skalpelom secira doktrine i dogme koje se kriju iza direktnih američkih vojnih intervencija na Bliskom istoku, kojim se on posvetio ne od doba Franklina Roosevelta ili Dwighta Eisenhowera, već od vremena Jimmyja Cartera.
Carterova doktrina se može sažeti u sljedećoj izjavi: “Svaki pokušaj bilo koje vanjske sile da preuzme kontrolu nad regijom Perzijskog zaljeva će se smatrati napadom na vitalne interese Sjedinjenih Američkih Država, i takav napad će biti odbijen svakim raspoloživim sredstvom, uključujući i vojnom silom.”
Dugotrajni sukobi
Andrew je Carteru progledao kroz prste, ali pokazuje kako je njegova doktrina utrla put za buduće intervencije. On kritički razmatra svaku od desetak američkih vojnih kampanja na širem Bliskom istoku i u muslimanskom svijetu, ali ih sve povezuje u jedan strateški način razmišljanja koji je vladao u rasponu od četiri desetljeća.
Zatim kritizira logiku upotrebe sile od 1980. godine nepristrasnim ocjenama američkih vojnih strategija od prvog do četvrtog Zaljevskog rata, od Bosne i Afganistana do Libana, Sirije, Somalije, Libana, Jemena i ostalih.
Prema mišljenju Bacevicha, američki ratovi na Bliskom istoku nisu vođeni samo interesom naftnih i vojnih industrijskih kompleksa. On vidi kolektivnu iluziju ili naivnost koja dovodi do istih zabluda i pogrešaka.
I on pokazuje kako su, uuprkos dokazanim propustima, američki lideri i stratezi nastavili da koriste isti vašingtonski priručnik. Između ostalog, ignoriranjem jednostavne lekcije da započinjanje ratova nije ni nalik okončavanju istih, te da se ono što je Washington prikazivao kao vojne pobjede ili “obavljene misije” dosljedno mutiralo u različite oblike dugotrajnih sukoba.
Pobjeda protiv Sovjeta u Afganistanu se kasnije pokazala kao veliki poraz. Za Washington, povlačenje Sovjeta je značilo da je SAD pobijedio, ali to je bila kratkovidna reakcija.
Prvi afganistanski rat je utro put drugom 2001. godine.
Kratkovidne odluke
Bacevich procjenjuje da je podrška Iraku u prvom Zaljevskom ratu iz osamdesetih godina prošlog stoljeća (iransko-irački rat) također bila kratkovidna odluka, iako je SAD proglasio pobjedu kada je Iran u osnovi odustao.
Iransko neprijateljstvo je nastavilo ključati kada je Saddam Hussein napao Kuvajt, što je dovelo do većeg američkog učešća u Iraku – kako bi poništili vijetnamski sindrom.
Rat iz 1991. je možda bio profitabilan – Colin Powell je kasnije tvrdio da je Amerika zaradila novac od tog rata – ali je on samo utro put ratu iz 2003. godine, koji je, sa druge strane, utro put za skorašnju intervenciju protiv grupe Islamska država Irak i Levant.
I tako dalje, i tako dalje.
Bacevich ne štedi nikog od političara ili generala koji su se zalagali za rat. Od Cartera do Baracka Obame, preko Ronalda Reagana, Clintona i oba Georgea Busha, i od postupaka bivših generala, od Wesleyja Clarka do Davida Petraeusa i Stanleyja McChrystala i brojnih drugih, Bacevich pokazuje kako je američko političko i vojno vodstvo konstantno obećavalo previše i neadekvatno isporučivalo obećano.
A kako glavni mediji potpuno sudjeluju u prodavanju ratnih projekata, Bacevich se ne ustručava da upre prstom u nesvjesnu američku javnost koja je preokupirana trivijalnostima dok im je zemlja zaglavljena u močvari šireg Bliskog istoka.
U odlomku osvježavajuće iskrenosti, Bacevich tvrdi da SAD može podržavati slobodu, demokratiju i prosperitet na Bliskom istoku, ali samo ako dobiva lavovski dio u tom procesu – sve ostalo je manje važno.
Kao vojni historičar, Bacevich tvrdi u svom uvodnom poglavlju da je Carterova doktrina utrla put za više decenija američkih vojnih intervencija na širem Bliskom istoku, omogućivši narednim administracijama da ga prošire kako bi obuhvatile mnoge zemlje u regiji.
Ignoriranje lekcija
Otad su američki čelnici ignorirali lekcije iz historije i iskustva drugih imperijalnih sila. Kao sekularno tijelo, Bacevich smatra, američka vojska je također ignorirala vjeru i njen kompleksni utjecaj na regiju.
Doista, većina lekcija koje su trebale biti naučene na Bliskom istoku prije napada 11. septembra nisu uvažene nakon tih napada. SAD je udvostručio napore i počeo koristiti više vojne sile za poticanje iluzije oblikovanja regije šireg Bliskog istoka.
Umjesto da politika diktira ulogu vojske, američko vojno tijelo je počelo da diktira politiku i diplomatiju na Bliskom istoku.
Američke vojne misije su usporile do puzanja, jer SAD nije bio u stanju da se iščupa iz regije. U tom procesu je Amerika užasno zakazala u ispunjavanju ciljeva, bilo u Iraku, Zaljevu ili protiv Al-Kaide.
Čak i najrazumniji američki predsjednik u protekle četiri decenije, Obama, nije mogao da ne ponovi iste greške u Afganistanu, Libiji i u Iraku.
Kao i njegovi prethodnici, on je pribjegao retorici koja nema veze sa realnošću, ustvrdivši da je najdugotrajniji američki rat odgovorno okončan u Afganistanu – što nije istina – te najavio da će iza sebe ostaviti demokratski i stabilan Irak – koji je sve osim toga.
Bacevich žali za nedostatkom kreativnog nevojnog razmišljanja u Washingtonu i nedostatku miroljubive političke stranke koja se zalaže za manje vojnih odgovora na izazove u SAD-u i u svijetu.
Dobitak za industriju
Ističe i veliki dobitak za vojni industrijski kompleks u otegnutim vojnim kampanjama nauštrb nesvjesne javnosti.
Kako bi došlo do promjene, Amerikanci moraju pokazati više interesa za vanjsku politiku i vojne intervencije na Bliskom istoku, ali i šire.
Većina Arapa i veliki broj muslimana imaju nikakav ili gotovo nikakav utjecaj na odluke diktatora i ekstremista da pribjegnu ratu i nasilju kako bi zadovoljili vlastite ambicije i pohlepu.
Ali, Amerikanci imaju izbora i imaju pravo glasa, te samim tim moraju preuzeti odgovornost za odluke i greške svojih lidera.
Da li ovo znači da je predsjednik Obama bio u pravu što nije intervenirao u Siriji? Posebno nakon što se većina Amerikanca protivila direktnoj vojnoj intervenciji nakon Iraka i Afganistana?
Bacevich se s tom odlukom sigurno slaže. Kao što se s njom slažem i ja. Ali stvari nisu tako jednostavne – ne nakon smrti stotina hiljada Sirijaca.
U odsustvu direktne vojne intervencije, SAD, de facto regionalni policajac, morao je učiniti više osim da bude svjedok dok se genocid odvijao pod njegovom paskom. I mogao je učiniti više da ograniči Assada, da zaštiti civile i da postigne diplomatsko rješenje.
Prepuštanje Iranu, Izraelu i Saudijskoj Arabiji da se pobrinu za te probleme – korištenjem vojnih intervencija – teško da je rješenje za eksplozivnu regiju.
Amerikanci ne smiju obraćati pažnju samo kad Amerikanci ginu, već i kada bezbrojni Arapi i muslimani plaćaju cijenu američkih ludorija u regiji.