Sanjao sam da sam pao u bunar. Bilo mi je hladno i bilo me je strah. Mračno. Samo sasvim gore vidi se krug plavog neba i oblaci.
Znam, čitao sam Freuda, što znače takvi snovi. No za mene je objašnjenje jednostavno i ne temelji se na potiskivanju stvarnosti.
Gledao sam nekoliko zadnjih dana vijesti, Dnevnik, poslije Otvoreno, čitao kolumne i razgovara s ljudima na cesti. Doza toksičnog zagađenja vijestima o našoj defektnoj demokraciji poljuljala bi i najčvršće, a kamoli ne mene, načitanog i sklonog jutarnjoj depresiji.
Nije čudno da sanjam padanje i bunare, imam noćne more. Još ako budem sanjao da oko bunara plešu Karamarko, Brkić, Milošević, Milanović, Čorić, Čačić. Zagrljeni pjevaju bećarce i ne pomažu mi da se izvučem! Dođe mi, iako je san, da se prepustim sudbini i prestanem plivati.
Izgubili smo vjeru da su pametni i dobri ljudi većina, da smo plemeniti, tolerantni, radišni ljudi, otvoreni svijetu i promjenama. Oko nas, čini se, nema uzora i vodstva, nema volje za promjenama, osobnom žrtvom i naporom
Trijumf gluposti je opasna situacija. Još gore je kad glupost dođe na vlast. No ne treba se prestrašiti. Glavne poluge vlasti u Hrvatskoj su na staklenim nogama. Sabor, imali smo ga i bez kvoruma kad se odlučuje, a često i bez smislene teme, zadatka i točke dnevnog reda, politički je marginalizirana institucija; postao je tek savitljivi štapić vlasti, a nije pilon na kojem stoji zgrada vladavine prava.
Cijeli skeč odigran je oko izbora sudaca Ustavnog suda, institucije poljuljanog autoriteta, pod stalnim optužbama za pristranost, nestručnost, a ponekad i gore od toga. Sudstvo se urušava tako brzo da i moje kritike kasne, jer su nestali standardi moralne odgovornosti, a zakonska jedva da postoji.
Tražeći načina da sudstvo izoliramo od politike, izolirali smo ga od društva i amputirali osjećaj da se radi o pozivu, a ne o organizaciji, borbi klika i taština.
Vlada pod teretom suprotnih zahtjeva za odgovornosti i pameti, stalno izložena besmislenim moljakanjima, traženjem sredstava za ovo ili ono, oslanjala se na one koji više vole besplatne ručkove no plaću za rad, zapravo se nije snalazila i nije vladala.
Gospodarski oporavak nije posljedica mjera vlade, već poboljšanje usprkos mjera. Javna uprava je skup alat, francuski ključ velikog broja koji ne pomaže kod malih šarafa. Lokalna samouprava je fragmentirani skup egoističnih zajednica i slab alat; skup dvadeset ključeva za male šarafe ne može zamijeniti jedan veliki, podijeljena država nema za djelovanje. Broj ne zamjenjuje kvalitetu.
No zar je uistinu tako loše? Zar je sve loše?
Ma nije. Nikako nije. Kad pogledamo unatrag, sve danas čini se bolje. Sjetite se naslova i tema iz devedesetih, nemoći vlada da prekinu svađe sa susjedima. Strani državnici zaobilazili su Hrvatsku u velikom luku, bojali smo se novog rata. Gorki plodovi nastanka pljačkaškog kapitalizma i korumpirane vlasti su se podnosili, no rijetko spominjali. Ja koji sam tada govorio o korupciji smatran sam osobenjakom
Površina Hrvatske povećavala se statističkom manipulacijom, a tek rijetke novine usuđivale su se pisati slobodno. Ekonomija je tonula i prije nego što smo to najprije zvali recesijom, pa poslije krizom.
Skala društvenih vrijednosti proširila se u svojim krajnostima, na sceni su i prozelitski vjerski pokreti i moralni relativizam, zaborav stvarnosti u društvu potrošnje i prividnog materijalnog obilja.
Naravno, nije se sve i nije se svima promijenilo na bolje. I nekada je bilo jako siromašnih ljudi, no po kontejnerima se nije tražilo jer se i nije moglo ništa naći.
Hrvatska doista može bolje. Političkih reformi nema. Mi smo zemlja u kojoj se može svašta obećati, nešto promijeniti, no i sve zaustaviti.
Ako netko može spriječiti zlo ili uništiti nešto dobro, to je najprije Vlada. Ne treba razdvajati promjenu izbornog sistema, strukture i metode vlade, središnju i regionalnu upravu. Sve to je sistem koji mijenjamo povremeno u detaljima i postupno. No s vožnje lijevom stranom ceste na vožnju desnom stranom ne može se prijeći postupno.
Treba ići u druge zemlje da se vide prednosti ove u kojoj živiš i shvatiš vrijednosti toga da mirno ideš gradom noću, da postoje dobre ceste, da je radost zarazna, da ima zdrave hrane i čiste vode, zraka i mjesta za kupanje. Mnoge od tih stvari vremenom se kvare, ali ne samo nama, već preko granica i radi udaljenih uzroka.
Gledao sam nekoliko zadnjih dana vijesti, Dnevnik, poslije Otvoreno, čitao kolumne i razgovara s ljudima na cesti. Doza toksičnog zagađenja vijestima o našoj defektnoj demokraciji poljuljala bi i najčvršće, a kamoli ne mene, načitanog i sklonog jutarnjoj depresiji
Premda nijedna pobjeda nije stalna, nijedno poboljšanje vječito, vrijedi i obratno.
Postoje i prividni porazi, povremena reverzibilnost i dekadencija koje su temelji novih promjena i poboljšanja.
Mi ne možemo trajno promijeniti mentalitet i shvaćanje masa, ništa trajno unaprijediti, no osnovno je pitanje naš unutarnji osjećaj da radimo dobro i jesmo li u pravu. Zapravo pitanje i nije gdje smo sada, pa čak ni to što želimo, koliko što radimo sada da bi bilo bolje.
Borimo se za pravu stvar i nalazimo mjesta za bolje. Djelujmo prema savjesti, bez obzira na izglede i račun koristi.
Izgubili smo vjeru da su pametni i dobri ljudi većina, da smo plemeniti, tolerantni, radišni ljudi, otvoreni svijetu i promjenama. Oko nas, čini se, nema uzora i vodstva, nema volje za promjenama, osobnom žrtvom i naporom.
Ja mislim da je to privid, loš dojam koji je nametnuo trenutak.
Hrvati ne vole politiku. Bučnije slave nogometne pobjede. Znaju heroje sapunica točnije nego naš vanjski dug i proračunski deficit.
Novinski naslovi bacaju nas u depresiju ili stvaraju euforiju, već prema prilici.
Skloni smo, što je i zdravo za vlast, kritici i vrijeme obožavanja novih stranaka i vođa kraće je od njihovih mandata.
Željeli bismo čvrstu ruku i labave zakone, ili bar da to vrijedi samo za druge.
Heroji smo skloni žrtvovanju, ali i nepredvidive kukavice kada se radi o štednji.
No bilo kako bilo, društvo nam je zdravije od države.
Pojavljuju se proroci i vidjelice, fanatici svih vrsta, ljubitelji vođa i svjedoci čuda, opaki dušobrižnici i registratori mrtvih i zla. Takav je stav divljao Europom prije pet stotima godina i ne smije se ponoviti.
Prije ili kasnije se probudiš. Buđenje je način da se izvučeš iz bunara. Kad izađeš iz mraka na svjetlo, osjetiš vjetar i miris slobode, sve se čini moguće. Otvaraju se nove granice, vide novi ciljevi. Obilje slobode odjednom raduje. Svijet je isti, samo što izgleda bolje kad izađeš na svjetlo
Mi nismo protiv njih jer su različiti, mi se branimo od njih. Branimo slobodu. Mi smo za slobodu i ne možemo drukčije. Ratovi su gotovi, ne traje borba protiv prijatelja ako su neprijatelji nestali poraženi. Izmišljati nove neprijatelje zato da bi se rat nastavio, da bi trajao vječno, uništava budućnost naših potomaka.
Iz bunara sam se nekako izvukao. Malo po malo, puzanjem, blatnjav i nečist.
Uostalom, prije ili kasnije se probudiš. Buđenje je način da se izvučeš iz bunara. Kad izađeš iz mraka na svjetlo, osjetiš vjetar i miris slobode, sve se čini moguće. Otvaraju se nove granice, vide novi ciljevi. Obilje slobode odjednom raduje. Svijet je isti, samo što izgleda bolje kad izađeš na svjetlo.
Nitko ne pleše kolo podsmjehujući mi se bećarcima i gangama. Ljudi zapravo nisu sasvim zli i glupi, tek stjerani u kut, u oskudici i loše vođeni pokazuju lošu stranu. U oskudici i u bunaru prazne glave bolje plivaju. Kad izađemo iz bunara, vidimo kako je dobrih i pametnih ljudi puno.
”Usprkos svemu vjerujem da su čak i loši ljudi uistinu dobri u srcu. Jednostavno ne mogu graditi nade na temeljima koje čine konfuzija, jad i smrt.” (Ana Frank)