Na internetu se može svašta pronaći, prvenstveno ono što se ne traži. Tako sam naletio i na odlomak Romana Bolkovića napisan nevažno sad kada i nevažno kojim povodom:
“… ovom zemljom vladaju oni koji jesu izašli iz Jugoslavije, ali Jugoslavija nikada nije iz njih, i to je snažnije prisutna u njima, što ih više od nje pokušavamo otrgnuti. Nakon ove lirske, evo i striktnije definicije: to su oni građani Hrvatske koji, mada Hrvati, i dalje snuju Jugoslaviju.”
Što se mene tiče, ovaj me se odlomak ni najmanje ne tiče, iako se u nekim dijelovima mogu prepoznati. U prvom redu, ne vladam “ovom zemljom”, Hrvatskom, pa je sve nakon tog početka adresirano nekom drugome. Istina je da sam izišao iz Jugoslavije, ne mogu nijekati da sam u njoj rođen, u njoj odrastao, barem dva desetljeća u njoj živio i djelovao, kao i svi moji vršnjaci. Na neki način Jugoslavija zaista nikada nije izašla iz mene: naime, nisam ribica u akvariju koja pamti tri sekunde ni kokoš koja pamti dvije minite. Pamtim. Iako se povremeno ne mogu sjetiti što sam jučer ručao, mnogo toga od prije četvrt stoljeća mi je itekako svježe u pamćenju, ali me senilnost ipak nije ozbiljno načela. I, da, to pamćenje je to snažnije prisutno što me raznorazni smutljivci više pokušavaju uvjeriti da sam živio negdje drugdje, u nekoj drugačijoj zemlji i drugačijim okolnostima nego sam živio, jer bez takvih nasrtaja ne bih o mnogo čemu od toga ikada razmišljao. Mada građanin Hrvatske, čak Hrvat, ni na koji način ne snujem Jugoslaviju, premda znam da su je od biskupa Strossmajera pa nadalje snivali najčasniji i najpametniji Hrvati, a rušili bože-me-pomozi kakvi.
Prisjetio me taj odlomak veljače 2015. Nazvala me Hloverka i navalila da me intervjuira. Rekoh da sam opako prehlađen, jedva govorim i nisam za ništa takvo raspoložen. Nije se dala smesti. Naposljetku rekoh da bih i da sam zdrav bio jednako neraspoložen i neću. No ona je opaka lisica. Znala je da svaki dan, koliko god bio prehlađen, moram prošetati psa i da šetnja uvijek završava tako da svratim u isti kafić na kraju parka. Kad sam nekoliko sati kasnije unišao u kafić zatekao sam u jednom uglu Hloverku s kamermanom, toncem i šoferom, a konobar mi došapnuo da čekaju već duže vremena. Moram priznati da sam bio začuđen takvom zasjedom, pa kad sam sjeo, a oni upalili kameru i uključili magnetofon, te Hloverka navrla s pitanjima, odgovarao sam prvenstveno zbog znatiželje da vidim što hoće. Snimka razgovora emitirana je gotovo bez ikakvog kraćenja ili druge intervencije šestog veljače u emisiji “Pola ure kulture”.
Koliko se sjećam, o kulturi nismo razgovarali nimalo. Većina njenih pitanja vrtila se oko Jugoslavije s ciljem da priznam da sam jugonostalgičar ili tako nešto. Rekoh joj jasno i glasno u kameru i mikrofon – kakva Jugoslavija? To je prošlost, toga više nema, niti će ikada više biti. Pamtim, prošlost me zanima samo kao prošlost, ono što je važnije od svega je budućnost i sadašnjost kao korak prema njoj.
Mogao sam odgovoriti i drugačije. Mogao sam reći da patim za Jugoslavijom jednako kao što mi je žao da nisam visok metar i osamdeset i pet, da želim obnovu Jugoslavije jednako kao što želim da me Miss svijeta povlači za testise, da više patim što tako nešto ne pada na pamet nekim gospođicama iz susjedstva nego što me proganja uspomena na nebrojene drugarice iz onog bivšeg sistema kojima nešto takvo također nije bilo ni nakraj pameti. Mogao sam odgovoriti i na treći način, da je meni osobno sad, u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, po mnogo čemu bolje nego mi je bilo u propaloj Jugoslaviji, ali da to nema veze ni s Jugoslavijom ni s Hrvatskom nego s tim da sam se trudio srediti svoj život u okolnostima kakve bile da bile, pa mi je prilično toga zaista i uspjelo. Mogao sam i kukati da ima i gorega, od čega dio otpada na to što sam ostario i oslabio, ali dio i na okolnosti okruženja koje su otišle na gore, ali se u tako nešto nisam htio upuštati jer bi to dozvoljavalo da se moje izjave puste samo dopola, djelomično, pa ispadne sasvim drugo od onoga što sam rekao.
Naposljetku, da raščistimo – kakav sam to ja jugonostalgičar?
Istina da sam živio i djelovao u socijalističkoj federativnoj Jugoslaviji, ali to ni tada nije bila zemlja/država/sistem koji sam prihvaćao neupitno i bez ostatka. Dapače, otkako znam za sebe, bio sam prema svom okruženju maksimalno kritičan.
Zastanimo na maloj digresiji: što znači “kritičnost”?
Jedna je kritičnost kad netko vidi samo zlo i crno, kad odbija bilo što, kad i ono dobro proglašava lošim, a po svojoj potrebi i izmišlja ono čega nema da bi što više ocrnio ono što ne voli. Druga je kritičnost kad netko analizira postojeće i konstatira što je dobro, a što loše, kad dobronamjerno nastoji loše ukloniti, a dobro dalje razvijati. Prvo su kritizeri, drugo pravi kritičari, a treće je kad je netko sam po sebi kritična karika u mreži okolnosti.
Za razliku on onih koji su u prikrajku šutjeli, za još veću razliku od onih koji su uliznički javno slavili poredak i ustrojstvo (što god pri tome privatno mislili), ja sam i onda bio kritičan prema Jugoslaviji i sistemu koji je u njoj vladao i nisam se libio to iskazati ni napraviti sve što je bilo u mojoj moći da to izmijenim. Recimo, kult ličnosti mi je išao na živce i očepio sam ga svakom prilikom koja mi se pružila. Neki elementi kolektivizma nisu bili sukladni mojoj prirodi i maksimalno sam ih izbjegavao ili oponirao. Socijalistički kič me je iritirao i poticao jedino na ismijavanje. I tako dalje. I kad vidim da sam danas za nekoga jugonostalgičar, znam da pred sobom imam neinteligentnu osobu, zatucanog glupana isprana mozga ili zlonamjernog mutikašu.
Jesam Hrvat, nikada to nisam nijekao ni tajio, i smatram da sam rodoljub. Radio sam prvenstveno na korist Hrvatske, iako nikada na štetu Jugoslavije. I to se moglo, postojao je taj put. Oni koji su navodno radili za korist Hrvatske, a na štetu Jugoslavije, zapravo su prvenstveno štetili upravo Hrvatskoj.
Socijalističku federativnu Jugoslaviju stvorili su partizani. Drago mi je da su upravo oni pobijedili, a ne netko gori. Partizani su u velikoj većini bili časni, pošteni i dobronamjerni ljudi i oni koje je nužda natjerala da im se priključe. U velikoj većini bili su to ljudi neobrazovani i primitivni, takvi su u pobjedničkom partizanskom pokretu bili dominantni, što ne znači da među njima nije bilo i obrazovanih intelektualaca, ali premalo. Prije drugog svjetskog rata Partija, koja je uspjela stati na čelo partizanskog pokreta, sastojala se od dvije struje. Jedni su bili klasični proleteri, siromašni seljaci, sirotinja. Drugi su bili kćeri i sinovi srednjeg sloja i bogatijih ljudi, studenti i intelektualci. Ova druga struja je kroz Drugi svjetski rat, nažalost, uglavnom izginula. U Hrvatskoj je još za kraljevske Jugoslavije utamničeno pedesetak vrhunskih lijevih intelektualaca. Raspadom Jugoslavije svi zatvorenici, osuđeni kriminalci i oni koji su čekali presude, pušteni su iz zatvora – osim ljevičara iz Kerestinca. Njih su tamničari uredno prepustili ustašama. Ondje je stradao cvijet hrvatske lijeve inteligencije: August Cesarec, Božidar Adžija, Ognjen Prica, Divko Budak, Otokar Keršovani… U ratu su stradali Ivo Lola Ribar i brat mu Jurica. Ivana Gorana Kovačića zaklali su četnici. Od istaknutih intelektualaca rat su preživjeli dr. Ivan Ribar, Moše Pijade, Vladimir Nazor, ali su bili dobrano stari. Preživio je i Koća Popović, ali on je bio samo jedan. Stradao je i Franjo Fuis. Vrlo me zanima kakva bi bila Jugoslavija da su intelektualci preživjeli u većem broju, da su imali utjecaj u Partiji kakav su imali prije Drugog svjetskog rata. Kako bi ta zemlja izgledala, kako se razvijala, kako bi završila ili bi li se uopće raspala? U takvoj Jugoslaviji bih radije živio nego u onoj u kojoj jesam. U stvarnosti je većina socijalističkih direktora još krajem šezdesetih godina jedva imala osnovnu školu i završene partijske kursove, no danas mi se i to čini poštenije od prepisanih diploma i ekspresnih diplomiranja prometnih znanosti.
Mogu napisati i ovako: Kako mogu žaliti za onim čega nije bilo? Ne žalim za onim čega nije bilo. Istovremeno, žalije mi je što toga nije bilo nego što se Miss svijeta nikada neće pozabaviti mojim skrušenim izdankom. (Gospođice iz susjedstva bile bi sasvim dovoljne, a za to još uvijek ima izgleda.) Ne žalim-žalim, to zvuči suprotno, kao da jedno drugo isključuje, ali nije tako. Oboje je točno, premda izgleda nemoguće da je istovremeno točno ono što se isključuje. Naime i jedno i drugo je djelomično istinito i djelomično nije, jer ni jedno ni drugo nije precizno. Izricanje takvih naizgled isključujućih tvrdnji zapravo je znak da ne postoje precizni pojmovi ni riječi koje bi precizno i jednoznačno iskazale što osjećam, ili ih barem ja ne znam.
Ako i sanjam Jugoslaviju, sanjam Jugoslaviju koje nikada nije bilo, niti će je ikada biti. I Hrvatsku kakve još nije, kakva bi mogla učas postati, ali vjerojatno nikada neće. Priželjkujem Europsku zajednicu kakva još dugo neće postati, a na tom dugom putu će vjerojatno skrenuti neznano gdje. Cijeli svijet je nezdravo mjesto koje bi moglo, trebalo i nadam se da kad-tad doći pameti. No kad spominjem svijet, Europu, Jugoslaviju i Hrvatsku, moram napomenuti da me geografske cjeline i društveno-politički okviri zapravo manje zanimaju: to su podloge, prečice ili prepreke za ono što je zaista važno.
Fučka mi se za općine, županije, države, regije i prekogranične asocijacije. Ono što je jedino važno, što je prvenstveni cilj koji je zavrijedio truda bilo koje suvisle društvene akcije, ono što zaista sanjam, što priželjkujem je sretan narod – razumni, fizički i mentalno zdravi i zadovoljni ljudi.