Pored agresivnog provođenja neoliberalnog ekonomskog programa, kratki mandat Vlade HDZ-ove Domoljubne koalicije i MOST-a svojim je polarizirajućim djelovanjem na simboličkoj reartikulaciji društvenog polja, rekadroviranju institucija građanskog društva te pomjeranju kulturne paradigme politički destabilizirao državotvorni konsenzus o tzv. nacionalnoj pomirbi, uspostavljen još 1990-ih. Obje velike stranke ulaze u predizbornu kampanju konvergirajući prema centru i ponovnoj stabilizaciji političkog polja, što nakon izbora 11. rujna obećava manje društvenih tenzija te umiveniji nastavak napada na radnička prava i javni sektor.
Iako predizborna kampanja još nije službeno započela, isto se ne može reći za propagandne aktivnosti aspiranata na mandat za formiranje izvršne vlasti nakon izbora koji će se održati 11. rujna. Za razliku od, za hrvatske prilike, višestruko neuobičajenog te kratkotrajnog mandata Vlade HDZ-ove Domoljubne koalicije i MOST-a, prve predizborne aktivnosti ne daju naznake da će ova kampanja previše odstupati od dosadašnjeg centrističkog političkog okvira. Između ostalog, to znači marginalnost lijevih tema i diskursa baziranih na klasnoj analizi i političkoj agendi koja proizlazi iz artikulacije klasnih interesa. Opravdano je, stoga, vjerovati da će nakon izbora izostati i parlamentarna reprezentacija takvih lijevih pozicija. Upravo iz tog razloga treba napraviti rekapitulaciju dosadašnjih kretanja u hrvatskoj politici i mapirati aktualne odnose glavnih političkih aktera, ne bismo li predizbornu kampanju barem dočekali svjesni implikacija propagandnih poruka iz njihova arsenala.
Tuđmanistički državotvorni konsenzus
Da bi uopće bilo moguće baviti se političkim zbivanjima u okvirima koji nadilaze reduktivno srednjostrujaško medijsko praćenje dnevne politike, moramo ih promatrati uzimajući u obzir historijat razvoja političkog polja. Drugim riječima, moramo voditi računa o tome da se političko polje u Hrvatskoj formiralo kao rezultat procesā razdruživanja od drugih jugoslavenskih socijalističkih republika i restauracije kapitalističkih društvenih odnosa. Uz to, važna je historijska činjenica da su se ti procesi događali u pozadini ratnog sukoba. Noseća ideja tog perioda bila je ona nacionalne „pomirbe“ koja je – prateći frankistički model, simboliziran miješanjem republikanskih i rojalističkih kostiju u Valle de los Caídos – pretpostavljala pomirenje ustaša i partizana u svrhu ostvarivanja „tisućljetnog sna hrvatskog naroda o državnoj samobitnosti“. Postupak kojim je to pomirenje provedeno podrazumijevao je kombiniranje elemenata:
Političko polje u Hrvatskoj formiralo se kao rezultat procesā razdruživanja od drugih jugoslavenskih socijalističkih republika i restauracije kapitalističkih društvenih odnosa. Noseća ideja tog perioda bila je ona nacionalne „pomirbe“ koja je pretpostavljala pomirenje ustaša i partizana u svrhu ostvarivanja „tisućljetnog sna hrvatskog naroda o državnoj samobitnosti“
u preambulu Ustava ugrađeno je nasljeđe Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske kao jedan od historijskih izvora hrvatske državnosti, a iz tzv. NDH preuzeti su, primjerice, naziv valute i vojna terminologija. To spajanje nespojivog ideološki je u zloglasnom australskom govoru izrazio Stipe Mesić, izjavivši da je u Drugom svjetskom ratu Hrvatska pobijedila dva puta: prvi puta kada je 1941. ostvarila nezavisnost, a drugi puta kada se 1945. našla na pobjedničkoj strani.
Drugi važan moment za konfiguraciju političkog polja koji datira u razdoblje uspostave nezavisne hrvatske države supstitucija je klasnog sadržaja politike nacionalnim sadržajem, iz čega je proizišla nacionalistička struktura parlamentarnog predstavljanja. Naime, sukladno odredbama Ustava i Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, pravo na predstavljanje u zakonodavnoj vlasti ostvaruje se na temelju pripadnosti većinskom narodu i nacionalnim manjinama. Stoga je i dominantan okvir ideološkog imaginarija izbornog procesa nacionalan, a izborni proces se odvija uz naglašavanje apstraktnih nacionalnih interesa, koji nisu direktno povezani s realnim životnim okolnostima glasačke baze. Povrh toga, mandat zastupnika nije obvezujuć te je neopoziv, što onemogućava ikakvo pozivanje na odgovornost izabranih predstavnika. Supstitucija klasnog nacionalnim, koja je omogućila ovakvu konfiguraciju hrvatskog parlamentarizma, provedena je i održava se uz podršku svih parlamentarnih političkih aktera. Dovoljno je samo prisjetiti se socijaldemokratskog slogana „I radnici su Hrvati“ te njihova pristanka na proces pretvorbe i privatizacije te sve daljnje korake na spisku neoliberalne agende.
(foto HINA/ Damir SENČAR /ds – autorska prava su zaštićena, nije dozvoljeno preuzimanje, prenošenje i redistribuiranje sadržaja Hine).
Uostalom, osim marginalno i lokalno, nominalno lijevi političari listom pristaju na tuđmanističku logiku prema kojoj su hrvatski (sic!) partizani preteče branitelja iz Domovinskog rata, a NOB prvi korak prema uspostavi ranije navedene hrvatske „državne samobitnosti“.
Konsenzus parlamentarne ljevice i desnice oko uspostavljanja države na osnovi ideje „pomirbe“ na snazi je i četvrt stoljeća nakon što je postignut. Međutim, potrebno je ukazati na funkcije dominantnih političkih aktera u njegovu očuvanju. U posljednje vrijeme postojanje konstitutivnog konsenzusa zamagljeno je analitički bezvrijednom kovanicom „HDZSDP“ koja implicira da je na vlasti jedinstvena politička grupacija, za što se kao dokaz podastire isprepletenost državnih institucija kadrovima dviju najvećih političkih stranaka. To otežava analitičko razlaganje konsenzusa, kao i specifičnih funkcija koje te dvije stranke imaju u njegovu održavanju. Postavimo li problem u historijsku perspektivu, može se reći da je funkcija HDZ-a – kao „stožerne državotvorne stranke“ – održavanje nacionalističkog karaktera parlamentarizma u Hrvatskoj, dok je uloga SDP-a korekcija otklonā od minimalnih standarda liberalno-demokratske vladavine. Tome u prilog govori činjenica da su opozicijske stranke, odnosno koalicije okupljene oko SDP-a, dosada dolazile na vlast u situacijama kada je HDZ proizvodio krizu političkih institucija: prvi puta nakon odbijanja priznavanja rezultata izbora u drugoj polovici devedesetih (tzv. Zagrebačka kriza), a drugi puta nakon korupcijske krize vlasti u Sanaderovo doba.
Tim’s Team: Antituđmanizam na vlasti
Iako su političke pozicije koje se protive navedenom državotvornom konsenzusu oko nacionalne pomirbe standardna činjenica vanparlamentarne politike, rijetko su dobivale priliku za parlamentarnu artikulaciju. Desne antikonsenzualne pozicije zagovaraju hipermilitarizaciju, jačanje nacionalizma u političkim institucijama i redukcije ljudskih prava, poglavito kada je riječ o pravima manjina. Nasuprot tome, lijeve antikonsenzualne pozicije su antimilitarističke i antinacionalističke, taktički uglavnom usmjerene na borbe za očuvanje javnih dobara pred privatizacijskim naletima, a strateški orijentirane na povratak klasne agende u javni prostor.
Dok je javnost bila zauzeta radikalno desnom ofanzivom na antifašizam kao kooptirani element državotvornog konsenzusa, Vlada predvođena premijerom Tihomirom Oreškovićem nesmetano je provodila ekonomsku politiku konsenzusa, dakle neoliberalne politike u javnom sektoru.
Na valu progresivnog jačanja desnih vanparlamentarnih pozicija – od referenduma „U ime obitelji“ do „šatora“ pred Ministarstvom branitelja – u vrijeme predsjednikovanja Tomislava Karamarka, došlo je do zaokreta HDZ-a oštro udesno. Paradoksalno, unatoč dosad neviđenoj količini referenci na Tuđmana i tuđmanizam, Vlada koju je HDZ formirao uz podršku koalicijskih partnera i MOST-a ispostavila se kao prva antituđmanistička vlada u hrvatskoj povijesti. Ideološku artikulaciju tog antituđmanizma najpreciznije je formulirao njezin ministar kulture Zlatko Hasanbegović opetovanjem izjave o antifašizmu kao floskuli, u čemu su mu sekundirali desničarski povjesničari i televizijski komentatori okupljeni na lokalnim i regionalnim televizijama. Potom su uslijedili napadi na neprofitne medije i javni radiotelevizijski servis, što je barem otežalo, ako ne i onemogućilo artikulaciju i recepciju kritike vlasti u javnosti. Nakon toga put je bio otvoren za napade na ljudska prava – pri čemu je najistaknutiji bio napad na reproduktivna prava žena izveden posredstvom vanparlamentarne ultradesnice.
Dok je javnost bila zauzeta radikalno desnom ofanzivom na antifašizam kao kooptirani element državotvornog konsenzusa, Vlada predvođena premijerom Tihomirom Oreškovićem nesmetano je provodila ekonomsku politiku konsenzusa, dakle neoliberalne politike u javnom sektoru. Primjerice, pod egidom reforme načina upravljanja državnom imovinom, Oreškovićeva Vlada, tzv. Tim’s Team, na telefonskoj je sjednici skinula osam kompanija iz državnog portfelja (Podravku, Končar, ACI, Petrokemiju, Croatia Airlines, Croatia osiguranje, Croatia banku i Luku Rijeka) s liste kompanija od strateškog interesa, čime su ostvareni inicijalni nužni koraci za njihovu moguću privatizaciju.
Drugi epitomni primjer reformi Tim’s Teama uvođenje je nadstandarda u zdravstvu, dakle diferenciranje kvalitete i kvantitete zdravstvenih usluga s obzirom na platežnu moć pacijenta.
U situaciji u kojoj je kritička javnost utišana stavljanjem javne radiotelevizije pod kontrolu vlasti i napadom na neprofitne medije, pokazalo se da u društvu ne postoje dovoljni rezervni kapaciteti za pravovremen i učinkovit otpor reakcionarnom ekonomskom i političkom nasilju vlasti. Čak i u malobrojnim slučajevima u kojima je došlo do organiziranja u obranu od neposredne opasnosti pokazalo se da je taj otpor bio ili nedovoljno masovan ili nedovoljno trajan, a u svakom slučaju neadekvatno politički artikuliran. Istovremeno, parlamentarna opozicija nije činila ništa ne bi li zaštitila ugrožene društvene institucije i prava, već se samoograničila na neučinkovito verbalističko negodovanje iz udobnosti saborskih fotelja. Zato je važna, i porazna, činjenica da je agresivno nastupanje desnice zaustavljeno pukim slučajem – padom Vlade zbog korupcijske afere predsjednika HDZ-a.
Što nas očekuje?
Preslagivanje na političkoj sceni do kojega je došlo nakon pada Vlade pokazuje da HDZ-ova i SDP-ova predizborna strategija konvergiraju. Naime, SDP je u svoju „Narodnu koaliciju“ kooptirao Hrvatsku seljačku stranku – dosadašnje HDZ-ove koalicijske partnere – dok se HDZ riješio ultradesničarā iz svoje koalicije, a za predsjednika izabrao dosadašnjeg evroparlamentarca Andreja Plenkovića. Osim ako dotični, pod pritiskom predizborne kampanje ne pojača svoja taktička savezništva s radikalno desnim elementima u stranci, a deus ex machina u socijaldemokratā ne dovede do socijalističkog zaokreta, trebalo bi doći barem do predizborne normalizacije odnosa na stranačko-parlamentarnoj sceni.
Povratkom politike iz stanja zaoštravanja društvenih sukoba u parlamentarne okvire stabilnog državotvornog konsenzusa vodećih političkih aktera možemo očekivati da se na političko-ekonomskom planu bez puno buke nastavi ispunjavanje imperativnih zahtjeva međunarodnih financijskih institucija – srozavanje radničkih prava i prava socio-ekonomski depriviranih društvenih grupa te privatizacija javnog sektora. Nasuprot tome, na društvenom planu moglo bi doći do povlačenja države iz projekta uništavanja infrastrukture građanskog društva i srozavanja zaštite ljudskih prava. U slučaju da se to dogodi, glavni zadatak pred kritičkom javnošću bit će borba s iluzijom da je riječ o dugoročnom poboljšanju.