Ovako me mučila Amerika

Mohamedou Ould Slahi već je bio napunio 45 godina kada je 14. srpnja ove godine ‘odbor za periodičnu reviziju’, sastavljen od predstavnika šest američkih sigurnosnih agencija, zaključio da on ‘ne predstavlja trajnu značajnu prijetnju sigurnosti Sjedinjenih Država’. Slahi je ovu odluku dočekao u američkom zatvoru Guantanamo na Kubi, baš kao i svojih 14 rođendana zaredom.

Odbor je kao argumente za ovu odluku naveo njegovo uzorno vladanje i ‘iskrene odgovore na pitanja odbora, uključujući i priznanje o prošlim aktivnostima, što sve upućuje na to da je došlo do promjena u zatočenikovom mentalnom sklopu’. Odbor ga nije proglasio nevinim, iako je američki federalni sud još 2010. naredio da ga se oslobodi zbog nedostatka dokaza. Nije rečeno ni kada će točno napustiti Guantanamo, jer tek predstoji dugotrajna procedura kojom će se odlučiti hoće li biti izručen u rodnu Mauritaniju ili u neku drugu zemlju.

Kako se intenzitet mučenja pojačavao, Slahi je, kako je sam napisao, ‘gotovo bio skrenuo’. Svakih sat vremena morao je popiti oko litru vode, što mu je razorilo probavni sustav. Nije mogao spavati i počeo je halucinirati

Mohamedou Ould Slahi jedan je od 76 preostalih zatočenika u Guantanamu, a sada i 32. među njima koji čeka transfer u zemlju primateljicu ‘kada za to budu ispunjeni sigurnosni uvjeti’. Većina zatočenika u Guantanamo je dospjela u prvim mjesecima nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. godine. Najveći broj zatočenika koji su američke vlasti priznale bio je 779. Među njima nije bilo terorističkih vođa, dapače, većina su bili nižerangirani borci, a dio njih jednostavno nije imao sreće. U ove posljednje mogao bi se ubrojiti i Slahi, zatočenik za kojega nikada nije dokazano da je terorist, zbog čega protiv njega nikada nije podignuta optužnica, ali s dovoljnim brojem indicija da zaglavi u sustavu u kojemu postojanje dokaza nije od presudne važnosti. Slahi je i jedini zatočenik koji je o svom iskustvu napisao knjigu, ‘Dnevnik iz Guantanama’ objavljen u Americi 2015., a na hrvatskom ove godine, u izdanju Profila.

Slahi je rukopis napisao tijekom 2005. godine, u samici kampa Echo. Pisao ga je na engleskom, svom četvrtom jeziku, koji je naučio u zatvoru, pa je rukopis zahtijevao opsežnu redakturu urednika knjige, njujorškog pisca i aktivista za ljudska prava Larryja Siemsa. No još opsežniju redakturu rukopis od 446 stranica doživio je prije nego što je dospio u ruke Siemsa; američka vlada ‘uredila’ ga je sa 2500 zatamnjenih mjesta, od kojih se neka protežu na više stranica, primjerice cjelokupno Slahijevo poligrafsko ispitivanje dugačko sedam stranica u knjizi. Slahijevi odvjetnici parničili su se više od šest godina kako bi dobili dozvolu za objavljivanje, a kada se to napokon dogodilo, on je bio u zatvoru već više od jednog desetljeća.

Slahi je rođen u mauritanijskom gradu Rossou 1970., a sa 18 godina dobio je stipendiju njemačkog Društva Carl Duisberg i otišao studirati elektrotehniku. Bio je ne samo prvi Slahi koji je otišao na studij, već i prvi koji je letio avionom. Bivša francuska kolonija Mauritanija je prije proglašenja neovisnosti ustavom postala Islamska Republika. To je značilo da su svi Mauritanci islamisti, pa i Mohamedou, koji je već u tinejdžerskim godinama Kuran naučio napamet. Zato je u ranim dvadesetim prekinuo studij u Njemačkoj i pridružio se Al-Kaidi koja se tih godina u Afganistanu borila protiv tamošnje ateističke, prosovjetske vlade, uz podršku Sjedinjenih Država. Tijekom 1991. sedam je tjedana boravio u Al-Kaidinom kampu za obuku, a iduće godine još jednom, nakon čega se razočarao zbog međusobnih borbi islamističkih skupina za vlast i prekinuo s njima suradnju.

No ostao je u vezi s jednim od bivših suboraca, rođakom iz Mauritanije. Njemačka tajna služba presrela je 1999. godine njegov razgovor s rođakom preko satelitskog telefona Osame bin Ladena, a iste godine, kada je Slahi već živio u Montrealu, u SAD-u je u automobilu napunjenom eksplozivom uhapšen Ahmed Ressam, kasnije optužen za takozvanu milenijsku urotu kojoj je cilj bio napasti aerodrom u Los Angelesu. Činjenica da je i Ressam živio u Montrealu bila je dovoljna da Slahi, kao i većina tamošnje muslimanske zajednice, američkim i kanadskim tajnim službama postane sumnjiv. Zato se odlučio vratiti u Mauritaniju, no njegova sudbina već je bila zapečaćena.

U Senegalu, preko kojega je putovao u Mauritaniju, uhapšen je prvi put. Bio je siječanj 2000., gotovo dvije godine prije napada 11. rujna, ali SAD je već tada po zemljama diljem svijeta imao svoje tajne zatvore (blacksites). Agenti FBI-ja su ga ispitali i posebnim avionom transportirali u Mauritaniju, a Slahi je već tada zapazio imperijalistički odnos SAD-a i zemalja u čijim je zatvorima boravio. ‘Na čelu skupine ispitivač i bijelac stalno su bljeskali svojim čarobnim značkama’, zapisao je u svom dnevniku impresiju sa senegalskog aerodroma, ‘jasno se vidjelo da zemlja nema suverenitet. Još uvijek je to bila kolonija u svom najbjednijem obliku.’

Nakon što se vratio kući uhapšen je još dva puta. Prvi je put pušten; mauritanijskoj policiji ponovio je da se u Afganistan otišao boriti protiv komunizma, što tada nije bilo zabranjeno. Ali drugi put zvijezde su se već bile potpuno urotile protiv njega; bio je kraj rujna 2001. i američka vlada već je bila pokrenula ‘rat protiv terorizma’ koji ne poznaje ni političke, ni zakonske, ni civilizacijske granice. Ovog puta Slahi je nestao. Obitelj mu je godinu dana bila uvjerena da se nalazi u mauritanijskom zatvoru, iako je tjedan dana nakon hapšenja prebačen najprije u Jordan, a nekoliko mjeseci kasnije u američku vojnu bazu Bagram u Afganistanu. Amerikanci su se oslanjali na zaključke, umjesto na integralne stenograme njegovih razgovora, koje su im poslale kanadske tajne službe. ‘Kanadska obavještajna služba rado bi da sam zločinac pa da se može iskupiti za svoj propust zbog kojega je (ime zacrnjeno) izmaknuo iz njihove zemlje s eksplozivom u SAD. Posve je izgubila pribranost pokušavajući smiriti gnjev svog velikog brata’, napisao je Slahi u dnevniku.

Jedini crnac među čuvarima ‘morao je biti kuš’. ‘Crnčuga ne znači biti crn, crnčuga znači biti glup’, objasnio mu je jedan bijeli čuvar, kojega nije smio pobijediti u šahu

U Jordan je sletio s lisicama na rukama i vrećom preko glave, a prvo što je ugledao kada su mu je skinuli bile su uokvirene fotografije kralja Abdulaha i njegova oca Huseina. ‘Takve su slike u neciviliziranom svijetu odraz diktature. U Njemačkoj nigdje ne vise predsjednikove fotografije’, primijetio je. Organizacija Human Rights Watch ustanovila je da je jordanska tajna služba služila kao ovlašteni tamničar CIA-e najmanje od 2001. do 2004. godine, a zatvorski kompleks sastojao se od četiri prostrana kata i podruma za mučenje, podruma u koji su Slahija svako malo odvodili kako bi ga sakrili prilikom posjeta Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC). Ipak, Jordanci iz njega ništa nisu izvukli, pa je nakon osam mjeseci prebačen u Bagram. Na putu su nakratko sletjeli na Cipar, jednu od desetina država koje su opsluživale američki globalni sustav zatočenja.

Već u avionu za Afganistan skinuli su ga do gola i zavezali za pod aviona, stavili mu pelenu i cijelim putem u ždrijelo ulijevali vodu. Nakon višemjesečnog ispitivanja, u kolovozu 2002. konačno je prebačen u Guantanamo. U avionu su ga polijevali hladnom vodom, a čim su sletjeli ubacili su ga u ‘hladnu limenku’. Trećeg dana onesvijestio se u ćeliji. Guantanamo se, kada je tortura u pitanju, pokazao gorim od ‘divljih’ zemalja u koje je Amerika izvozila svoju suvremenu filozofiju torture. Iste godine u prosincu Slahi je imao čast da mu, kao jednom od 15 zatočenika ‘od najvišeg prioriteta’, ministar obrane Donald Rumsfeld osobno odobri specijalni program ispitivanja koji je uključivao prisilno stajanje bez odjeće na niskim temperaturama i druge stresne položaje, 24-satno ispitivanje u tri smjene bez spavanja, odsustvo danjeg svijetla, izgladnjivanje i prisilno hranjenje, seksualno zlostavljanje (od strane ispitivačica) koje se u Guantanamu ‘ne smatra torturom’, uskraćivanje lijekova, izlaganje glasnim zvukovima i bljeskajućim svjetlima, nalijevanje slane vode i guranje predmeta u grlo, premlaćivanje uz prostor između tijela i odjeće napunjen komadima leda. Svi, uključujući i bolničare, nosili su ‘jezive maske’.

‘Ne možete zamisliti kako je ljudskom biću zastrašujuće zaprijete li mu mučenjem. Osoba doslovce podjetinji’, napisao je Slahi, kojega u Guantanamu više nisu sumnjičili za sudjelovanje u milenijskoj uroti. Sada je bio osumnjičen za regrutiranje za Al-Kaidu. Rekli su mu da je pametan i da po kontrolnoj provjeri ima sve odlike vrsnog terorista. Na pitanje koje su to, odgovorili su: ‘Arapin si, mlad si, išao si u džihad, govoriš strane jezike, putovao si u mnoge zemlje, diplomirao si tehničke znanosti.’

Sljedećih tjedana intenzitet mučenja samo se pojačavao. ‘Gotovo sam bio skrenuo’, napisao je. Između ostalog, svakih sat vremena morao je popiti oko litru vode, što mu je razorilo probavni sustav. Nije mogao spavati i počeo je halucinirati. ‘Je li ikada u pisanoj povijesti ljudskog roda zabilježeno ispitivanje koje je, bez dana prekida, trajalo više od šest godina?’ zapitao se. ‘Priznanja su poput perlica na ogrlici; ispadne li jedna, ostale je slijede’, napisao je malo kasnije, jer tada je ‘odlučio provesti ostatak života u zatvoru’. Počeo je potvrdno odgovarati na sva pitanja, inkriminirao je čak i ljude koje nije poznavao, moleći pritom Boga da mu oprosti, napunio je stotine stranica lažnim informacijama o svojim prijateljima: ‘Plan je funkcionirao. Što je pritisak bio jači, to sam više proizvodio, a ispitivači su bili bolji. I potom, polako, stvari su se počele mijenjati.’

‘Došao sam u Kanadu s planom da raznesem CN Toranj u Torontu’, napisao je u prvoj rečenici svog torturom iznuđenog priznanja, na što je ispitivača ‘umalo strefilo srce’ od samozadovoljstva; uspjelo mu je što nijednom od njih stotinjak prije njega nije. Procijenjeno je, doduše, da mu priča nije dosljedna i poslali su ga na poligrafsko ispitivanje, čiji je zaključak bio da je svjedočenje ‘moguće oslobađajuće’.

Umjesto slobode, dobio je svoje prvo pismo. Poslali su ga iz ICRC-a 815 dana prije nego što ga je primio. Kada su ga izaslanici ICRC-a napokon posjetili, nije im rekao ništa o mučenju, bojao se, kao i ostali zatočenici, da su to prerušeni ispitivači. Dozvolili su mu molitvu, sprijateljio se s nekim čuvarima, Portorikancima, koji su otkrili njegovu duhovitost i vještinu popravljanja elektroničkih aparata. Jedini crnac među čuvarima ‘morao je biti kuš’. ‘Crnčuga ne znači biti crn, crnčuga znači biti glup’, objasnio mu je jedan bijeli čuvar, kojega nije smio pobijediti u šahu.

Slahi je svoje psihičko stanje u zatvoru podijelio u četiri faze: gotovo gubitak razuma od žudnje za slobodom, prihvaćanje zatvora i racionalno ponašanje kako bi izbjegao najgore, otkrivanje novog doma i obitelji, i naviknutost na zatvor uz strah od vanjskoj svijeta. Dnevnik završava 28. rujna 2005., gotovo apologetskim razmišljanjem: ‘Ljudska bića po svojoj naravi ne vole mučiti druga ljudska bića i Amerikanci nisu iznimka… Mučenje se najčešće počinje primjenjivati kad ljudi postanu kaotični i zbunjeni. A Amerikanci su nakon 11. rujna nedvojbeno postali kaotični, osvetoljubivi i zbunjeni.’ Jedanaest godina kasnije, prilikom donošenja odluke o oslobađanju, Slahijevi odvjetnici prenijeli su špijunskom odboru njegovu poruku da SAD-u ‘ništa ne zamjera, unatoč svemu što mu je američka vlada napravila’. Kada izađe, rekli su, planira pokrenuti posao i pisati knjige.