Neprijateljska propaganda: Ministar s tehničkim poteškoćama

Šeret i njegov teret

Milan Bandić se u predizbornu kampanju zaputio u društvu istoimene stranke i bezimenog Japanca, kojeg u seriji bizarnih TV spotova namjerava provesti cijelom Hrvatskom, pokazujući mu ljepote zemlje za čijeg se premijera upravo kandidira. U prvom nastavku gost s Dalekog istoka šeta centrom Zagreba, divi se Cvjetnom trgu, Areni i fontanama, a njegov nam domaćin – okupiran nekim novim važnim građevinskim projektom – stiže tek šaljivo dobaciti: ‘Radim više i od Japanaca!’ To je Bandić kojeg znamo i volimo: najveći zagrebački radonačelnik, gradoholičar koji metropolu vodi miješanim stilom javne nabave i privatne zabave, radišan i opušten u isti mah. Nema preteškog tereta za našeg šereta. Nije teško sjećanje na otimačinu javnog prostora kojom se Cvjetni trg prilagođavao željama i planovima Bandićevog intimusa, investitora i prometnog ubojice Tomislava Horvatinčića. Nisu teške stotine milijuna javnih kuna upumpanih u projekt Arene koji uporno proizvodi dugove, nudeći građanima jedva dva ili tri događanja mjesečno. Nije teška kič-kolekcija gradskih fontana. Nije teška nijedna greška: baš svaki motiv urbanističke samovolje u spotovskom izdanju izgleda bolje. Uostalom, u spotu, kao i u političkom životu, ključna je perspektiva. Dobro postavljena kamera, malo lošeg humora i već zaboravljamo na kakvim se sve dugovima i aferama zapravo temelji scenografija Bandićeve kampanje. Novi izborni ciklus, stari cirkus: naposljetku i nije važno to što Bandića nećemo izabrati za premijera, važno je što je opet uspio nastupiti kao da iza sebe nema krivih tragova, kao da nema skrivenih dugova, kao da mu je ovo premijera.

Ministar protiv lukobrana

Zlatko Hasanbegović – tehnički ministar, medijski superstar – drži se, s druge strane, repriznih formi: još jednom preskače tijesne ovlasti svoga međumandata, još jednom neuspješno oponaša upućenost, još jednom mu je na meti riječko Hrvatsko narodno kazalište. Dvije gusto tipkane stranice obrazloženja kojim odbija potvrditi odluku Gradskog vijeća Rijeke da za nasljednika Olivera Frljića na mjesto intendanta HNK-a imenuje njegovog najbližeg suradnika, dosadašnjeg v.d.-a dužnosti Marina Blaževića, poučno su i zabavno štivo. Hasanbegoviću se čini da predloženi Blaževićev program ulogu narodnog kazališta ‘promatra i doživljava subjektivno te isključivo u kontekstu riječke kulturne produkcije kao luke različitosti koju treba obraniti odnosno sagraditi joj ‘lukobran liberalnog, pluralnog, svjetovnog i progresivnog društva”. Nemušto sročen, ovaj izravni ideološki obračun s liberalno-pluralističkom programskom paradigmom Ivana pl. Zajca garniran je zatim s pregršt – kako da kažemo – floskula: od stava da se prijedlog programa ‘iscrpljuje u autorefleksivnosti’, preko tvrdnje da ne ‘sagledava kontekst suvremene hrvatske (a time podrazumijevajući i europske) kulturne produkcije’, pa do zaključka da ‘nije realističan’. Najvažniju točku dopisa pronalazimo ipak na samome početku, prije svih pokušaja argumentiranja, prije obrazloženja, prije samog naslova: u gornjem lijevom kutu, tamo gdje se službene dokumente datira. Ondje piše: 18. kolovoz. Što znači: više od mjesec dana nakon što su raspisani novi izbori. Što znači: više od mjesec dana nakon što je ministar kulture neopozivo izgubio mandat za donošenje odluka o imenovanjima na dužnost. Što znači da je opet, po tko zna koji put, krenuo u ideološki juriš samo da bi se sapleo pri prvom proceduralnom koraku. Marin Blažević na to ga je upozorio, odgovarajući oštro i osporavajući sve diskvalifikacije. Gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel najavio je da neće poštovati odluku jer je smatra nezakonitom. A HDZ-ov kandidat za premijera Andrej Plenković tek treba saznati koliko je riskantan bio njegov predizborni izbor da u novi imidž stranke uklopi ministra s tehničkim poteškoćama, dokazano štetnog i nekompetentnog.

Psićima ulaz zabranjen

Da ne bismo pomislili kako usamljeni borci za provjerene desničarske vrijednosti samo u Hrvatskoj moraju voditi neravnopravne pravne bitke protiv nemani lijevoliberalne kulturne hegemonije, iz SAD-a stižu utješne vijesti. Tamo se, doduše, obračun s ljevičarskom kulturnom pošasti smjestio u odgovarajući žanr: znanstvenu fantastiku. Ovogodišnju dodjelu nagrada za književnost Hugo – uz Nebulu vjerojatno najrazvikanije ZF-priznanje – ponovno su pokušale sabotirati dvije bizarne skupine desničarskih autora i fanova, nepokolebljivo uvjerenih da znanstvenofantastičnom scenom upravljaju moćni lobiji liberalnih izdavača koji objavljuju isključivo ‘specijalizirana akademska djela ljevičarske ideologije i arome’. Jedna grupa zove se ‘Tužni psići’; njena radikalnija frakcija su ‘Bijesni psići’. Udruženim snagama orkestriraju internetsko glasanje i guraju svoje favorite prema vrhu. Nije uspjelo: nagradu za najbolji roman dobila je N. K. Jemisin za ‘Peto godišnje doba’, postapokaliptičku ekološku distopiju, dijelom možda i zato što ju je glavni koordinator ‘Bijesnih psića’ prethodno proglasio ‘obrazovanom, ali ignorantskom divljakinjom’. I neke druge laureatkinje i laureati do priznanja su došli s crnih desničarskih lista: pošto se dodjela iz godinu u godine pretvara u polje ideološke borbe, George R. R. Martin, autor ‘Igre prijestolja’, već je najavio da će sam pokrenuti novu nagradu pod imenom Alfie. Ondje će psićima ulaz biti zabranjen.

Pitanje veličine

Zato će, ako ništa drugo, na predsjedničkim izborima moći glasati za Donalda Trumpa. Čini se da mu to ipak neće mnogo pomoći jer u novijim anketama ozbiljno zaostaje za kandidatkinjom koju je valjda samo on mogao učiniti ‘manjim zlom’. Pitanje veličine već je, znamo, bilo otvoreno u predizbornoj kampanji, kada je Trumpov republikanski protukandidat Marco Rubio u raspravi smatrao neophodnim aludirati na tračeve o njegovom mikropenisu: uslijedila je debata o centimetrima, izbor za vođu slobodnog svijeta pretvorio se u malo muško koškanje u svlačionici, a prije nekoliko je dana aktivistička artistička grupa Indecline u većim američkim gradovima preko noći podigla skulpture golog Trumpa, prilično jasno prikazujući na što je točno Rubio mislio. ‘Nećemo dozvoliti nikakvo dizanje u parkovima New Yorka, ma koliko bilo maleno’, neočekivano su, u službenom priopćenju, potrebu da se našale osjetili i radnici Njujorških parkova. Trump je zgodan komad svoga bogatstva stekao na izborima za missSAD-a, u kampanji se razmetao mizoginijom, bildao mačo-imidž vrijeđajući žene: sada tabloidi objavljuju aktove njegove supruge, protivnici mu mjerkaju genitalije… Ako predsjedničku utrku doista izgubi, barem joj je odredio nivo i ton: tražimo li moralnog pobjednika izbora, to je već sada on.

Reklamni rat

A pobjednika u reklamnom ratu Turske i Evropske unije, sigurni smo, neće biti. Započelo je objavom na info-traci bečkog aerodroma da ‘Turska dopušta seksualne odnose s djecom mlađom od 15 godina’, nastavilo se prepirkom turskih i švedskih vlasti, a završava reklamom na aerodromu u Istanbulu za provladin dnevnik Güneş koji upozorava: ‘Jeste li znali da Švedska ima najvišu stopu silovanja na svijetu?’ Uzalud objašnjenja da su švedski zakoni prije desetak godina maksimalno proširili definiciju silovanja kako bi zaštitili žrtve zlostavljanja, uzalud tumačenja da broj prijavljenih zločina može značiti bolje funkcioniranje sustava: informacija je činjenično točna. I reklamnim sloganom precizno sažima cjelokupni politički odnos EU-a i Turske. Erdoğanov autoritarni aparat možemo kritizirati, možemo se zgražati nad njegovim ‘zaostalim’ zakonima, ali on je posljednja crta odbrane koja čuva dragocjeni unutrašnji mir licemjerne Evrope od novih izbjegličkih valova. Samo zato je veliki aerodromski reklamni rat – ta mala vijest s rubova novina – zaista važan: podsjeća nas da ćemo skrivene istine naše Unije danas najlakše pronaći izvan nje, tamo gdje se visoke evropske vrijednosti ne poštuju i ne njeguju, nego čuvaju puškama i bodljikavim žicama.