Hrvatski mljekari pokrivaju samo oko polovice domaćih potreba za mlijekom i mliječnim proizvodima. Ali, hrvatski mljekari ipak propadaju, a uvoz mlijeka raste.
„Iza proizvođača mlijeka u Francuskoj stoji barem njihova država. Iza naših ne stoji nitko, veliki prerađivači rade im što god požele. Ne znam kako bih opisao stanje nego da odnose u Hrvatskoj nazovem gotovo feudalističkima”, rekao nam je Miroslav Kovač, voditelj slavonske Proizvođačke organizacije „Simentalac” i Udruge „Život” koja okuplja brojna Obiteljska poljoprovredna gospodarstva (OPG). A njegov gorki osvrt iniciran je viješću, s kraja prošlog tjedna, o neuspješnim pregovorima francuskih uzgajivača muznih krava s Lactalisom, tamošnjim mljekarsko-prerađivačkim gigantom koji posjeduje tvornice u preko 60 zemalja svijeta, pa tako i u Hrvatskoj – Dukat.
Silnički diktat otkupljivača
Tema pregovora u Francuskoj bile su otkupne cijene mlijeka, što predstavlja općenito najveći problem između temeljnih proizvođača i prerađivačke industrije. U Hrvatskoj je zadnji takav spor zabilježen prije pola godine, kad je Lactalis iznova oborio cijenu po litri za 10 posto. Nakon diskretnog i kratkrotrajnog pozitivnog trenda u hrvatskom mljekarstvu 2015. godine, time je ustvari samo nastavljena upravo agonična kriza u ovom sektoru koji je nekad predstavljao najjači segment poljoprivrede u Hrvatskoj. „Pritom treba uzeti u obzir i da Francuska proizvodi 137 posto svojih potreba za mlijekom, a Hrvatska jedva prebacuje 50, možda 55 posto”, dodaje Kovač.
„Cijena je samo dio problema”, nastavlja on, „jer je država zapustila sektor i ostavila nas na nemilost prerađivačima koji u praksi sami određuju pravila igre. Nemamo partnere koji bi bili zainteresirani oko boljitka malih proizvođača mlijeka, jer velikim industrijalcima odgovara tako nesređeno tržište. Mi u konačnici nismo nikakav faktor, za razliku od situacija u Austriji ili Švedskoj, gdje temeljni proizvođači sudjeluju u preradi kao poslovni partneri s utjecajem na bitne okolnosti.”
Jedan od izrazitijih pokazatelja takvih odnosa u Hrvatskoj jest držanje velikih – to su Dukat, Vindija, Meggle, Belje – prema obavezi poštivanja nove europsko-unijske regulative u sektoru. Četiri navedena prerađivača, naime, zajedno nadziru oko 70 posto tržišta u Hrvatskoj, dok sam Dukat kontrolira čak 35 posto. Pozicija tzv. oligopsona njima tako omogućuje grubo ometanje suradnje s Proizvođačkim organizacijama čije snaženje nalaže EU. I to kroz zasebni „mliječni paket” političkih mjera uvedenih da bi isporučitelji mlijeka ravnopravnije poslovali s otkupiteljima, a pomoću novih i sadržajnijih kolektivnih ugovora. No još više im to omogućuje kronično pasivna država koja uopće ne pokazuje nakanu da natjera potonje na poštivanje propisanih normi. Otkupna cijena mlijeka spušta se bez najave, a neki su farmeri navodno čak doživjeli i prijetnje od dijela otkupljivača da se ne udružuju u Proizvođačke organizacije ako žele da se njihovo mlijeko i dalje preuzima za preradu.
Potenciranje jeftinog uvoza
„Uza sve to, naši seljaci ne dobivaju dodatni kontrolni uzorak svog mlijeka na čiju se kakvoću mogu pozvati ukoliko im se iz nadležnog laboratorija javi – npr. uslijed neke greške – da posljednja cisterna s njihovim mlijekom nije kvalitetna. Oni tad ne mogu dokazati ništa, mogu samo pretrpjeti još nižu cijenu koja im se nametne. Nadalje, rokovi za isplatu mlijeka su nepodnošljivo rastegnuti u korist otkupljivača, dok se seljacima nameću prezahtjevne dugoročne obaveze za isporuku minimalnih količina uz teške kazne u protivnom slučaju. Kao i kreditiranje repromaterijala od strane prerađivača po cijenama koje se seljaku nikako ne isplate”, zaključio je Kovač.
Kompletan sustav potpora usmjeren je, prema njegovim riječima, nauštrb temeljnih proizvođača, Obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava s po nekoliko desetaka muznih krava. Tako i ne čudi katastrofalna statistika: samo u Slavoniji je u veljači ove godine, netom prije posljednjeg obaranja cijene, ugašeno oko 70 pripadajućih OPG-ova. Između 2009. i 2015. godine otkup mlijeka u Hrvatskoj je pao s približno 675 tisuća tona na 513 tisuća. Ali, uvoz sirovog mlijeka porastao je s tri tisuće tona na 141 tisuću tona, čime dolazimo do krajnjeg motiva velikih prerađivača: smanjivanjem ulaznih troškova za sirovinu potencira se uvoz jeftinog mlijeka upitne kakvoće i porijekla.
Liberalizacija pogoduje krupnom kapitalu
„Za razliku od Slovenije, Italije ili Austrije, naša država ne pokušava uvesti ni tzv. prikrivene poticaje za proizvođače, a koje EU ne zabranjuje. Oni se služe time da bi im agrar opstao usprkos liberaliziranju međunarodne trgovine kojim se pogoduje krupnom kapitalu. Ali, kako bismo i očekivali takve dodatne mjere dok se ne provode ni one koje EU preporučuje kao pomoć nacionalnim ekonomijama i malim poljoprivrednicima na selu”, rezolutan je Klasnić. Umjesto tih očekivanja, dakle, hrvatskim poljoprivrednicima ostaje – ako se ništa ubrzo ne promijeni – perspektiva skore propasti mljekarstva i poražavajući nastavak aktualne rastuće rasprodaje muznih krava mesnoj industriji.Ishod je sličan onom u većini sektora domaće proizvodnje, ne samo agrarne. Država je politički slaba i naklonjena velikim privatnim subjektima koji funkcioniraju globalno, a to u RH rezultira devastirajućim uvozom i dampingom u domaćoj trgovini. „Nemamo više kome da se žalimo, pogotovo sada dok nam je na čelu tehnička vlada. Nacionalna poljoprivredna strategija kao da ne postoji, sve je nepovezano i prepušteno interesu moćnika”, rekao je za DW Ivan Klasnić, uzgajivač muznih krava i predsjednik Udruge proizvođača mlijeka Brodsko-posavske županije. Doznajemo i kako je širok popis njihovih nedaća, sve od rasta cijena kukuruza za ishranu krava do poskupljenja veterinarskih usluga – uporno pada samo cijena otkupa mlijeka.