Prošle godine, negdje pred izbore, puklo me da i ja štogod napišem kao svoj stav o toj temi, temi izbora, jel. Pa se dogodio tekst, u kojem se nećkam i oćkam kao onaj magarac između dva plasta sijena, ne između ponuđenih stranačkih kandidata, dalekobilo, nego oko mog izbora hoću li na izbore ili ne.
Bliže se novi. Izbori, jel. I opet sam, dodatno dezavuiran rezultatima prošlih i njihovim posljedicama, u žestokoj dilemi: glasati ili ne glasati? Da se ne lažemo, opet sam bio blizu odustajanja. Htio sam na bijelu zastavu napisati: „Ne, ne glasam. Jebemise!“, objesiti je s prozora, uplatiti dobitnu kombinaciju jack pota i smijuljiti se jadnicima koji budućnost moraju staviti u ruke lopova i diletanata. Ali uvijek postoji nekakav „ali“. Jack pot mi je čudom izmakao, ali onda sam dobio dijelove triju programa triju stranaka, koji se tiču kulture. SDP, Most i HDZ.
Razočaravajuće je kako kulturu vide i kakvu će kulturnu politiku voditi glavni izborni pretedenti (FOTO: Lupiga.Com)
Prvo sam pročitao Mostovu poslanicu.
I dobio točno što se od ove kvazi stranke i očekuje – ništa. Iz pomno složenih rečenica, prepunih stručnih pojmova, pršti jedno ogromno – ništa. Nemaju oni pojma što bi radili ako dobiju fotelju resora kulture, ali zdušno računaju kako slatkorječivo opisanim Potemkinovim selima mogu doći do tako željenog naplaćivanja Mostarine iz šupljeg u prazno. Znali su, doduše, primijetiti da gotovo ništa nije dobro ustrojeno u dosadašnjem djelovanju Ministarstva kulture, ali to bi i baba Manda s pazarića pored moje kuće znala reći, sve onako dok prskalicom zalijeva krastavce i rotkvice: „Aaaa, dico moja, ništa van to ne vaja!“.
U Mostu rješenja neće imati, ali složit će se s vama da je ta rješenja važno pronaći. I to je ta njihova strategija. (FOTO: Hina)
Dakle, Most bi u četiri godine pokušao držati ona masivna ulazna vrata Ministarstva kulture zatvorenima, da ne bi netko, nedajbože, došao, nešto pitao, tražio… jer oni rješenja neće imati, ali složit će se, doduše, s vama da je ta rješenja važno pronaći. I to je ta njihova strategija.
Onda sam otvorio SDP-ov dokument.
Ajmo ga nazivat SDP-ovim, mada koalirano dolaze pod drugim imenom. Uglavnom, to su vam oni koji „socijalno“ drže kao prefiks, ali s Klemmom i Glogoškim grade svoj sufiks. Eeee, u njihovom se programskom manifestu već vidi stara politička škola.
Za njih nema nikakvih problema u predizbornom vremenu. Kao da ih nikada nije ni bilo. Čega god su se dotakli, rekli su: „Ovo ćemo unaprijediti“, „Onome ćemo podići vrijednost“; „Za ono-ovo već imamo rješenje“; „Ovo i ono će vam bit ko med i mlijeko…“. Stvarno, u SDP-ovom programu ima više praznih obećanja nego na presijecanju vrpce pri otvaranju tvornice glinice u Obrovcu. Tako su otprilike galebovi po plažama sedamdesetih salijetali zbunjene Čehinje.
U SDP-ovom programu ima više praznih obećanja nego na presijecanju vrpce pri otvaranju tvornice glinice u Obrovcu (FOTO: Lupiga.Com)
SDP-ovci su u stanju obećati festival suvremenog hrvatskog plesa na Marsu. Što je najbolje, očekuju da im vjerujemo, a što je najgore, mnogi im i povjeruju. Glasači zaboravljaju na šlampavost diletanata s kvazi ljevice, na njihovu dokazanu sposobnost da upropaste svaku četverogodišnju šansu poklonjenu nakon velikih HDZ-ovskih krađa. O umijeću njihove vladavine bi se možda Hannibal Lecter sam parafrazirao: „Oni se u vođenju države snalaze isto kao uspaljeni tinejdžer s otkopčavanjem grudnjaka.“
Eh, onda je na red došao i HDZ-ov plan.
Pazite, prvi ne bi znali što da rade s kulturom (okej, ne znaju ni s drugim segmentima politike), oni drugi misle da znaju, a kasnije ispadne suprotno, eee, ali ovi treći, ovi treći su zajebani. Znaju točno što bi radili, i to bi nažalost i uradili. U svakom poglavlju njihove rezolucije jasno se vidi eutanazija suvremenog, amputacija današnjeg, sutrašnjeg, svjetskog, slobodnog… i svega onoga što umjetnike vuče naprijed. Oprostite, pogrešan je izraz „jasno se vidi“ – on bi odgovarao za neke slabo zataškane namjere.
Ne, u HDZ-ovom programu decidirano piše čime bi se bavili u slučaju da se dočepaju fotelje Ministarstva kulture. Oni kažu da će iskoristiti priliku domaćinstva Europske prijestolnice kulture da bi financirali filmove posvećene Domovinskom ratu. Kažu da će podupirati realizaciju kulturnih aktivnosti i očuvanju kulturne baštine Hrvata u BiH i iseljeništva. Kažu da će pozornost posvetiti njegovanju jezika, a u tome im važan obol pruža Matica Hrvatska. Kažu i da će Značajnu pozornost posvetiti investicijama u Hrvatski povijesni muzej, novi Hrvatski državni arhiv, Muzej domovinskog rata i iseljeništva.
HDZ ne želi imati posla s nikakvom modernom umjetničkom kreacijom (FOTO: Lupiga.Com)
Baština, folklor, Domovinski rat, arhivi, (odabrana) povijest. Ukratko, HDZ ne želi imati posla s nikakvom modernom umjetničkom kreacijom, ali kažu da će sredstva tražiti posebno iz EU fondova – iz programa Kreativna Europa. Kako čujem, EU se već godinama koprca u neispunjenoj želji da financira nastup folklornog ansambla Čavoglavama, ili omnibus o ulozi katoličkog svećenstva u razvoju filmske umjetnosti u NDH.
Dakle, konačno mi je HDZ-ov program (i njihov najnoviji udar na um i razum), opet otvorio oči pred izbore koji će se održati (gle, simbolike!) – 11. rujna. Zašto? Pa zato jer je njihov program opasan. Ono što njihova kulturna strategija može uraditi za četiri godine, nas će katapultirati u prošlost za četrdeset. E, da bar… ali bit će to ravnih osamdeset.
Jutros mi Lj., pomalo rezignirano i podosta ljutito, kaže: „Ka i uvik, hrvatski intelektualci neće glasati za nekog, nego protiv nekog“. Ne, nije to odabir manjeg zla. Ovo je samo panično i nužno bježanje od velikog zla.