Bez Mosta, naizgled, sve su kombinacije matematički nemoguće. Uzimajući u obzir sve dostupne ankete, možemo pretpostaviti da će Most osvojiti 11 mandata. Potrebni su još i manjinci, ali to nije solidnih osam, jer neki uvijek pripadnu Bandić Milanu
Ne znamo rezultat istraživanja agencije Ipsos Puls – rezultate iz kolovoza 2016. oni su predali klijentima, koji su odlučili da ih ne objave. A prema iskustvu s ranijih izbora, imali su najpreciznije prognoze. Ostala istraživanja, često na velikom uzorku, čak i u zadnjem mjesecu pred izbore, znala su promašiti bit – recimo, nitko nije (prije izlaznih anketa, na sam dan izbora) predvidio fundamentalni obrat, uspon Mosta, koji je osvojio 19 zastupničkih mjesta, a davali su im pet. No, to je na prošlim izborima 2015. bio jedini ozbiljan preokret, drugo je prošlo manje-više očekivano, bez obzira na to što su rezultati poslije prouzročili političku dramu. Sad je više komponenti, koje sve imaju interaktivan učinak…
No, ono što je možda neizbježno prilično je jasna izjednačenost lijevog i desnog bloka, koji skupa uzimaju 110 – 120 zastupnika u Saboru sa 150 mjesta. Znači, da se formira Vlada, potrebno je “stožernim” strankama barem 25 koalicijskih mandata, zapravo 30, ako žele stabilnu vlast koja im omogućuje da potisnu unutrašnje frakcije i onemoguće im ucjenjivačke zahtjeve. Tuđman je zbog toga bio formirao “veliku koaliciju” kroz vladu narodnog spasa, jer je uz pomoć Račana ugušio pobunu Manolić – Mesić, što je počela istodobno s udarom zdesna “jastrebovske” grupacije Šeks – Glavaš. Zanimljivo, svi su akteri i poslije četvrt stoljeća još u igri – Đoli Manoli i dalje kao šef ulične operative, Mesić ne više kao vedeta desnice, nego kao vedeta ljevice, Šeks pri Pantovčaku, odakle ga je Franjo istjerao, ali se onamo uvijek vraća, dok Glavaš više nije stup HDZ-a, nego njegov najopasniji protivnik, koji se nekom čudnom meštrijom pravosuđa našao na slobodi. Jedino je Račan umro, inače bi i sad gudio na Iblerovu, gdje ga je zamijenio njegov mladi glasnogovornik kojega se oporučno pokušao riješiti, ali mu to nije uspjelo kao ni Lenjinu sa Staljinom. To sve znači da u prošlosti hrvatske politike ne treba tražiti pouke ili postojanost, svi se stalno reinventiraju i važno je samo što kažu bilančne brojke koje imamo u ruci. A što one kažu?
Odakle 25 ili 30 mjesta za gradnju koalicije? Bez Mosta, naizgled, sve su kombinacije matematički nemoguće. Uzimajući u obzir sve dostupne ankete, možemo pretpostaviti da će Most osvojiti recimo 11 mandata. Potrebni su još i manjinci, ali to nije solidnih osam, jer neki uvijek pripadnu Bandić Milanu (365 dana u godini, 0-24). BM se procjenjuje na 4-5, po s još barem dva njegova priručna manjinca – hop, evo zagrebačkog gradonačelnika bez obzira na sve njegove afere, neugodne prijatelje i opasne neprijatelje, u Saboru s vlastitim jakim regionalnim blokom. Što je i logično – ako stranke imaju Varaždinci, Istrijani i Slavonci, bilo je neizbježno da u decentraliziranoj hrvatskoj politici naposljetku nastane jedna zagrebačka koja, na žalost, nije agramerska i metropolitanska, nego miks svega i svačega, agregacija novog hrvatskog društva stvorenog na gradskim periferijama. U Dubravi, gdje je 1991. pobijedio Tuđman, sad biraju Bandića i Sandru Perković.
Bandić Milan može ti dati 6-7 zastupnika, a manjinci nešto manje pa je to opet manje od petnaest i jedva dostaje da se s Mostom, koji bi morao ući u te teške kombinacije, zakrpi magičnih 76. To je matematika, no kako idu kombinacije u političkoj stvarnosti?
S velikom koalicijom ne treba računati. Koliko god se o tome šutjelo, ni međunarodni faktor neće dopustiti da na vlast dođe netko s beligerentnom retorikom poput sadašnjeg vođe SDP-a. Jer, to nije retorika, nego obećanje agresivnog postiranja na Balkanu, uz relativiziranja briselskih i berlinskih direktiva. U provinciji ima puno kafanskih stratega kojima imponira takva nepomirljivost partijskog vođe. Njegova retorika je retorika samo do uspona na vlast, a onda postaje – politika, ona ista koja je izolirala Hrvatsku u Europi zbog Perkovića, a uoči izbora 2015. dovela do zatvaranja granice za sve srpske građane. Tako nešto nitko u Europi nije pokušao bez odluke Vijeća sigurnosti UN.
Ukratko, SDP ne može za veliku koaliciju pridobiti HDZ, a vjerojatno ni Most, kojem ne treba Crkva objašnjavati kako s Milanovićem ne smiju ići, ali ako zatreba, mogu im i poručiti. BM je i ušao u parlamentarnu politiku da Milanoviću koji ga je hapsio onemogući povratak na vlast, a kod manjina, barem što se tiče Srba, posve je izgorio – za razliku od Hrvata, oni ozbiljno shvaćaju njegovo hvalisanje djedom ustašom i majkom koja ga je “krstila na 10. travnja”. Glavaš bi mu još i prišao sa svoja recimo dva zastupnika, ali neće glavaševci, što znači da mu ostaju jedino ona tri mandata kod IDS-a. Istrani gledaju svoja posla, nije ih briga tko je na vlasti u Zagrebu i što rade “oni zgoru”, ludi Hrvati, koji umjesto da se ozbiljno posvete vinu i turizmu, obrađuju škrtu njivu nacionalne politike. Jedino strategijsko iznenađenje može biti stranka Pametno – ja mislim da su oni dovoljno glupi da s ovakim SDP-om uđu u koaliciju jer su u politici od jučer, a imaju neke futurističke ciljeve i marginalne preokupacije pa im se čini manje važno s kojim će đavlom saditi GM tikve.
No, kako biračko tijelo Pametnog sačinjavaju glasači koje preuzmu od SDP-a, a možda i neki koje ukradu iz Mosta, čini se da za SDP ne postoji koalicijska matematika čak i u slučaju da ostvare relativnu pobjedu na izborima – samo će produljiti mandat Oreškoviću, Mariću i vrijednome Hasanbegoviću, koji tada sigurno neće stajati skrštenih ruku.
Za HDZ pak postoje dvije koalicijske strategije. Jedna je teška, zahtjevna, ali ostvariva – Most, BM, manjine i parlamentarna podrška IDS-a. To je, od oka, 78 plus Istrijani. Druga je malo neočekivana, ali zapravo puno elegantnija – HNS, BM, manjine i parlamentarna koalicija s IDS-om (koju bi HNS olakšao). Daje isti skor. Tu se mora izostaviti jedino Vesnu Pusić. Nije nemoguće, ali ima svoju cijenu. HNS je potpisao predizbornu koaliciju samo u slučaju izborne pobjede i formiranja koalicijske vlade. U opoziciji nemaju nikakve obaveze.
Desnokvaziliberalna koalicija ili mala Velika koalicija? Sve ovisi o točnom rezultatu i o taktičkoj borbi koja će se povesti oko formiranja Vlade.
Čini se da Plenković ima dobre živce, uvježban je u odborskim taktikama, a dobivat će svesrdnu podršku Pantovčaka i diplomatskih predstavnika Zapada. Ako dobije makar jedno zastupničko mjesto više, sve će ići brzo i lako, ali u rezultatima anketa zasad nema ničega što bi ohrabrivalo za takva predviđanja – osim opće nepouzdanosti anketa koje, uostalom, ne reflektiraju zadnju fazu kampanje i skandale koji su se dogodili jer su se djelomično provodile prije toga. Ako rezultat bude izjednačen ili HDZ slabiji, valja prvo preživjeti mjesec dana divljanja, ucjena, lažnih koalicija sa Živim zidom, sa svim i svakim, da bi se, tek u drugoj rundi, prišlo ozbiljnijem poslu slaganja Vlade.
No, ako to sve naposljetku ne uspije, uvijek se može formirati ona tehnička – pa opet na izbore iduće godine. Zašto ne? Dotle će na red doći i lokalni izbori.