SDP je od Majki, iz siječnja 2000. dogurao do ‘Croatio iz duše te ljubim’ iz 2016. godine, potpuno izgubivši vlastiti politički identitet. Stoga je pravo pitanje kojeg bi u SDP-u nakon izbora trebali postaviti ono o tome kojoj se oni publici zapravo obraćaju, tj. koja je njihova ciljana skupina?
Kad čelnik opozicijske stranke, nakon potpunog raspada i sveopće pobune protiv prošle vlasti HDZ-a i MOST-a te nakon što je u svim anketama uoči izbora imao respektabilnu prednost pred političkim protivnicima, dobije 150 tisuća glasova manje nego na prošlim izborima te izbore završi sa sedam mandata manje od glavnih konkurenata, više je nego očito kako se radi o potpunom debaklu politike koja je u kampanji vođena.
To što su ovi rezultati demantirali one koji su tvrdili kako je Milanovićevo skretanje prema desnici politički oportuno te kako intelektualna ljevica ništa ne razumije, prognozirajući mu totalni neuspjeh, predstavlja drugi aspekt problema koji u korijenu jednako ne razumije društvene procese koji su obilježili proteklih nekoliko mjeseci prethodne Vlade.
Još je veći problem što nitko iz SDP-a nije reagirao
Zoran Milanović se, naime, unatoč brojnim, čak i dobronamjernim upozorenjima o tome kako bi trebao provoditi dosljednu lijevu i antinacionalističku politiku, odlučio posve približiti desnici, usvajajući njezinu retoriku i baveći se isključivo pitanjima iz desnog ideološkog spektra. Kako je, pored svega ovoga, nastavio iskazivati neskrivenu fascinaciju Tuđmanovim nasljeđem, kod znatnog dijela birača je prešao granicu dopustivog, zbog čega je na koncu katastrofalno izgubio već dobijene izbore.
Imajući sve to u vidu, doista fascinira ničim utemeljeno uvjerenje da zanemarivanje birača koji bi ti po prirodi stvari trebali biti skloni neće rezultirati njihovom apstinencijom, kao i uvjerenje da će se nacionalističkom retorikom s mjesta čelnika SDP-a uspjeti privući takvu publiku da glasa za Socijaldemokratsku partiju.
Drugim riječima, Milanović je potpuno promašio u političkoj strategiji. No znatno veći problem od njegovih promašaja nalazi se u činjenici da nitko iz njegove stranke nije reagirao na takvu politiku. Barem ne javno.
Besmisleno natjecanje u domoljublju
Na taj način se nominalno lijeva partija, koja bi trebala u sebi okupljati lijeve intelektualce koji bi otvarali pitanja o suvremenom društvu i svijetu te poticati ozbiljnu javnu raspravu o svim tim pitanjima, pretvorila u kopiju HDZ-a, što u praksi znači da je vođa uvijek u pravu i da se njegove odluke ne propituju.
Uvažavajući navedeno besmislenim se čine uvrijeđeni zaključci pojedinaca kako su za povratak HDZ-a na vlast krivi birači koji su apstinirali na izborima, umjesto da svoj glas daju SDP-u i Narodnoj koaliciji.
Pravi je odgovor da je za povratak HDZ-a kriva potpuno promašena politika vodstva SDP-a, koja nije ponudila nijedan suvisao razlog zbog kojeg bi se trebalo glasati za njih, ponajprije iz razloga što je Milanovićevo natjecanje u hrvatstvu, izvlačenje djeda ustaše i potpuno nepotrebni sastanak sa šatorašima sa svime što je tamo izrečeno, a sve to bez ikakve reakcije iz stranke, dobrim dijelom ukinulo razloge zbog koje bi Narodnu koaliciju birač doživljavao kao nešto drukčije od HDZ-a.
Repertoar preslikan s HDZ-ovih skupova
Tko god je bio u prilici prisustvovati predizbornim skupovima SDP-a, a osobno sam bio prisutan na onome u Korčuli početkom rujna, mogao je osim otužne atmosfere, uočiti sav besmisao natjecanja u domoljublju koje je očito predstavljalo forte ove kampanje.
Tako je repertoar banda koji je svirao na korčulanskom skupu, mogao posve jednostavno biti preslikan na bilo koji skup HDZ-a, čime je SDP od Majki, iz siječnja 2000. dogurao do ‘Croatio iz duše te ljubim’ iz 2016. godine, potpuno izgubivši vlastiti politički identitet. Stoga je pravo pitanje kojeg bi u SDP-u nakon izbora trebali postaviti ono o tome kojoj se oni publici zapravo obraćaju, tj. koja je njihova ciljana skupina?
Kako se pojavio Jambo, simbol 90-ih
Sve ove činjenice postaju još i naglašenije u svjetlu drastičnog pada izlaznosti na ove izbore, koja je oko 10 posto manja u odnosu na prošle. To konkretno znači da ozbiljnu građansku pobunu protiv Karamarkove politike, najvidljivije na pitanju kulture, obrazovanja i javne radio-televizije, koja je konstantnim prosvjedima malo po malo nagrizala prošlu vlast, s kulminacijom u masovnom prosvjedu podršci Kurikularnoj reformi, u SDP-u uopće nisu iskoristili i pretvorili je u saveznika na ovim izborima.
Umjesto toga oni su se obraćali šatorašima i nacionalističkoj publici, ostavivši praktično sve ove ljude bez mogućnosti izbora. Pri čemu je manji dio njih odlučio ipak glasati za Narodnu koaliciju, drugi dio je eventualno podržao Pametno, dok je najveći dio tih ljudi ipak odlučio ne izići na izbore. HDZ je tako, bez pretjeranih vlastitih zasluga, tek sa skromnim face-liftingom u vidu Plenkovića, glatko dobio izbore, netom nakon potpunog debakla Vlade koju je vodio i sam srušio.
Rezimiramo li na koncu čitavu kampanju Narodne koalicije, jednostavno ćemo doći do zaključka da je uzimanje HSS-a i pomicanje prema centru bilo, ne samo potpuno beskrisno, nego i kontraproduktivno, budući da je primjerice dovelo birače u desetoj izbornoj jedinici u situaciju da glasaju za Stipu Gabrića Jambu, simbola politike iz devedesetih godina.
Debakl ipak poslao dosta snažnu poruku
Pored toga koalicija je potpuno promašila publiku kojoj se obraća, pri čemu nije riječ isljučivo o nacionalističkoj retorici koja je civilizacijsku razliku među vodećim strankama svela na minimum, nego i njezinoj socijalnoj komponenti. Narodna koalicija se tako u čitavoj kampanji ponašala kao da ne živimo u zemlji u kojoj dobar dio građana živi na rubu ili ispod praga egzistencije i u kojoj dobar dio zaposlenih u trgovini, a takvih je u ovom društvu jako puno, danonoćno radi za vrlo skromne plaće.
Tim ljudima, koji bi trebali biti primarni birači ljevice, Milanović se praktično uopće nije obratio. Imajući u vidu sve navedeno, bez obzira na poražavajuće rezultate izbora, koji su praktično opet dali vlast u ruke uvjerljivo najgoroj garnituri u povijest suvremene Hrvatske, ovakav debakl Narodne koalicije i SDP-a poslao je jednu snažnu i korisnu poruku.
Baldasar je, recimo, dosta dobar primjer
Ona je sadržana u zaključku da se nacionalizmom s lijevih pozicija ne mogu dobiti izbori i da se vlastite birače ne može dovijeka potcijenjivati. Preciznije govoreći, birači ljevice su jasno poručili kako žele modernu lijevu politiku, koja će potpuno raskrstiti s dodvoravanjem desnici i uzgajanjem nacionalističkih mitova.
Ukoliko nekome ni nakon ovakvih rezultata na državnoj razini nije jasno o čemu je riječ, možda bi im mogao pomoći u rezultat splitskog gradonačelnika Baldasara, koji je kao nosilac liste u vlastitom gradu dobio 303 glasa.