Putuje li Hrvatska i dalje prema Evropi kojoj je oduvijek pripadala ili se vraća na Balkan, gdje joj nikada nije bilo mjesto: tako bi se nekako mogla sažeti osnovna dilema u tjednima nakon inicijalnih pobjeda reakcionarnih društvenih inicijativa. Svjetonazorska razjedinjenost proizvela je, dakle, tranzicijsku podvojenost koja ubrzano poprima formu posvemašnje rastrojenosti – samo pola godine nakon što smo u Uniju napokon ušli, dojam je, od nje smo udaljeniji nego ikada ranije. U ekstravagantnijim izvedbama, ovaj stav vodi prema nostalgiji za sretnim danima imperativnih predpristupnih obaveza, kada nas je strogi nadzor institucija Unije disciplinirao i civilizirao; u blažoj verziji, tone u rezigniranu samospoznaju „prave prirode“ jednog dubinski zaostalog društva. Obje se opcije uvelike oslanjaju na binarnu opoziciju Evrope i Balkana, a reaktiviranje te tvrdokorne identitetske matrice pouzdan je indeks regresije javne diskusije. Zato bi, možda, sada – nakon što je početni konzervativni udar, prema općem mišljenju, privremeno oslabio – vrijedilo obrnuti perspektivu pa postaviti nešto drukčije pitanje. Otprilike ovako: ne služi li popularni trop o abortiranoj evropeizaciji ovog dijela Balkana, barem jednim svojim dijelom i makar sasvim slučajno, tome da prikrije kako se upravo ta mitska Evropa istodobno i nezadrživo balkanizira?
Nije pritom riječ samo o tome da godina u koju smo ušli na Zapadu donosi dva referenduma o otcjepljenju: škotski u septembru, katalonski u novembru. Niti o tome kako, dok se ujedinjeni kontinent politički razjedinjuje, povezivanje najavljuju oni koji bi po logici vlastite nacionalističke politike trebali ostati izoliranima: ekstremna stranačka desnica predvođena francuskim Narodnim frontom Marine Le Pen i nizozemskom Strankom za slobodu Geerta Wildersa poziva na izgradnju velikog antievropskog bloka, otvarajući asocijacijski horizont za suradnju s flamanskim Vlaams Belangom, Švedskim demokratima, Legom Nord, Slobodarskom partijom Austrije… Najupečatljiviji primjer recentne balkanizacije Evrope ipak je novogodišnje otvaranje granica bugarskim i rumunjskim radnicima, koje su snažnije države, poput Njemačke i Velike Britanije, odgađale punih sedam godina. Njihovi su brojni mediji u mjesecima uoči okončanja restrikcija učestalo razigravali ustaljene stereotipe: najavljivani dolazak nekoliko stotina tisuća istočnoevropskih imigranata istodobno je prikazivan kao masovna invazija na poslove domaće radne snage, ali i kao pošast lijenih, siromašnih i neobrazovanih stranaca čija se ambicija iscrpljuje u cijevčenju socijalne pomoći.
Eklatantan paradoks – prema kojem su useljenici istodobno dovoljno inertni da nikada ne potraže posao, ali i dovoljno spretni da ga pritom otmu lokalnim radnicima – nije omeo kolektivno konstruiranje ksenofobne paranoje. Baš kao ni informacije iz putničkih agencija koje nisu registrirale povećanje broja rezervacija ili statistički podaci o natprosječnom obrazovanju dosadašnjih imigranata iz Bugarske i Rumunjske: iracionalnu medijsku kampanju spremno su nastavile političke vlasti, pa je premijer David Cameron prijetio vetom na buduća širenja EU-a ne uvedu li se ograničenja za kretanje ljudi, a vladajuća njemačka Kršćansko-demokratska stranka dugo insistirala na otežavanju pristupa socijalnim uslugama za nove useljenike. Nakon što su prvi dani januara potvrdili prognoze trezvenijih – nikakvog masovnog egzodusa s Balkana, naime, nije bilo – tamo gdje su zapadni patrioti očekivali vidjeti fantazmatsku figuru istočnog barbara, tog lijenog kradljivca radnih mjesta i radišnog parazita na državnom budžetu, ukazao se podjednako groteskan lik: deformirani odraz njihove vlastite netolerancije, isključivosti i mržnje. Tako je priča o novom valu balkanizacije Evrope dobila primjeren kraj: baš nitko nije trebao doći s Balkana da bi Zapad kontaminirao zaostalošću i ksenofobijom, vidjeli smo, jer se Zapad njima odavno i uspješno kontaminirao sam.
Ono što prikriva ta kontaminacija, naravno, ekonomska je kontrakcija: strah od stranog otimača posla tek je simptom nestanka radnih mjesta i srozavanja nadnica, napadi na proračunske nametnike refleks ruiniranja socijalne države. U elegantnom obratu, fantomski istočnoevropski bataljuni rezervne armije rada postaju onda topovskim mesom novih ideoloških ofanziva: dovoljnim razlogom, recimo, da se postroži nadzor nad nezaposlenima koji se usuđuju odbijati poslove i kojima je nezaposlenost postala „stil života“, kao što je to nedavno formulirao britanski državni tajnik za rad i mirovine Ian Duncan. Ali da bi se vidjelo kako balkanizacija Evrope maskira i povratno osnažuje atak kapitala na rad i radnike, trebalo bi suspendirati ovdašnji autokolonijalni manir samoprezrivog prokazivanja vlastite uglibljenosti u duboko balkansko blato, nimalo oslabljen nedavnim ulaskom u EU. I ustanoviti da opozicija između vječnoga „puta u Evropu“ i prijetećeg „povratka na Balkan“ može dobrim dijelom biti lažna. Jer kada jednom – za tri, pet ili sedam godina – hrvatski građani napokon budu pripušteni na najveća zapadna tržišta rada i kada se susretnu s komentarima koji su tamo upravo dočekali rijetke Bugare i Rumunje, moglo bi nam se otkriti da je razlika između dva smjera društvene tranzicije manja nego što smo mislili. I da se put Evropu, samo naizgled paradoksalno, pretvara u obilaznu prečicu za Balkan.
Izvor: novosti