Iako prema anketama najveću podršku ima Picula, on je već počeo predano raditi na tome da je izgubi: najavio je kako će SDP voditi iz Bruxellesa, gdje će primati zavidnu plaću. Budući da s druge, točnije treće strane, Aleksandra Kolarić ima nevjerojatan dar da proizvodi neprijatelje, a nema ni formalne uvjete za kandidaturu, trenutni favorit za Milanovićeva nasljednika je Ranko Ostojić. Dakle, ništa novo…SDP treba nekoga tko će brzo i suptilnošću bagera protresi tu stranku, napraviti radikalne kadrovske rošade, zaustaviti očito propadanje, marginalizirati tehnokrate, koji bez stranke ne bi imali ni žiro-račun, pa potom ući u klinč s HDZ-om
Na Iblerovu trgu, izgleda, ne radi internet i to bi moglo presuditi Socijaldemokratskoj partiji. A da radi, uz malo bi se truda dalo saznati kako izbjeći prokleto ponavljanje povijesti. Naime, sve ono što danas prolazi SDP Hrvatske, dogodilo se, nazovimo je, njezinoj sestrinskoj stranci, onoj u Bosni i Hercegovini.
Na posljednjim parlamentarnim izborima u toj zemlji, održanim u jesen 2014., lijeva koalicija predvođena SDP-om, nakon četiri godina očajne vladavine doživjela je veći poraz čak i od ovoga Milanovićeva. Dugogodišnji čelnik bosanskih socijaldemokrata Zlatko Lagumdžija, poznat, uz ostalo, i po tome što je sa stvarnošću imao dodira koliko i s klimatskim promjenama na Grenlandu, podnio je ostavku. Zamijenio ga je, prvo kao famozni vršitelj dužnosti, a zatim i kao predsjednik odabran glasovima članstva, Nermin Nikšić, nekadašnji jako bliski suradnik i bivši premijer Federacije. Pobijedio je, što je važno napomenuti sada, a bit će razumljivo kasnije, uspješnog tuzlanskoga gradonačelnika – Jasmina Imamovića, zadržao u svojoj blizini većinu zatečenih kadrova i nastavio se ponašati poput svog prethodnika na apaurinima. Ipak, Lagumdžija je – makar je s njim bilo teže razgovarati o stvarnosti nego s bengalskim tigrom – bio veći format. Na kraju, rezultat je da SDP BiH u cijeloj svojoj povijesti nikad nije igrao manje važnu ulogu na političkoj sceni susjedne zemlje, imao manju potporu i, općenito, postojao bez nekog jasnog razloga.
Zoran Milanović i Zlatko Lagumdžija sliče više nego što su spremni priznati i podnijeti. I zato su, uz ostalo, imali, ako ne gore, onda sigurno ništa bolje odnose od onih između Mire Kovača i Ivice Dačića. Hoće li im i partije završiti slično, ovisi samo o tome tko će naslijediti odlazećeg šefa na Iblerovu trgu, gdje se, već su najavili, vide dojučerašnji Milanovićev potpredsjednik Ranko Ostojić i vječiti pretendent na mjesto lidera socijaldemokrata Tonino Picula te Aleksandra Kolarić, kojoj za kandidaturu prvo treba obnoviti članstvo, plus još nekolicina članova i članica neupitnog smisla za humor.
Iako prema anketi Jutarnjeg lista najveću podršku javnosti uživa Picula, on je već počeo predano raditi na tome da je izgubi: najavio je, naime, kako će SDP voditi iz Bruxellesa, gdje će primati zavidnu plaću dok ne legne prva saborska. Budući da s druge, točnije treće strane, Aleksandra Kolarić ima nevjerojatan dar da proizvodi neprijatelje, a nema ni formalne uvjete za kandidaturu, trenutni favorit za Milanovićeva nasljednika je Ranko Ostojić. Na bosanskom jeziku rečeno: Nermin Nikšić.
Nije, naravno da nije, Ostojićev problem u tome što ima velike ambicije – kod ljudi koji se bave politikom upala samopouzdanja je kronična bolest – nego što misli kako se problemi SDP-a mogu riješiti promjenom jednog čovjeka koji je, kakav je da je, bio daleko kapacitiraniji od svojih najbližih suradnika, samo što to nije znao kapitalizirati izvan stranačkih prostorija. Baš kao što SDP-ov problem nije – ma koliko o tome govorili Picula ili Aleksandra Kolarić – u načinu na koji su Milanović i njegovi vodili stranku. Zapravo, na upit o tome što je najveći problem SDP-a, može se odgovoriti na isti način na koji je Senad Avdić odgovorio na pitanje Ace Stankovića o tome što je najveći problem u BiH. Doajen sarajevskog novinarstva i jedan od najboljih novinskih pisaca na ovdašnjim jezicima, kazao je: „Sve.“
Ako je tako, a jest, eno izbornih rezultata i broja izgubljenih glasova, onda, prije nego što se krene u potragu za Milanovićevim nasljednikom, treba ukratko proći kroz povijest prividnih uspjeha i čestih neuspjeha stranke. Oba je puta SDP na vlast došao uz nadljudske napore HDZ-a: Franjo Tuđman je, naime, morao umrijeti, a Ivo Sanader izvršiti političko samoubojstvo da bi Jadranka Kosor izgubila od Zorana Milanovića. Prije, poslije i u međuvremenu s Iblerova trga ne samo što nisu imali odgovor na HDZ koji nije u terminalnoj fazi, nego ni predsjednika koji nije bio lošiji od moćnog protivnika. Tomislav Karamarko se, naravno, ne računa, no tko se hvali činjenicom kako nije gori od njega – ili je lud ili samo budala.
Prvo je još Savez komunista Hrvatske, čije je nekretnine SDP naslijedio, odričući se prije svega odnosa spram kapitalizma, istina, uz svesrdnu pomoć takozvanih udbaša, kasnijih utemeljitelja HDZ-a, umjesto Ive Družića, odabrao Ivicu Račana, čije je „odlučno možda“ umalo usmrtilo tu stranku u ranim devedesetim godinama prošloga stoljeća. Zatim je, sada već Socijaldemokratska partija, nakon Račanove smrti i Sanaderova trijumfa gdje god je stigao splitskom teatrologu sklonom brzim izmjenama karaktera suprotstavila Zorana Milanovića, a on je često, prečesto, posebice 2007., izgledao kao mlađi, od uspjeha preplašeni rođak jedinom uhapšenom premijeru.
SDP je sada, ove minute, pred izborom između svog čovjeka na terenu u Bruxellesu – Picule – odakle je HDZ već dovukao Plenkovića, te Ranka Ostojića, Zorana Milanovića s drugim OIB-om i braniteljskim stažem. Oni, bilo koji, samo ako zaboravimo povijest, izbrišemo iskustvo i zanemarimo činjenice o stanju u SDP-u, nisu loš izbor. No, uzmemo li sve u obzir, možemo se upitati tko je od njih spreman brzo i suptilnošću bagera protresti tu stranku, napravi radikalne kadrovske rošade, zaustaviti očito propadanje, marginalizirati tehnokrate koji bez stranke ne bi imali ni žiro-račun, pa ući u klinč s HDZ-om. Samo što ćemo se pitati uzalud.
Socijaldemokrati, jednostavno, trebaju nekoga tko nema u političkoj biografiji tri poraza na jednu pobjedu; ima stabilnu bazu i uporište, pa ne mora bježati od jedne do druge izborne jedinice da bi uopće ušao u Sabor; tko je demonstrirao hrabrost u kadroviranju; jasno se može odrediti prema prošlosti – od Golog otoka i montiranih procesa, do najbolje stambene politike u Europi i društva jednakih šansi i ishoda; ne izgleda kao nečija kopija i nije poznat po tome što je vječno blag. A takav je, gledamo li samo prominentne članove koji u međuvremenu nisu odstranjeni, riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. Naravno, nepoznato je hoće li, ima li volje i kako bi ga dočekao prijestolnički krug profesionalnih oporbenjaka, navlas isti onome što je Jasminu Imamoviću u BiH ukrao pobjedu, čuvajući vlastite guzice i splet interesa…
O idućem predsjedniku SDP-a, pa onda i onima koje bi odabrao za suradnike, ovisi hoće li ta stranka završiti kao, recimo, grčki PASOK, što ne bi bio problem kada bi postojala nekakva naša Siriza, a nje ne samo što nema na listi parlamentarnih stranaka, nego, da se ne tješimo uzalud, nema ni na mapi. Radnička fronta to, jednostavno, nije: RF je klasična lijevo orijentirana partija koja se grozi terora političkog centra i onoga mjesta na kojem SDP pravi veliku, golemu rupu, kakva je u BiH ostala iza (samo)uništene Socijaldemokratske partije te zemlje…