Ukoliko (naša) ljevica ne bude pravovremeno teorijski i aktivistički reagirala na recentnu pojavu “nove desnice”, susrest će se sa starim upozorenjem Maxa Horkheimera: “Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, trebao bi šutjeti i o fašizmu”. Nedavno je u bosanskohercegovačkom tjedniku Dani objavljen članak Vuka Bačanovića Može li MMF spasiti socijaldemokrate?, s istaknutim izjavama nekoliko stručnjaka i/ili aktera političke scene u Bosni i Hercegovini. Članak i prateće izjave uglavnom su posvećeni dilemama ljevičara oko toga kako se postaviti prema trenutnoj društveno-političko-ekonomskoj situaciji, a pogotovo prema onim vlastodršcima koji nastupaju pod imenom socijaldemokracije, dakle, kakvog-takvog socijalno intoniranog političkog projekta. Ni ovaj članak, ni dileme koje on iznosi, ni rasprava koju on egzemplarno dokumentira nisu ništa novo, jer o krizi ljevice kod nas se intenzivno promišlja i diskutira, o čemu svjedoče brojni tekstovi, knjige, tribine, konferencije i festivali u potezu od Vardara pa do Triglava, (post)jugoslavenski ili s međunarodnim sudjelovanjem. Međutim, članak iz Dana koristan je zato što iskazuje tipične brige ljevice na našim prostorima, a i zato što se u njemu može konstatirati nesnalaženje ljevice u aktualnom povijesnom momentu i lokalnom kontekstu: one brige i ono nesnalaženje koji su jedan od uzroka krize ljevice. Riječ je prvenstveno o pretjeranoj zaokupljenosti uvjerenih ljevičara socijaldemokracijom koja je propali projekt, jer je dubinski korumpirana vlašću i moći te kompromitirana do daske svojim bezrezervnim prihvaćanjem tekovina neoliberalnog kapitalizma i, s obzirom na to, sasvim logičnim odustajanjem od bilo kakvih natruha socijalizma, pa čak i od tradicionalne socijaldemokratske retorike. Dugotrajno optimističko zavaravanje oko prave prirode nominalističkih socijaldemokrata usporilo je, ako ne i onemogućilo formiranje istinske ljevice. Uporno tretiranje “socijaldemokrata” poput Milanovića ili Lagumdžije kao ljevičara i mjerenje vlastitog ljevičarstva prema tom notorno lažnom ljevičarstvu usporili su, ako ne i onemogućili autorefleksiju i autokritiku na ostacima ostataka ljevice.
A manjak takve refleksije i kritike drugi je važan faktor u galopirajućoj krizi ljevice. Jesmo li, gdje smo li, kamo li to idemo, čemu li uopće stremimo – takva su pitanja na ljevici nerijetko padala u drugi plan pred očajničkim pokušajima da se spasi “socijalnost” socijaldemokracije, koja je sama već davno odustala od bilo čega socijalnog. A taj ljevičarski hod po stranputicama socijaldemokracije bio je redovito potenciran naelektriziranim predizbornim kampanjama i raznoraznim “sudbinskim izborima” na kojima se glasalo sa začepljenim nosom, za manje zlo, i tako dalje.
Uporno tretiranje “socijaldemokrata” poput Milanovića ili Lagumdžije kao ljevičara i mjerenje vlastitog ljevičarstva prema tom notorno lažnom ljevičarstvu usporili su, ako ne i onemogućili autorefleksiju i autokritiku na ostacima ostataka ljevice. (Foto: BHDani)
Istina, ljevica koja se smatra sasvim drugačijom od spomenute lažne, a smatra se i radikalnom, postavljala je pitanje “što da se radi”, ali se, bez obzira na dobre namjere, njezina radikalizacija ponekad svodila na glasno i nadražujuće javno izgovaranje proskribiranih pojmova kao što su “socijalizam” i “komunizam”, te na ponavljanje onog lenjinovskog pitanja sve dok ne postane prazna fraza ljevičara zaokupljenih samima sobom, ili čak marketinški brend. Ljevica je marginalizirana jer je marginalizirala pitanje o tome što ljevica zapravo znači te čime bi se ona danas trebala baviti i što bi zaista trebala i mogla činiti. Primjerice, dugogodišnji period prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a pogotovo kampanja vezana uz ulazak bili su velika šansa za artikulaciju i jačanje lijeve pozicije, jer je EU jedno od glavnih utjelovljenja neoliberalnog kapitalizma i pseudo-demokracije kao neprijatelja svekolike ljevice i svega lijevo orijentiranog. Ta šansa je u velikoj mjeri propuštena. Nikakve reakcije ili mlaki otpor ili čak pristajanje na neoliberalne i europskounijske mitove. Slaba je utjeha bio argument koji se mogao čuti “u tom strašnom času”, otprilike: ne možemo mi tu ništa poduzeti, EU je nužnost,pa treba podržati priključenje, a kad uđemo u EU, onda ćemo se u koaliciji s drugim europskim ljevičarima boriti za ispravljanje zastranjenja EU.
No, treći aspekt krize ljevice posebno je važan sada i ovdje. Radi se o neprepoznavanju pravih problema i pravih neprijatelja, a onda i o pogrešnom definiranju područja svoje borbe i meta svojih napada. Ljevica se uvijek, htjela – ne htjela, formira i mjeri prema desnici, pa tako i kod nas. No, što je sve desnica i koja desnica danas predstavlja najveću prijetnju protiv koje bi se trebalo boriti? Odgovor raznolikih naših ljevičara u posljednje je vrijeme prilično jasan, ali ne i zadovoljavajući. Moralna panika koja je zavladala u ne-desničarskim medijima zbog referenduma o braku i referenduma o ćirilici, odnosno uzbuna izazvana javnom eksplozijom obiteljskih i latiničnih stožera, uz podršku performansa Thompsona, hrvatskih biskupa i Joea Šimunića, navela je mnoge ljevičare da stave na stranu mnoga bitna pitanja, ili čak suspendiraju svoj kritički aparat, te da se posvete isključivo obrani građanskih prava seksualnih i nacionalnih manjina, često s vrlo površnim tezama i argumentima.
Iako se prigovor o površnim tezama i argumentima nikada nije mogao, niti se sada može primijeniti na teorijske aktiviste iz Arkzina, jednokratno uskrsnuće Arkzina u 
studenom 2013. – separat objavljen u Zarezu, Le monde diplomatiqueu i Novostima pod naslovom Vratile se devedesete, vraća se i Arkzin – dijelom je naznačenog problema. Naime, lijepo je podsjetiti se na Arkzin i njegove zasluge za narod iz devedesetih godina, ali je teza o “povratku devedesetih” prilično problematična. Prije svega, uži i širi kontekst Hrvatske u sezoni 2013./2014. sasvim je drugačiji nego kontekst Hrvatske devedesetih, a to znači i da se “duh devedesetih” nikako ne može vratiti, koliko god se neki, i s desna i s lijeva, trudili da rehabilitiraju određene pojave i tendencije svojstvene tim “olovnim godinama”. Rat, međunarodna izolacija, autoritarna vlast, kriminalna prvobitna akumulacija kapitala pod vidom državotvornih ciljeva, rehabilitacija ustaštva te nesputano desnilo s popratnim verbalnim i fizičkim nasiljem u sferi javnosti – sve te odlike “tuđmanovske Hrvatske” nisu moguće u današnjoj “europskoj Hrvatskoj”. Neke stvari danas možda nalikuju na to, ali plašenje “povratkom u devedesete” nije opravdano. Štoviše, ono zavodi na krivi trag i oslabljuje borbu protiv onoga što je danas istinska opasnost.
A tu dolazimo do pitanja o današnjoj hrvatskoj desnici, koja još nije opisana kao fenomen i prepoznata kao opasnost s kojom nam se boriti narednih godina. Ognjištarsko, sirovo, diluvijalno desničarenje iz devedesetih stvar je prošlosti. Dešifriranje današnje desnice na toj interpretativnoj liniji s jedne je strane znak “lijenosti uma”, ušuškavanje u dobro poznate fenomenološke i kritičke obrasce te kratkovidno zaključivanje, a s druge strane govori o svojevrsnoj ljevičarskoj nostalgiji za onom desnicom kojoj možeš prepriječiti put i reći No pasarán, o nostalgiji za onom zvijeri koju možeš uhvatiti za rep ili za gušu, obračunati se s njom relativno jednostavnim metodama. Desnica dvijetisućedesetih kudikamo je kompleksnija, a time i opasnija. Također, kudikamo je fluidnija, baš kao globalni kapitalizam koji joj je važniji od hrvatskog nacionalizma. S obzirom na to, mnogo je veći problem činjenica da jedan od ključnih, pa i paradigmatskih likova te nove hrvatske desnice, Stjepan (Stjepo, Stephen) Bartulica, obnaša funkciju povjerenika predsjednika Republike Hrvatske za vjerske zajednice, nego bizarne i opskurne crkvene mise u čast poglavnika NDH, Ante Pavelića.
Daleko od toga da cjelokupna javnost, a osobito ljevičari, koji su “po dužnosti” kritički orijentirani, ne bi trebali pozorno pratiti različite pojave nacionalizma, šovinizma i fašizma, koji nisu ni približno iskorijenjeni, te borbeno reagirati na predrasude, stereotipe, mržnju, diskriminaciju i nasilje, čega još uvijek ima u golemim količinama. Angažman oko prava žena, prava azilanata, Roma, LGBT-osoba i drugih manjina nužan je. Ali to nipošto nije sve. Dapače, svođenje društvene situacije i socijalne borbe na to velika je opasnost za ljevicu; otupljuje njezinu teorijsku i aktivističku oštricu. A anti-ljevičarski i kvazi-ljevičarski krugovi na to računaju. Primjerice, objavljotine EPH-a, Jutarnji list i Globus, kao najjači medijski stožeri za obranu neoliberalnog kapitalizma, aktivno su se uključile u kampanju protiv referenduma o braku i protiv inicijative U ime obitelji, računajući na to da će se progresivni puk, fokusiran na prava pojedinih manjina, manje baviti širom društveno-političko-ekonomskom slikom i temeljnim problemima. Taj trojanski konj EPH-a i danajski darovi “lijevih liberala” (za što kao uzor može služiti esdepeovsko “ljevičarstvo”) trebali bi biti javno demaskirani. Ideologija i politika koje stoje u podlozi tih medijskih intervencija više su nego spremne povećavati određena građanska prava, ali samo kako bi prikrivale kresanje radničkih prava i ljudskih prava građana kao građana, nezavisno od njihovih identitetskih određenja.
Pavičić ovdje ne spominje važnu ulogu kapitalizma (i vjere u kapitalizam) u razvoju događaja koji je doveo do dubokih minusa u našem socijalnom tijelu.
Slijepa pjega takvog “ljevičarenja” je, dakako, kapitalizam. Jedan recentni “lijevo-liberalni” članak u jednim “lijevo-liberalnim” novinama dobra je ilustracija za to. Kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić objavio je krajem 2013. godine članak Svi naši snovi su propali. Što sad?. Zabrinut kolektivnom apatijom i kolektivnom depresijom u 2013. godini, koja je gora i od “najgore ratne godine – posve mračne, beznadne 1993.”, Pavičić je nastojao probiti se do uzroka tog stanja, te je zaključio da je to krah dvije povijesne naracije koje su iz osnova oblikovale pogled na politiku “urbane, obrazovanije i dinamične srednje klase”. Nastranu to što je on svoje istraživanje ograničio samo na “urbanu middle class”, izostavljajući iz analize sve ostale slojeve, skupine i pojedince; važniji su ti narativi. A ni tu Pavičić nije pucao u prazno, jer trenutnoj kolektivnoj apatiji i depresiji zasigurno je doprinijelo razočarenje koje je nastupilo nakon što se slomila vjera u “tranziciju kao put prema onome što se pred desetak godina zvalo zavodljivim, no i ideološki opasnim terminom ‘normalizacija’”, kao i vjera u “Europsku uniju kao konačni, finalni Eden”.
No, Pavičić ovdje ne spominje važnu ulogu kapitalizma (i vjere u kapitalizam) u razvoju događaja koji je doveo do dubokih minusa u našem socijalnom tijelu. Očekivano – zato što raskrinkavanje turbokapitalističkog narativa ne smije biti na agendi i na novinskim stranicama EPH-a. Narativ o kapitalizmu kao putu u raj nije uočen kod Pavičića koji se zadržao na prihvatljivim sumnjama oko liberalne demokracije i Europske unije. Korak na koji takvi kritičari, očekivano, nisu spremni jest kritika kapitalizma kao mega-narativa i izvora svih drugih problema. A bez takve kritike nema nikakva smisla jadikovanje nad nacionalizmom i snebivanje nad birokratskom hladnoćom Europske unije. Doduše, u jednom drugom članku (Velika dilema Hrvatske: Family Party, Jutarnji list, 7. 12. 2013.) Pavičić je oslovio pitanje rekonceptualiziranja i regrupiranja na desnici, na liniji lojalnosti neoliberalnom kapitalizmu, ali iako je uočio tu tendenciju, njegova se kritika zadržava na konstataciji da turbokatolička struja Željke Markić preteže nad strujom anglosaksonskih neokonzervativaca poput Vice Johna Batarela, a implicitno je prisutan i stav da je ta sve prisutnija “neokonzervativno-kapitalofilna desnica” ipak bolja od glasne, ali bezube “nacionalno-etatističke” desnice. “Novi desničari” nisu u fokusu “lijevih liberala” zato što među njima vlada “neoliberalni konsenzus”, tj. i jedni i drugi polaze od toga da su neoliberalni kapitalizam i liberalna demokracija ako ne najbolji, onda jedini trenutno prihvatljiv ekonomsko-politički model. U tome se krije ključ razrješenja prividne konfuzije koja kod nas vlada u raspravama oko “lijevoga” i “desnoga”. U našim okolnostima, a vjerojatno i na europskoj i globalnoj razini, tradicionalna opozicija ljevice i desnice više ne izriče bit problema. Pored ljevice i desnice postoji i treća strana – kapital, kapitalizam i kapitalisti. Kapital je učinio razlike među tradicionalnim političkim opcijama nevažnim, pomeo je tradicionalnu ljevicu i desnicu, kolonizirao je cjelokupno polje politike tako da je u potpunosti diktira, obesmislio je politiku kao javnu stvar te promovirao partikularne i privatne ekonomske interese u glavnu svrhu politike, pretpostavivši ih javnom dobru. Pojave poput “kapitalističke desnice” i “kapitalističke ljevice” ne uklapaju se u okoštalu svijest naših građana, političara, teoretičara, publicista i intelektualaca opće prakse. A neki kojima je to jasno svjesno prešućuju bit problema, jer su na strani “kapitalističke desnice” ili “kapitalističke ljevice”. Mnogo uputnije od kritiziranja lijevo-desnog kapitalističkog sistema i narativa je beskonačno raspravljanje o takozvanim svjetonazorskim pitanjima (obitelji, braku, umjetnoj oplodnji, pobačaju, masturbaciji, itd.), sve dok se ne dovode u pitanje moć kapitala i politički model koji je upregnut u kola krupnog kapitala. Kad se postavi pitanje o tome, onda se lijevo-desne ili liberalno-konzervativne podjele pokazuju u drugačijem svjetlu, te se vidi da su oni koji se na prvi pogled čine smrtnim neprijateljima zapravo pobornici iste ideologije, na stavu da opći okvir života (neoliberalni kapitalizam i pseudo-demokratska neoliberalna politika) ne može biti drugačiji nego što jest te da je dobro što je tako. Rijetko ćemo u našim medijima pronaći analize ovog fenomena i zato one koje se pojave treba pažljivo čitati, primjerice, članak Borisa Postnikova u Novostima, gdje je na ilustrativnim primjerima razmatran “smjer ekonomske politike nove desnice”, sa zaključkom: “Kao što je kritiku stranog korporativizma kamuflirala vjerskim sentimentom, tako će i druge ekonomske probleme maskirati ćudorednom brigom. Kao što je ne uzbuđuje masovna komercijalizacija Božića, tako joj neće smetati ni kapital koji se prilagodi svjetonazorskoj normi. Kao što je pokazala već u prvom koraku, komplicirane probleme radništva radije će žrtvovati popularnijim pravima potrošača. Jer ona, naposljetku, ionako želi sasvim isto što i korporacija koju napada: i poslušne ovce i njihove novce.” Ta “nova desnica” – koju, za sada, kod nas predvode Stjepan “Stephen” Bartulica i Vice “John” Batarelo, a teorijski ju utemeljuje ponajprije Neven “iz desne perspektive” Sesardić – tek je tankim nitima povezana sa “starom desnicom”, onom tuđmanovsko-hadezeovskom iz devedesetih. Ako je devedesetih na hadezeovskoj desnici postojala podjela između “ognjištara” i “tehnomenadžera”, onda je “nova desnica” mnogo bliža onim “tehnomenadžerima” koji su hrvatstvo koristili kao krinku za biznis. Njima je, slikovito rečeno, bliži Tuđmanov ministar Borislav Škegro nego Pavelićev ministar Mile Budak. Bliži im je zavjerenički Opus Dei nego papa Franjo. Oni su američki ili zapadnjački đaci (ne bismo se trebali iznenaditi kada bismo, zahvaljujući nekom novom Wikileaksu, saznali da je hrvatska “konzervativna revolucija” dirigirana i financirana od strane SAD-a, kao što su to bile neke druge akcije i kampanje). Oni razgovaraju, čak i međusobno, na engleskom jeziku, umjesto da se nadvikuju neartikuliranim kricima. Njima je, da ponovimo, kapital važniji od nacionalizma. S obzirom na to, toj “novoj desnici” nije toliko stalo do uništavanja ove ili one društvene grupe (“Srba”, “komunista” i sl.) koliko do uništavanja politike kao takve i tačerijanskog uništavanja društva kao takvog. Umjesto državotvornosti, odnosno jačanja države svim sredstvima pa i onima kriminalnog kapitalizma, sada je tu vizija neoliberalno-kapitalističkog odumiranja države jer Bartulica&Batarelo smatraju sljedeće: “Mi, prije svega, želimo čvrste i stabilne obitelji, kako bi država mogla obratiti pažnju na ono što joj je primarna zadaća. A ne da se država bavi socijalnim slučajevima”; “Ako imamo slabe obitelji, država raste i onda nestaje naša sloboda. Što su obitelji slabije, imate glomazniji državni aparat koji ulazi u sve sfere judskog života. Mi, međutim, ne želimo da država ugrožava naše slobode”; “Mi smo za limited government – dakle, za ograničenu državu”. Prije-i-poslije-referendumska zapjenjena zaštita obitelji, kao jedine instance koja stoji između atomiziranog pojedinca i sveobuhvatnog tržišta, stoga nije u proturječju s ovim katoličko-fundamentalističkim i kapitalističko-fundamentalističkim stanovištem. A u tome su Bartulica&Batarelo, te njihovi današnji i budući sljedbenici, kopija onoga što u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje nije novost, ali kod nas još nije shvaćeno kao novost. To je tzv. neokonzervativizam, koji objedinjuje ekstremnosti judeo-kršćanskog konzervativizma i neoliberalnog kapitalizma. Tražeći konkretne primjere s kojima bismo mogli objasniti stremljenja te “nove hrvatske desnice”, trebali bismo spomenuti Georgea W. Busha (light-verzija) i američku Tea Party (hardcore-verzija) ili, ponajbolje, Pinochetovu čileansku diktaturu iz sedamdesetih i osamdesetih, čija se skrb za tradicionalne vrijednosti materijalizirala u maksimalno totalitarističkoj politici i maksimalno liberaliziranom tržištu. Vrzmanje pinočetovskih i tačerističkih ekonomskih savjetnika po Hrvatskoj, u režiji HDZ-a i krugova oko Bartulice&Batarela, treba pažljivo promatrati. “Nova desnica” ima podršku sluđenih “obiteljaša”, “ćiriličara” i sličnih skupina, jer ih vješto zavodi i instrumentalizira u svojoj “konzervativnoj revoluciji”, iako su te teme za “novu desnicu” zasigurno sekundarne. Vrlo je sexy to što se “nova desnica” bori protiv “komunista” i “komunističkog mentaliteta”, ali “ognjištarci” ne vide da ona to ne čini radi zaštite obitelji ili latinice, nego zato što socijalističke i komunističke ideje podsjećaju na javno/zajedničko dobro, socijalu, rad i druge stvari koje treba istrijebiti. Ti sluđeni se iskorištavaju u “konzervativnoj revoluciji” samo da bi se mobilizirale mase protiv navodno ljevičarske vlasti, odnosno da bi se kanaliziralo narodno nezadovoljstvo što dalje od istinske ljevice. “Lijeva vlast” to ne vidi kao problem, jer joj do ljevice nije stalo, a “nova desnica” ima i podršku tzv. opozicije, Karamarkovog HDZ-a koji, ispražnjen od sadržaja kao i SDP, koketira sa svakim. Ima podršku i domaćih amerikanofilskih liberala, poput Ive Banca, pa čak i podršku tzv. lijevih liberala popu Ive Josipovića koji si je Stjepu Bartulicu uzeo za savjetnika. Tu je, dakle, i podrška aktualne “lijeve vlasti”, čija je ekonomska politika, valja naglasiti, skroz po mjeri “nove desnice”.
Kao što je već rečeno, zadaća ljevice da se bori protiv aktualnih pojava neokonzervativizma i neofašizma mora ostati na dnevnom redu, ali ljevica također mora dublje zagrabiti u probleme. Ne smije dopustiti (neo)liberalima da hegemoniziraju diskurs o (anti)fašizmu, a pogotovo im ne smije dopustiti da ljevičarske rasprave i angažman skreću u rukavce gdje se ljevica razvodnjava i rastapa te postaje nerazlučivom od neoliberalističkog totalitarizma.
Stoga, umjesto na povratku u prošlost, tj. “povratku u devedesete”, treba inzistirati na “povratku u budućnost desnice”, tj. na pravovremenom teorijskom i aktivističkom reagiranju na recentnu pojavu “nove desnice”, nedvojbeno desničarske nakupine koja je vrlo prilagodljiva i zapravo posve prilagođena globalnom ekonomsko-političkom sistemu. Ukoliko (naša) ljevica ne bude djelovala na tom tragu, susrest će se sa starim upozorenjem Maxa Horkheimera: “Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, trebao bi šutjeti i o fašizmu”.
Ukratko, problem “nove hrvatske desnice” treba uočiti, pratiti i rješavati dok je još uvijek, manje-više, u embrionalnoj fazi, da ne bi bilo “ne zna ljevica što čini desnica” i da kasnije ne bi bilo “nismo znali”.
Izvor: h-alter