Teorija «vuka samotnjaka»
Posljednji atentati u Orlandom, Magnanville, Nice, i u Njemačkoj često se pripisuju «psihatrijskim slučajima» ili «autoradikaliziranom neuravnoteženom vuku samotnjaku». Riječ je često o mitu i tezi koje na jedan način tješe političke vlasti i policijske službe koje ih na jedan način oslobađa od odgovornosti jer su pripisani «usamljenim neuravnoteženim pojedincima» koje se nemogu prethodno infiltrirati i kontrolirati. Međutim, stručnjak za džihad Gilles Kepel ističe kako je teorija «usamljenog neuravnoteženog pojedinca» zapravo «teorija neznalica», jer i ako izolirani «vukovi samotnjaci» samoinicijativno djeluju, ipak tek prelaze na teroristički čin tek nakon što su indoktrinirani od bliskih ili od određenih grupacija vrlo aktivnih na internetu.
Treba napomenuti da takav tip izoliranih atentata odgovora samoj doktrini Islamske države. Glasnogovornik IS Mohammed Al Adnani je pozvao 2014. sve muslimane da «ubijaju američke i europske nevjernike svugdje gdje se nalaze sa svim sredstvima (vatreno oružje, nož, kamen..), te da ne čekaju odobrenje». U tom smislu IS smatra legitimnim i opravdanim ubijanje svake osobe koja poštiva zakone zapadne zemlje. IS samo prethodno zahtjeva da ubojice prisegnu prije atentata kao što je to bio slučaj sa Omar mateen i Larossi Aballa.
«Low costs strategija»
Takav novi oblik terorizma proizlazi iz «strategije low costs» jer ne zahtjeva veće pripreme ili infiltrirane ćelije kao što je to bio slučaj sa spektakularnim atentatima al-Kaide. Teroriste bez poveznice s određenom hijerarhijom teško je locirati. IS može a posteriori nakon atentata potpisati niz destabilizirajućih akcija jer mogu biti počinjene od bilo koga, susjeda , poslovnog kolega itd.. Glavni psihološki cilj takvih akcija je stvaranje i širenje generalizirane društvene sumnje i straha prema migrantima i potaknuti vjersko-etnički građanski rat u Europi, čije je područje smatrano kao geopolitička «meka utroba» Zapada u skladu s referentnim priručnikom džihadista «Poziv na svjetski islamski otpor» Abou Moussab Al Souria, koji je objavljen 2005. godine.
U istom priručniku Al Souri iznosi koncept «solo džihad», model djelovanja koje dobro ilustrira zadnje atentate u Nici i Muenchenu, model koji se temelji na poticanju i izrabljivanju frustracija migranta treće generacije kao što je to bio slučaj Meraha ili terorista iz Bataclana. Slijepa masovna ubojstva, radikalizacija muslimana, stvaranje enklava urbane gerile: riječ je o spirali nasilja koja nastoji potaknuti libanonizaciju Europe. Riječ je također o strategiji «think global-act local» koja je nastala prije gotovo jedno stoljeće unutar velikih korporacija kao konzumeristička i marketinška strategija, koju sada vješto primjenuje IS koja nastoji nametnuti šerijatski zakon diljem Europe.
Solo džihad i «učinak Werther»
Prema mišljenju sociologa Geralda Bronnera, frekvencija i personalizirani način izvedbe posljednjih atentata u Nici i Njemačkoj ukazuju na novi fenomen društvene kontaminacije i proliferacije nasilja u vremenu i prostoru na mimetičkoj osnovi, koje podsjeća na «učinak Werther» kada je čitanje Goethevog tragičnog romantičarskog romana «Patnje mladog Werthera» ( Werther zbog ljubavi počini samoubojstvo) uzrokovalo val samoubojstava diljem Europe u XVIII. stoljeću.
Takav fenomen «mimetičkog samoubojstva» je 1982. iznesen od sociologa Davida Phillipsa koji proučava porast broja samoubojstava u tadašnjoj Europi nakon objave navedene knjige. Naime, visoka medijska amplifikacija i popularizacija samoubilačkih atentata mogla bi potaknuti i kontaminirati dodatno nestabilne i psihološke neuravnotežene osobe da jednostavno imitiraju prethodne počinitelje atentata i zadovolje njihove narcisoidne porive za efemernu slavu i medijsku eksponiranosti.
Decentralizirani «terorizam franšize»
Dakle, na djelu je «decentralizacija terorističkih djela» koja ne zahtjeva izravne hijerarhijske zapovjedi od vrha IS-a. Novi oblik akcija koje koriste, a koji je plod samoinicijativnih akcija (solo džihad), koristio samo marku i franšizu islamske države. Dakle, sada je očito kako su zadnje ubojice teroristi koristile posljednji val imigracije za diseminiranje „prikrivenih boraca“ nakon tzv. “politike dobrodošlice“ u Njemačkoj što jasno povezuje sigurnosni rizik islamskog terorizma i masovnu imigraciju.
Također, treba imati na umu da struktura migranata također predstavlja jedan dodatni destabilizacijski čimbenik jer je riječ o ratnim generacijama koje su odrasle u ratnim okolnostima nasilja i koja imaju latentni ili manifestni PTSP koji na duži rok može postati patogeni okidač za nasilno ponašanje u mirnim društvima zapadnih zemalja, pogotovo kada su velika očekivanja (dobivanje azila) razočarana i neispunjena.
Drugi su pak teroristi poput onoga u Nici pripadnici treće ili druge generacije migranata ali francuskih državljana koji imaju francuski način odijevanja i ponašanja i djelomično su integrirani. Treba uzeti u obzir da se džihadisti često dugo prikrivaju u autohotnom pučanstvu dijeleći njihov stil života kako bi bolje stekli povjerenje. Takvo umijeće mimetizma, zvano „taqiya“ (tuḳan, tuḳātan, taḳwā ou ittiḳāʾ znači oprez, djelo prikrivanja), podrazumijeva imitiranje i zapadnog načina života kako bi se bolje stapalo unutar pučanstva i jedna je drevna islamska taktika koja je ponajprije bila na snazi kod nesunitskih šijitskih islamskih manjina kako bi se štitile od represije, dok danas takva taktiku instrumentalizira IS kako bi kaznio nevjernike i zapadni svijet koji im pruža utočište.
Strategija prikrivanja tzv. taqiya
Zapravo danas je koncept taqiya percipiran na Zapadu kao legitimno sredstvo prikrivanja muslimanske vjere, zatajivanje u odnosu na ne-muslimane u svrhu obrane vjerske muslimanske doktrine… Naravno s političkog aspekta, taj koncept ima negativne konotacije jer promiče redukcionističku tezu da su laž i prekrivanje svojstveni islamu te da su islam i islamistički integrizam jedno te isto, tvrdi islamolog François-Bernard Huyghe, dok Marie-Thérèse Urvoy ističe kako je riječ o «strateškom prikrivanju u ratu protiv politeista i strateškom sredstvu za uništenje neprijatelja i oslobađanja muslimana». Prema mišljenju anti-terorističkog suca Marca Trevidica i islamologa Geneviève Gobillot, taj strateški koncept primjenjen je od Al Quaide 1990., a takav je pristup u uporabi kod IS u svrhu ratovanja protiv Zapada.
Islamska država računa na moć internetske ideološke brze kontaminacije-zaraze koja može kod psihološko neuravnoteženih i labavih osoba biti prikladni legitimizirajući diskurz i dobra reklama. Naime u slučaju atentata u Bavarskoj, u vlaku, nitko nije sumnjao da se počinitelj – poznat kao mirni dečko – može pretvoriti u takvog ubojicu. U slučaju Orlandoa teroristički čin pod franšizom islamizma nadoknadio je osjećaj individualne nemoći i otuđenja. Često je uzvikivanje Allahu Akbar kod takvih narciosidnih osoba moćno morbidno sredstvo samopotvrđivanja i sredstvo osjećaja moći. U Nici i Wirzburga, nije bilo riječ o klasičnim radikalnim islamistima već o frustriranim i psiholoških bolesnim osobama kod kojih je i reklamiranje diljem svijeta putem Youtubea i interneta emocionalni kompenzacijskih dispozitiv, dok je za islamsku državu, koja si pripisuje takve atentata, moćno sredstvo stvaranja privida da posjeduje neiscrpni rezervoar kamikaza i ljudskih resursa koje mogu aktivirati bilo kada i na bilo kojem mjesto u svijetu.