Ne zna se je li urbana legenda, Pij-Ar na hrvatski način, dokoni trač iz žutoga tiska, ili je istina: osamnaestogodišnjakinja odnekud iz Koruške – zašto ne kažu odakle je tačno? – tužila roditelje što su joj godinama na Facebooku objavljivali indiskretne, kompromitirajuće fotografije. Kaže da su od njezine jedanaeste godine objavljivali slike kako je kao bebu prepovijaju, pa kako sjedi na tuti, i sve tako redom, one žanrovske slike roditeljskog voajerizma, kakve već stotinu godina ispunjavaju porodične albume. Advokat mlade dame, kojemu se navodi ime i prezime – tako da lakše povjerujemo u sve ovo – veli da tužiteljica ima dobre šanse da dobije proces. A tuženi otac, pak, govori da je on objavljivao fotografije koje je sam snimio i na koje, dakle, ima autorska prava pa ga nitko, ni njegova kći, ne može u tome ograničavati.
Ne znamo, dakle, je li ova vijest, objavljena u lokalnome austrijskom tabloidu i u svim hrvatskim dnevnim novinama, istinita, i postoje li uopće dotična kćerka i njezini tata i mama, ali to je za priču skoro pa svejedno. Urbane legende nadomještaju stvarnost, izmišljaju ono što se trebalo dogoditi, ili što se dogodilo a da mi to nismo upratili, Pij-Ar od laži mijesi istinu, od govna pravi pitu, ali samo u slučaju kada konzumentima njihovo govno miruhi i kada laž bolje ocrtava njihovu zbilju nego istina.
Tko god je bio dijete, a među nama se još uvijek nađe takvih koji su nekada bili djeca, pa i onih koji se toga čak i sjećaju, dobro pamti kako su ga roditelji, češće mama nego tata, znali poniziti pred gostima, izgovorivši, javno, neku užasnu indiskreciju. Da ne bih morao o drugima i da ne bih izmišljao, ispričat ću ono što pamtim. Bile su mi četiri godine, bilo je ljeto u Sarajevu, imao sam višednevni zastoj probave. Otac je pokušao s nekim tabletama, ali ništa. Doveden je doktor Zazula, naš kućni pedijatar, koji je rekao: neće to ići bez klizme! Lako ćete pretpostaviti da sam odbio svojevoljno se podvrgnuti klistiranju, nego su me ulovili, povalili na kauč i – nastavak ćemo cenzurirati jer bi pripadao žanru dječje pornografije s elementima nasilja. Nakon ovoga, vjerujte mi na riječ, moja probava bez ijednog, makar i jednodnevnog zastoja, savršeno radi već četrdeset i pet godina.
Ali što je važnije: dobra probava ili život bez trauma? To je pitanje za neku drugu priču. Nastavimo s ovom koju smo započeli: nekoliko dana kasnije, taman kada se skandal koji nije našao svoje mjesto ni u jednom tabloidu u državi i svijetu – prosto zato što u ono vrijeme nije bili tabloida – polako počeo zaboravljati, dođoše majci na kavu rođaci iz Zenice, i tako riječ po riječ, dođe se i do moje probave, a ona poče da, sve u tanka crevca, uz smijeh i šalu, prepričava zbivanja od neki dan. Ne samo da je do u tančine zadirala u moju utrobu, nego ju je moja dreka i vika u pokušaju da je zaustavim dodatno zabavljala. Bio sam ponižen kao nikad u životu. Ne mislim nikad u svoje četiri godine, nego nikad u sljedećih četrdeset i pet. Ali nije moja nesretna majka – koju sam toliko puta iskoristio da oprimjerim opačine iz prirode i društva – u ovoj stvari ništa kriva. Kao ni cijela njezina generacija, kao ni buduće generacije odraslih, sve do dana današnjega, ona nije imala pojma, nije osjećala da i četverogodišnjaci imaju svoju intimu i dostojanstvo, posve jednako kao što intimu i dostojanstvo imaju odrasli ljudi. Osjećaj dječjeg poniženja ne razlikuje se ni u jednoj jedinoj suzi od odraslog osjećaja. Ali kako da to znaš ako nikad nisi bio dijete?
U ono vrijeme naša se intima skladištila u obiteljskim fotografijama. Desetljećima kasnije fotografije se više ne razvijaju, a mnoge su majke i očevi obiteljske albume zamijenili Facebookom i Instagramom. Blebetanje uz kavu s rodbinom i komšinicama steklo je mnogo veću publiku. Dovoljni su jedan do dva klika na kompjutoru, pa da ti intima voljom tvojih, od ljubavi mahnitih, roditelja bude izložena očima cijelog svijeta. Nitko im, naime, još nije objasnio da Fecebook nije isto što i obiteljski album, i da nije u redu to što svoju mladunčad izlažu pogledima svijeta. Od toga i životinje zaziru, pa mačke svoj porod raznose po kući, sakrivaju mačiće u mračne budžake, u ormare ispod kaputa, da ih nitko ne vidi i da imaju svoj mir. Mir? Što bi to bio mir? To je ono kad svatko slobodno raspolaže svojom intimom i ima pravo da izlaže, i to koliko god hoće, isključivo vlastitu golotinju.
Svakoga ljeta negdje na Jadranu bivaju uhićeni i privođeni muškarci koji su potajice, na plažama, fotografirali goluždravu dječicu. A vijesti o tome objavljuju moralno uspaničeni hrvatski tabloidi, na stranicama svojih crnih kronika. Kad god se takvo što dogodi, meni bude žao ljudi. Ne žalim ih što su manijaci, niti ih žalim što će proći kroz tretman poniženja i vrijeđanja, niti ih žalim što će se naći u registru pedofila… Nemam baš nikakvog razumijevanja za one koji fotografiraju djecu sa svrhom vlastitoga ili tuđeg samozadovoljavanja. Pa zašto ih onda žalim? Zato što su glupi, pa se izlažu opasnosti da ih rulja linčuje dok slikavaju gologuzu djecu. Umjesto toga mogli su, bez ikakvog rizika, doći do mnogo uspjelijih, izazovnijih, erotičnijih, i sve u svemu degutantnijih i odvratnijih fotografija djece, koje su izložene po Facebooku. Takve slike nisu djelo organizirane bande proizvođača i dilera dječje pornografije, niti foto-manijaka s dalmatinskih plaža. Takve slike snimaju i javno izlažu mame i tate.
Nema tog eksperta koji bi mogao razlikovati fotografiju koju je snimio čiko iz grmlja od fotografije koju su snimili roditelji. Osim, možda, po tome što je njegova slika, iz predvidljivih razloga, tehnički manje savršena. Prizor će pornografskim učiniti tek oko promatrača. Onoga koji sliku bude gledao na javnome zidu. A taj će jednako doživjeti ono što je snimljeno iz potaje i ono što je snimljeno s alibijem roditeljske ljubavi. I ne bi bilo pretjerano reći da su mame i tate najveći proizvođači dječje pornografije na internetu.
Osim što se ne shvaća da Facebook profili nisu obiteljski albumi, nego su javna mjesta na način javnih zahoda u koje može svatko ući, s tim da postoje zahodi s ključem na šanku, u koje se ulazi tako što se zatraži prijateljstvo, i otključani zahodi, otvoreni Facebook profili, gdje može ući tko god naiđe, djeca se, kao ni u ona naša vremena, ne doživljavaju kao osobe za sebe, nego ih se izlaže kao produžene organe, kao ekstenzije, mama i tata. Pritom, djeca su slatka i mila, kao što su na internetu slatke mace i peseki, čime tate i mame na sebe privlače dozu empatije. Djeca su i socijalno kurentna, društveno poželjna i probitačna, poput skupog automobila i znaka vladajuće stranke u reveru i križića u dekolteu, pa ih i iz tog razloga treba što više izlagati.
Od nekih je doba i u hrvatskim medijima nastupio običaj da se djeci zamagljuju lica. Biva, time se čuva njihova intima. Pa onda gledamo fotografije domaćih selebritija, obično političara, sumnjivih poznanika i cijenjenih besposličara, s dječicom bez lica. Takve slike djeluju jezovito: dječaci i djevojčice bez glava, pored svojih nasmijanih, oduševljenih roditelja. Štite li se na ovakav način njihova prava? Naravno da se ne štite, ali se zato sudjeluje u jednome planetarnom ceremonijalu koji je samo naoko suprotstavljen ceremonijalima Facebooka kao obiteljskog albuma. Ono što smo razotkrili, pokazali i osramotili sad licemjerno štitimo i sakrivamo. Zamagljivanje dječjih lica u novinama u suštini je isto što ih zaklanjanje žena pod burkama. I jedno i drugo je zaštita intime. Samo što bi svatko u svoje ime trebao svjedočiti što je to njegova intima. Žene na Bliskom istoku, kao i četverogodišnjaci na Balkanu.
I onda, vjerujete li da je upravo punoljetna djevojka tužila svoje roditelje zato što su je izlagali ruglu objavljujući njene djetinje slike na Facebooku? Daj Bože da jest. Ali ja, ipak, mislim da se radi o izmišljotini ili o nečijem Pij-Aru. Čijem? Nemam pojma, možda je neki odvjetnik našao zgodan način da se reklamira. Pa je našao otkačenu curu koja će fiktivno tužiti svoje roditelje, e da bi svi od toga imali neke financijske koristi. Sve ovo, na žalost, počinje i završava na trgovini. Takav je smisao svijeta bez ideala, ili svijeta u kojem su ideali strogo propisani i štićeni hajkom i linčem.
Ono o čemu bi se moglo govoriti, i što jest tema svih naših života, jest dječja intima, dostojanstvo, samopoštovanje. Kad su ti tri-četiri godine, nemaš veliko životno iskustvo, nisi baš jako pametan, svega se plašiš, lako se rasplačeš, imaš maštu koju pogone tri atomske centrale, i u stanju si cijeli svijet progutati u jednom zalogaju, obuhvatiti u jednom pogledu. Onakav si kakav nećeš biti više nikad. Samo jedno je u tebi od početka odraslo i dovršeno: stid. I sve što činiš jest da se obraniš od odraslih koji te nehotice ili hotimice postiđuju, mrve tvoje dostojanstvo, naokolo izlažu tvoju intimu. Poslije odrasteš, sve zaboraviš i postaneš takav kakvi su bili oni. To je jedna od nepopravljivih nevolja svijeta.