Boris Buden i Sandro Mezzadra u razgovoru Sjeti se gastarbajtera! – da ne zaboraviš stvarnost održanom u Galeriji Nova raspravljali su o zaboravljenoj figuri gastarbajtera.
Zgodno je početi razgovor o gastarbajterima podsjećanjem na odabrane scene iz jugoslavenskih klasika. Boris Buden to često i odlično radi. Iako u njegovom razgovoru sa Sandrom Mezzadrom ovaj put nije bilo seciranja Žilnikovih ili Pavlovićevih filmova, način na koji je prošle srijede figura gastarbajtera postavljena kao problem kao da priziva prve scene Specijalnih vlakovaKrste Papića. Podsjećam na prvu sekvencu: prvo gledamo rutinski pregled vida. Nakon što smo vidjeli mladića, a onda s njim gledali u optotip, slijedi rez te nam se potom u krupnom planu obraća sredovječni ćelavac. Predstavlja se funkcijom: on je šef njemačke liječničke delegacije sa stalnim sjedištem u Beogradu, a trenutno je na terenu u Zagrebu gdje pregledava i odabire radnike, skore putnike vlaka koji će ih odvesti u njegovu domovinu. Njemačkoj Jugoslavija, tvrdi, isporučuje najveći broj stranih radnika. Nastavlja govoriti, ali njegov je glas sada vanprizoran, jer mi u novom kadru pratimo kameru u razini pogleda koja se probija prenapučenim hodnikom punim mladih muškaraca i žena. Oni u tjeskobnoj sceni, uglavnom izbjegavajući kameru, čekaju da završe s formalnostima i sjednu u svoje vagone. “To su vrlo kvalitetni radnici koji se vrlo brzo adaptiraju”, zaključuje liječnik iz njemačke delegacije.
Gastarbajteri: kvalitetni radnici koji se vrlo brzo uklapaju. To je ono što Njemačkoj treba i ono što je na sistemskoj razini, putem izravnih međudržavnih ugovora koji su uključivali izgradnju infrastrukture i osiguravanje logistike, relativno lako dobila. No, kakvu je korist, kao druga strana u tom dogovoru, ostvarila Jugoslavija? Kasnije u Papićevom filmu vidimo gnjevne, deziluzionirane i uplakane ljude koji su, očito nevoljko, napustili Jugoslaviju, državu u kojoj nisu mogli pronaći posao. Jednom kad film bude završen, a oni siđu sa specijalnih vlakova i započnu život drugdje, slat će dio zarađenog novca kući u obliku deviznih oznaka od kojih će njihove obitelj nastaviti živjeti. Što danas vidimo kad gledamo Specijalne vlakove? Kako se danas sjećamo gastarbajtera?
Budenova je teza da se gastarbajtera danas sjećamo na dva načina: kao žrtvu komunizma i kao puki dio kulturne baštine, dekontekstualiziran i sveden na živopisni eksponat iz konzumerističkog imaginarija. U oba je slučaja riječ o zaboravu, i to ne prošlosti, nego aktualne stvarnosti. Iz mnoštva tema koje su Buden i Mezzadra otvorili u slobodnom i opuštenom formatu kakav je razgovor, izdvojit ću ovu te ću se usredotočiti na izlaganje argumenata kojima bi se Budenova teza razložila i obranila. Bar se dva pitanja odmah nameću: prvo, je li gastarbajter u antikomunističkom diskursu žrtva u primarno političkom ili pak u ekonomskom smislu (ako takva distinkcija uopće ima smisla)? te drugo, koji je uopće odnos među antikomunističkog i čisto antikvarnog komemoriranja?
Odgovor na prvo pitanje ostao je nedorečen u okviru razgovora: misli li Buden da je gastarbajter danas u nacionalističkom diskursu, kao u Papićevom filmu s početka devedesetih – Priča iz Hrvatske – kičasta figura martira, politička žrtva koja je san o samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi dočekala u nametnutom egzilu pod olovnim teutonskim nebom ili je, što bi bilo analitički puno zanimljivije, ako ne i puno opravdanije zastupati, žrtva ekonomski neuspješnog samoupravnog socijalističkog sistema zbog kojeg je nevoljko, uz podršku države kao što pokazuju Papićevi Specijalni vlakovi s početka sedamdesetih, napustio zemlju u potrazi za boljim životom? Kada govori o sjećanju na gastarbajtere u okviru antikomunističkog diskursa, Buden se referira na oba aspekta; dakle, i na nacionalističku mitomaniju koja je od gastarbajtera retroaktivno učinila državotvorne političke idealiste i na nešto suptilniju antikomunističku apologetiku koja, ukazujući na ekonomske razloge pojave radnika na privremenom radu u inozemstvu, pokušava prokazati samoupravni socijalizam kao sistem koji je inherentno neodrživ. Odgovor na drugo pitanje pokazuje povezanost dvaju tipova sjećanja. Najjednostavnije: u Jugoslaviji je, zbog niza razloga, došlo do iscrpljenja ideje revolucije, a time i do gubitka budućnosti kao horizonta. Društvo koje je dotad s pouzdanjem i nadom gledalo u budućnost, okrenulo se prošlosti.
Gubitkom dimenzije budućnosti koja je shvaćena kao horizont, odnosno usmjerenje prema preobrazbi društva sukladno ideji društvene pravde, ojačao je interes za prošlošću i tradicijom. Jedan vid tog interesa za tradicijom je antikvarni zanos: nema više ideje o tome što je važno zapamtiti iz prošlosti da bi se išlo prema željenoj budućnosti, stoga se pokušava zapamtiti sve; sve je jednako bitno jer je dio baštine, sve se vadi iz konteksta i arhivira jer nema ideje ni kriterija po kojima bi se nešto određeno izdvojilo. Drugi vid interesa za tradiciju je nacionalistički zanos, s pripadajućim političkim izrazom, koji je nakon raspada Jugoslavije odredio i obilježio mlade državice nastale na njezinim razvalinama: treba izdvojiti, ispolirati i izložiti ono što nas je dovelo do samostalne države koja je ostvarenje vjekovnih težnji našeg naroda, nipošto rezultat kontingentnih okolnosti. Ako to znači podmetnuti i koji falsifikat, izmisliti nešto tradicije, ništa strašno. Dakle, oba vida sjećanja na gastarbajtere moguće je podvući pod zajednički nazivnik koji je propast budućnosno orijentiranog, emancipatornog i modernističkog projekta. A njegova je propast direktno povezana s poviješću kapitalizma. Ako se problem gastarbajtera ograniči na okvir jugoslavenskog socijalizma i ne sagleda unutar šire slike globalnog kapitalizma, onda je sjećanje na njega zapravo oblik zaborava. I to ne samo zaborava prošlosti, tvrdi Buden, nego i aktualne stvarnosti čija je aktualnost rezultat historijskih društvenih procesa. Što, dakle, naša sadašnjost dijeli s prošlosti; što je staro u novom?
Staro u novom
Buden je u nekoliko navrata napomenuo da je postupno uvođenje tržišnih odnosa definiralo propast modernističkog projekta čiji su gastarbajteri bili navjestitelji. Spomenuo je ulogu međunarodnih financijskih institucija koje su jednoj socijalističkoj državi nametnule mjere štednje te istaknuo da je njihov odnos s Jugoslavijom u tom pogledu vrlo sličan onom kakav one danas imaju s, primjerice, Grčkom. Naglasak je, dakle, na kontinuitetu, na onom što se nekoć u političkoj frazeologiji nazivalo “objektivnim okolnostima”.
U ovom kratkom osvrtu, Budenove opaske o objektivnim okolnostima pokušat ću povezati s onim što se nekoć zvalo “subjektivnim slabostima”. Jedna od neuralgičnih točaka za jugoslavensku privredu bila je svjetska naftna kriza. U desetak godina od izbijanja krize bivša se država, unatoč rizicima koje je donosilo poslovanje na financijskim tržištima, masovno zaduživala u inozemstvu. To nije radila sa savezne razine jer savezne institucije u sedamdesetima gube gotovo svu kontrolu nad procesima planiranja investicija i njihova financiranja zaduživanjem. Ti procesi su decentralizirani: republike upravljaju svojim ekonomijama i to ne rade ni približno dobro. To je vrijeme megainvesticija koje ne mogu vratiti uložena sredstva. Zbog loših ekonomskih odluka na podsaveznim razinama, odnosno subjektivnih slabosti, objektivne okolnosti koje su nepovoljne po jugoslavensku privredu uskoro su postale destruktivne. Kamate na kredite podignute u Sjedinjenim Državama strelovito su skočile u drugoj polovici sedamdesetih. Kad su ti krediti, početkom osamdesetih godina, došli na naplatu i nadovezali se na cijenu nafte kao energenta kojim Jugoslavija nije obilovala i cijenu s njom povezanih tehnologija, zemlja je došla u situaciju sve veće ovisnosti o međunarodnim financijskim institucijama. Stvorena je petlja koja je vodila u propast: radi servisiranja starih kredita i održavanja postignute razine proizvodnje, Jugoslavija je morala uzimati nove kredite i tako potencijalno u beskraj. No, beskraj nije bio horizont očekivanja njenih vjerovnika: za nova financijska sredstva trebalo je reformirati privredu prema napucima MMF-a.
Svi scenariji su, u danim okolnostima, bili loši. S jedne strane, odbijanje implementacije MMF-ovih naputaka ostavilo bi zemlju bez novih kredita, odnosno novih financijskih sredstava, što znači da bi proizvodnja značajno pala. Ugasili bi se postojeći proizvodni kapaciteti, a bez financijskih sredstava ne bi bilo moguće otvarati nova radna mjesta, zbog čega bi nezaposlenost bila sve veća i veća. S druge strane, implementiranje tih naputaka u vrlo kratkom roku rezultiralo bi i, kako je povijest u konačnici pokazala, rezultiralo je destabilizacijom privrede i stalno latentnom prijetnjom masovne nezaposlenosti. Eto nas opet blizu gastarbajtera. Eto nas opet na ljudima bez posla koji su blizu toga da napuste zemlju ako još uvijek imaju gdje otići. No, ne odlazi se više u istom aranžmanu kao i ranije. Nema više specijalnih vlakova: to je novo u starom.
Novo u starom
Mezzadra je podsjetio na vremensku omeđenost gastarbajterske epizode. Zabrana uvoza radne snage u Zapadnoj Njemačkoj 1973. godine, zajedno sa sličnim potezima u drugim sjevernoeuropskim zemljama, označila je kraj gastarbajterskih programa koji su oblikovali zapadnoeuropski migrantski pejzaž u poslijeratnom razdoblju. Dok su okupljanje razdvojenih članova porodice i dobivanje azila postali glavni putevi trajnog legalnog ulaza u europski prostor, migracija se ipak nastavila, i to nezavisno od novog pravnog režima. Mezzadra kaže da dinamiku migracije, koja je ipak dominantno autonomna, treba razumjeti unutar okvira borbi migranata-radnika. Jedan od nosivih elemenata njegovog akademskog rada je pretpostavka da migranti nisu bili pasivni element koji je tek konstituiran zahtjevima kapitala, već aktivan i nepredvidiv element s vlastitim očekivanjima, agendama. Jedan od spomenutih primjera u razgovoru s Budenom, koji je govorio u prilog tome, bio je štrajk organiziran krajem 1973. godine u Fordovom proizvodnom pogonu u Koelnu od strane “radnika na privremenom radu”.
Mezzadra je također naglasio da se, naročito u posljednjim desetljećima, pojam integracije, ključan za razumijevanje gastarbajterskog statusa, pokazao neadekvatnim za analizu migrantskih tokova. Jednom kad se preuzme perspektiva autonomije migracija, tvrdi Mezzadra, postaje očitije zamagljivanje bilo kakve jasne granice između unutrašnjeg i izvanjskog koju pojam integracije logično pretpostavlja. Nije nikakva slučajnost činjenica da je većina studija o pokretima i borbama migracija s pozicije građanstva fokusirana na ljude bez dokumenata ili neregularne migrante čiji su status i iskustvo sasvim drukčiji od gastarbajterskog; na subjekte koji su, u skladu potrebama opskrbljivanja zapadnoeuropskih ekonomija jeftinom, fleksibilnom i pokornom radnom snagom, konstruirani kao oni koji su isključeni iz građanstva. Neregularni migranti inkorporirani su u političku zajednicu kao ekonomski učesnici, ali im je uskraćen status punopravnih članova. Međutim, s optikom podešenom isključivo na borbe neregularnih migranata, napominje Mezzadra u kontekstu govora o rasplinjavanju granica između unutrašnjeg i izvanjskog, javlja se rizik od binarnosti koja zamagljuje činjenicu da “regularni” migranti također žive u uvjetima proizvedenim od strane istog režima koji proizvodi kako sistem raslojenog, a često i rasno odvojenog građanstva, tako i “neregularnost”. Ranije je Mezzadra znao navoditi situaciju u Francuskoj, odnosno simptomatičnu pobunu u francuskim predgrađima iz 2005. godine, kao primjer problema nestabilnosti granice između unutrašnjeg i izvanjskog.
Neregularnost je već dugo, a s obzirom na tekuću izbjegličku krizu još će dugo i ostati problem od najvećeg značaja. Odavno ne voze specijalni vlakovi s reguliranim migrantima: “kvalitetnim radnicima koje se dobro uklapaju”.